Zenički bh. community radio RadioYo Active 12. januara na svojoj Facebook stranici objavio je nekoliko slika mladih osoba s antiratnim plakatima. Tako na jednoj piše “Ja iz FBiH, on iz RS – pustite nas da se volimo” i na drugoj “Želim biti novinar, ne želim izvještavati o ratu”. Sve slike su sadržale slične poruke – antiratne, za mir, suživot i međuetničku ljubav.

Ovakve kampanje nisu ništa novo za bh. javnost jer se već godinama uz podršku nevladinih organizacija i međunarodnih ambasada oko Sarajeva, Zenice i Tuzle organiziraju seminari za promociju mira, tolerancije i međunacionalnog suživota. Ono što je zajedničko za sve ove aktivnosti različitih aktera jeste da se borba protiv nacionalizma, korupcije i etničkih podjela vodi uglavnom na područjima gdje žive Bošnjaci, što znači da su i poruke pretežno usmjerene prema bošnjačkoj populaciji.

Sjetimo se samo kako su studenti iz Jajca krenuli u “borbu protiv etničkih podjela” sa zastavama Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Naime, studenti su se borili protiv etničkih podjela tako da su se, umjesto nove škole na bosanskom nastavnom planu i programu, zalagali za ostanak u školi s hrvatskim planom i programom. Misija OSCE u BiH je nedavno objavila dokumentarni film Maglaj, rat i mir, gdje bivši pripadnici Armije RBiH, VRS i HVO-a daju svoje viđenje o protekloj agresiji, te poručuju: “Ko planira novi rat u BiH, na nas neka ne računa.” Ovakvi projekti Genocid i Agresiju relativiziraju te je svode na građanski rat ili sukob triju nacionalizama, što je jedna strategija iz drugog memorandumu SANU-a.

Ovakve kampanje i poruke u isto vrijeme predstavljaju univerzalni poziv na humanost, jer svaki normalan i dobronamjeran čovjek želi život u miru. Međutim, iako su dostupni i otvoreni svima u Bosni i Hercegovini, jasno je da se ovakve poruke neće odašiljati na RTRS-u ili RTV Herceg-Bosne. Isto tako, pozivi ljubav bez entitetskih granica neće imati mnogo uspjeha u sredinama gdje većinski živi srpsko i hrvatsko stanovništvo. Jednostavno, iako nisu ciljani samo bošnjačkoj omladini i populaciji, zbog posebnog bosanskog konteksta, ovakve poruke imaju potencijala za odziv samo u sredinama gdje žive Bošnjaci.

Suživot i pomirenje u Bosni i Hercegovini predstavlja jednu industrijsku granu gdje nevladine organizacije primaju milionske iznose od međunarodnih ambasada, SAD, EU, UN i OSCE i ostalih međunarodnih organizacija za promociju međuetničke tolerancije, rodnih i ostalih ideologija koje su u interesu donatora. Da se naša zemlja ne nalazi ponovo na udaru povampirenog velikosrpskog fašizma, ovi projekti i seminari ne bi predstavljali toliki problem, te bi njihov maksimalni domet bio osiguranje radnih mjesta glavnim akterima i lijepa druženja mnogim omladincima u različitim bh. gradovima.

PORUKE ZA MIR ILI NEPRIJATELJSKA PROPAGANDA

No, predsjednik SNSD-a Milorad Dodik krajem prošle godine krenuo je u agresivni napad u rušenje državnih institucija. Prvi put nakon 25 godina svjetski mediji izvještavali su da su u Bosni i Hercegovini mogući ratni sukobi. Tokom januara i pravoslavnog Božića srpski ekstremisti su provocirali povratnike napadima na džamije i pjevanjem nacionalističkih pjesama, gdje se poziva na nove pokolje i zločine.

Stoga, u ovakvom okruženju gdje jedan narod otvoreno slavi Genocid i poziva na novi svako širenje pacifističke ideologije samo prema bošnjačkoj omladini može se kvalificirati kao širenje neprijateljske propagande. Naime, trenutno stanje u Bosni nije mir, nego samo odsustvo rata. Odnosno rat i danas traje, samo što se još uvijek ne radi o oružanom sukobu. U takvim uvjetima jednostavno ne važe ista pravila kao u mirnodopskim vremenima. U miru su antiratne poruke izraz civilizacijskih vrijednosti, dok u ratu ista poruka znači širenje pogubnog defetizma, odnosno služenje neprijateljskim ciljevima. Hitlera nisu zaustavili antiratni protesti, pozivi na ljubav i mir nego vojnici koji su bili spremni rizikovati vlastiti život da se porazi ova ideologija zla.

