25. januara obilježava se 12 godina od 18-dnevnog nacionalnog ustanka koji je doveo do kraja 30-godišnje diktatore Hosnija Mubaraka.
Nakon Mubarakove prinudne ostavke 11. februara 2011., Egipat je održao niz slobodnih i poštenih izbora i referenduma i glasao za svog prvog civilnog predsjednika Mohameda Morsija.
Ali egipatska "duboka država", predvođena nacionalnim oružanim snagama, nikada se nije zadovoljila time da Morsi, ili bilo koji drugi civil, ima istinsku moć. Vojska je bila u dosluhu s pripadnicima Mubarakovog režima, antidemokratskim liberalima, medijima i policijom kako bi organizirala državni udar protiv Morsija u julu 2013. godine.
Abdel Fattah el-Sisi, koji je godinu dana bio Morsijev ministar odbrane, predvodio je i državni udar i nacionalnu tranziciju ka neobuzdanom autoritarizmu.
Sisi je izabran za predsjednika na lažnim izborima 2014. godine, zatim je predsjedavao kršenjem ljudskih prava bez presedana, završio eliminaciju egipatske političke opozicije i postavio pravni temelj za autokratsku vladavinu.
Tokom svoje predsjedničke kampanje, i ponovo tokom prvih dana svoje vladavine, Sisi je obećao Egipćanima ekonomski prosperitet. Po svemu sudeći, nije uspio da isporuči. Egipat se trenutno nalazi usred ekonomske krize bez presedana - one koja bi na kraju mogla dovesti do Sisijeve propasti.
Ekonomsko loše upravljanje
Puč su uglavnom finansirale zaljevske diktature koje su se plašile demokratskog zaokreta u arapskom regionu. U 2013. i 2014. godini, Sisi je dobio desetine milijardi dolara grantova od Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pored ovih grantova, egipatski režim je dobio velike kredite od Saudijske Arabije, UAE, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, Kine, Arapskog monetarnog fonda i Afričke razvojne banke.
Ipak, umjesto da troši priliv novca na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, pristupačno stanovanje ili projekte za ostvarivanje prihoda, režim je umjesto toga odlučio potrošiti milijarde na projekte sujete koji su hranili egipatsku vojnu ekonomiju: novi glavni grad, puteve, predsjedničke palače i luksuzne hotele. Prošle godine, Sisi je takođe kupio novi predsjednički džambo džet za 500 miliona dolara.
Godine 2016. počela je izgradnja glavnog grada administrativne vrijednosti od 50 milijardi dolara. Nova prijestolnica, koja uključuje najviši neboder u Africi i mega-džamiju, napunila je džepove kompanija u vlasništvu vojske i dizajnirana je prvenstveno da služi bogatoj egipatskoj eliti.
Važno je da se smatra da vojni i sigurnosni kompleksi nove prijestolnice, kao i njegova udaljena lokacija, nalazi se oko 45 kilometara od Kaira, pružaju zaštitu od potencijalne buduće pobune.
Pandemija koronavirusa 2020. i rat Rusije i Ukrajine 2022. pogoršali su ionako teške ekonomske prilike Egipta. Ovog mjeseca, otprilike godinu dana nakon početne ruske invazije na Ukrajinu i skoro tri godine nakon početka pandemije, egipatska funta je dodatno oslabila, devalviravši na oko 29 funti u odnosu na dolar. Dalje devalvacije se očekuju u narednim mjesecima.
Slabljenje funte dovelo je do zapanjujućeg povećanja uvoznih cijena, što je realnost koja je doprinijela naglom porastu inflacije. Prošlog mjeseca inflacija je porasla na skoro 22 posto. Prosječni Egipćani, koji su također patili od drastičnog smanjenja subvencija, ostali su nesposobni da sastave kraj s krajem.
'Prosjačka država'
Zajmovi su, posebno, imali štetan učinak na egipatsku ekonomiju, stvarajući ono što stručnjaci smatraju dužničkom krizom i dovodeći do još veće vojne kontrole nad ekonomijom. Izvještaj CNN-a nedavno je tvrdio da je Egipat postao "ovisan o dugovima", dok je profesor Robert Springborg tvrdio da je Sisi transformirala zemlju u "državu prosjaka".
Kao rezultat prekomjernog zaduživanja, značajan dio egipatske državne potrošnje sada je posvećen isključivo otplati duga. Egipatska država je uglavnom loše upravljala kreditima.
Stephan Roll, šef odjela za istraživanje Afrike i Bliskog istoka u njemačkom institutu za međunarodne i sigurnosne poslove, rekao je da su zajmovi prvenstveno korišteni "za zaštitu imovine oružanih snaga, za financiranje velikih projekata u kojima bi vojska mogla značajno zaraditi novca i da se nastavi sa ekspanzivnim vojnim razvojem".
Pod Sisijem, vanjski dug Egipta se utrostručio na skoro 160 milijardi dolara.
Na mnogo načina, Sisijev nastavak opstanka zavisio je od podrške Saudijske Arabije i UAE - i on to zna. Na nedavnim događajima, Sisi se potrudio da zahvali Saudijskoj Arabiji i UAE na njihovoj kontinuiranoj ekonomskoj podršci, čak je otišao toliko daleko da je sugerirao da Egipat "ne bi nastavio [da postoji]" bez njihove pomoći.
Ali čini se da besplatni zaljevski novac presušuje, ili nije dovoljan - stvarnost koju su Sisijeva javna obraćanja jasno pokazala. U ljeto 2022. iskoristio je konferenciju za novinare kao priliku da zamoli svoju "braću u Zaljevu" za dodatnu pomoć. Ponovio je izjašnjavanje i na drugim događajima.
Kasnije 2022. godine, Sisijeva melodija se promijenila u očajnu, jer je izgleda priznao da je malo vjerovatno da će doći do daljnje pomoći iz Zaljeva, ili barem malo vjerovatno da će biti tako značajna koliko se nadao. U govoru u novembru rekao je: „Čak su i naša braća i prijatelji [u Zalivu] razvili čvrsto uvjerenje da egipatska država neće moći ponovo stati na svoje noge. Oni također vjeruju da je podrška koju su pružili [Egipatu] tokom dugogodišnjeg perioda stvorila kulturu ovisnosti.”
Sisijeve riječi su govorile i kao da su sugerirale da su se njegovi saveznici u Rijadu i Abu Dabiju umorili od slanja novca Egiptu s malo pozitivnih rezultata, ako ih uopće ima.
Vlasnički ulozi
Iako se čini da Saudijska Arabija i UAE sada izgledaju manje voljni da daju značajne grantove i zajmove, pokazali su spremnost da kupuju egipatsku imovinu u državnom vlasništvu, uključujući korporacije i banke - nešto za šta kritičari Sisija tvrde da je jednako rasprodaji važnih sredstava koja stvaraju prihod egipatske institucije.
UAE su 2022. godine investirali u brojne egipatske kompanije, a Saudijska Arabija je osnovala Saudi Egyptian Investment Company, koja sada posjeduje stotine miliona dolara vrijednih dionica u egipatskim kompanijama.
Egipatska vlada je navodno razmatrala i prodaju Sueskog kanala kako bi pomogla u otplati dugova, što je mogućnost koja je izazvala strah i bijes među Egipćanima. Vlada je negirala da planira prodati Suec, ali iz najmanje dva razloga, strahovi oko prodaje kanala mogli bi biti opravdani.
Prvo, kao što je spomenuto, i UAE i Saudijska Arabija već su preuzeli vlasničke udjele u ključnoj egipatskoj državnoj imovini. Drugo, Sisi je već prebacio dva egipatska otoka, Tiran i Sanafir, u Saudijsku Arabiju, navodno u zamjenu za kontinuiranu saudijsku ekonomsku podršku.
Sisijeve molbe o očaju moraju se čitati u kontekstu drugih nedavnih diskursa, od kojih neki ukazuju na to da je duboko zabrinut za svoju sudbinu, a posebno zbog mogućnosti još jedne narodne pobune.
Sisi i njegov strogo kontrolisani medijski aparat grčevito su pokušavali da natjeraju Egipćane da prestanu da se žale na stalno siromaštvo. U novembarskom intervjuu , Sisi je rekao da “Egipat, u svojoj trenutnoj situaciji, ne može sebi priuštiti [kritiku]”. Takođe je rekao da su „riječi [kritike] koje se izgovaraju... veoma uznemirujuće“.
Tokom istog intervjua, Sisi je ustvrdio da Egipćani pate od “nerazumijevanja” političke realnosti, te da “oni koji ne znaju ne bi trebali govoriti”. U više nedavnih govora, on je takođe naredio Egipćanima da "prestanu sa praznim pričama".
Opomene da se prestane s kritikama nisu novine. Sisi je godinama žalio na kritičko medijsko izvještavanje i kritičare je nazivao ahl al-shar, ili "ljudi zla". U jednom starijem govoru, Sisi je čuveno rekla: "Ne slušaj nikoga osim mene."
Sisi je također iskoristio nedavna obraćanja javnosti kao priliku da opiše navodne izuzetne napore koje je njegova vlada uložila da spasi Egipat od katastrofe, i da implicira da su egipatski problemi preveliki za rješavanje.
U obraćanju prošlog mjeseca, Sisi je rekao: "Kunem se Bogom da niko neće moći učiniti više od onoga što mi radimo." U ranijem govoru je ustvrdio da "nijedan predsjednik na svijetu neće moći riješiti ove probleme". U drugim govorima, Sisi je sugerirao da su egipatski problemi neprobojni, ističući da ni prošli predsjednici nisu bili u stanju da ih riješe.
Najizrazitiji su, možda, Sisijevi komentari o masovnim protestima koji su počeli 25. januara 2011. Njegovi komentari su bili vrlo kritični i predstavljaju značajno odstupanje od ranijih egipatskih diskursa, koji su najčešće slavili „slavnu revoluciju“ kao prikaz egipatske hrabrost i čast.
Više od svega, Sisijeve primjedbe sugeriraju da je zabrinut zbog mogućnosti ponovnog ustanka. Sisi je posebno upozorio Egipćane na proteste, rekavši da me put nacionalnog protesta „plaši“, da bi mogao „da baci bilo koju naciju na koljena“ i da se „nikada ne bi trebalo ponoviti [u Egiptu]”.
Ove i druge primjedbe ukazuju na to da je Sisi duboko zabrinuta. Da nije mislio da su masovni protesti realna mogućnost, ne bi bilo potrebe za izdavanjem ovakvih redovnih opomena.
Istina je da je Sisi učvrstio vlast nad svim državnim institucijama, učinio zastrašujućim izglede za proteste na gradskim trgovima i stvorio atmosferu straha. Zbog svih ovih razloga, možda, prošli pozivi na proteste, uključujući i one od prošlog novembra, nisu uspjeli dati zamah.
Ipak, bilo bi glupo isključiti mogućnost ponovnog ustanka.
Kada ljudi postanu dovoljno očajni, vjerovatno neće biti važno koliko je veliko ili zastrašujuće prisustvo sigurnosti na gradskim trgovima, niti će biti važno koliko je udaljen novi glavni grad.
Sisijeve vlastite riječi sugeriraju da čak i on to razumije.
Autor: Mohamad Elmasry (vanredni profesor medijskih studija na Institutu za postdiplomske studije u Dohi)