Bošnjaci su kroz svoju historiju uvijek bili za mir i toleranciju, ali su, unatoč tome, u posljednjih 200 godina bili žrtve raznih progona, masovnih ubistava i genocida. Kad god je agresor krenuo, nije pitao da li želiš rat ili mir, masovne grobnice su podjednako punile nacionalno osviješteni i oni koji su vjerovali u bratstvo i jedinstvo, liberali i konzervativci, desničari i ljevičari, ljubitelji narodne i rok-muzike. U posljednjoj agresiji antiratni protesti i koncerti za mir nisu zaustavili Karadžićeve falange, nego organizirani oružani otpor Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Naime, u okruženju jednog balkanskog hajdučkog mentaliteta opstanak jednog naroda može garantirati jedino spremnost da se oružano suprotstavi agresorskim napadima, što podrazumijeva psihičku i fizičku spremnost, posebno kod omladinske populacije. Stoga je u ovom trenutku širenje defetizma, dezerterstva i pacifističke retorike izuzetno opasno jer smanjuje odbrambene kapacitete bošnjačkog naroda, što na kraju dovodi u pitanje opstanak naroda i države.

KAKVA OMLADINA, TAKVA I BUDUĆNOST

Genocid u Agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) počinile su generacije koje su živjele u zajedničkoj državi, služile zajedničku vojsku i pohađale zajedničke škole. Današnja srpska omladina u Bosni i Hercegovini živi u entitetu gdje se veličaju ratni zločinci i pohađaju škole gdje se uči kako je Bosna stoljetna srpska zemlja.

Iako je međunarodna zajednica uložila ogroman novac i trud u međuetnički dijalog, jasno je da je današnja srpska omladina ekstremnija nego ikad. O tome svjedoče mnogi komentari, video i slike na društvenim mrežama. Nedavno je na platformi Tik Tok objavljen video gdje omladinci pjevaju “ja sam rođen gdje džamije nema, muslimane mrzim od malena”. Za vrijeme matura i pravoslavnih blagdana širom manjeg entiteta omladina slavi uz nacionalističke pjesme “ne volim te, Alija”. Srpski studenti Fakulteta za kriminalistiku Univerziteta u Sarajevu za 9. januar provocirali su ostale studente u internim grupama na društvenim mrežama nacionalističkim komentarima.

Ovo nisu pojedinačni incidenti, nego oslikavaju stanje jednog društva, o čemu govori i činjenica da doslovno niko od srpskih vjerskih, političkih i akademskih predstavnika nije osudio ove provokacije – a šutnja je znak odobravanja. Naime, srpska nacionalna kultura zasnovana je na mržnji prema islamu i muslimanima, i to neće promijeniti ni milione seminara. Srpski narod nije kao njemački 1945. godine prošao proces denacifikacije, nego su uz blagoslov međunarodne zajednice za sve počinjene zločine nagrađeni vlastitom administrativnom jedinicom.

Jednostavno, genocid se u srpskom društvu čuva kao nacionalno blago i slavi kao najveća srpska pobjeda u 20. stoljeću. Šta je bošnjački odgovor na ovo stanje? Širenje ljubavi, tolerancije i mira svakako je humano kad si okružen državama kao što su Norveška, Švedska i Danska. Nažalost, Bosna i Bošnjaci okruženi su Hrvatskom i Srbijom, državama koje i dalje imaju teritorijalne pretenzije na našu teritoriju. U ovakvom kontekstu poziv na pacifizam zapravo je poziv na kapitulaciju i nacionalno samoubistvo. To ne znači da Bošnjaci trebaju ići u drugu krajnost i oponašati Srbe u svojoj mitomanskoj mržnji prema drugim i drugačijem, jer to svakako nije u duhu naše vjere, kulture i mentaliteta.

No, jednako tako ni trenutno stanje gdje se u odgojno-obrazovnim institucijama ne spominje agresija, gdje se u mnogim kafićima mogu čuti pjesme supruge ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana i gdje se u bošnjačkim porodicama nedovoljno govori o srpskim zločinima nije dobro jer otvara dvije krajnosti: jedna je ispiranje mozga od raznih NVO-a o navodnom građanskom ratu, a druga je vjerska i nacionalna radikalizacija. Bošnjaci kao narod koji nema alternativnu domovinu moraju biti svjesni da opstanak na ovim prostorima među dva agresivna nacionalizma uz ulaganje u državotvorno i tzv. probosansko zahtijeva i jačanje nacionalne svijesti, svijesti o svojoj tragičnoj, ali i slavnoj prošlosti, identitetu i kulturi.

Ne smije se dovoditi u pitanje istina o Agresiji i Genocidu zarad utopijskih predstava o multikulturi, koja istinski nikad nije zaživjela na ovim prostorima, ne barem nakon odlaska Osmanlija. Samo jak bošnjački narod garantira opstanak Bosne i Hercegovine, ali jakog naroda nema bez nove generacije koja poštuje sebe, svoju prošlost i koja samouvjereno gleda u budućnost. Za to nam je potreban novi pristup, svjesnost da živimo u stanju specijalnog vida rata gdje je potrebno neutralizirati negativan utjecaj nevladinih organizacija i udruženog medijsko-političkog poduhvata, koji se trude da bošnjačkoj omladini ogade ovu državu tako da jedini izlaz vide u odlasku iz ove zemlje.