Ova krnja kamenčina bačena uz sjeverni zid ostataka Krunidbene i grobne crkve bosanskih kraljeva u Milima pored Visokog, kažu, stećak je prvog kralja bosanskog. Leži ona tako ovdje godinama kao da su se kakve bezobzirne ljudeskare nabacivale kamena s ramena, ali tako da će, po pravilu koje odrediše međusobno, najbolji biti ne onaj koji baci kamen najdalje, kako je običaj i red, već onaj koji ga hitne što bliže ovom zidu. A to bijaše daleko niz vrijeme, još kada su zemljom hodili ljudi koji čelom zapinjaše za oblake pa ih prozvaše divovi. Onamo ljudsko sjećanje ne zalazi, a kamoli preko toga, u prostranstva s početka vremena u kojima caruje nepregledni zaborav. Najmudriji među nama odavno govorahu: “Od naše pameti kraće je samo naše sjećanje.”
I još posvud uokolo bijahu razbacani steći kamenovi. Na stotine ih, kao u kakvom nijemom kolu, kružiše oko ozidina u vrh Arnautovića, tu, gdje se Goruša sastavi s Bosnom. Bijahu tako teški da je samo najluđima dolazilo da ih pomjere. Natekli od priča kako u davno vrijeme, tamo, iza nepregleda, živješe ovdje Grci zarasli u korov razvrata i bluda i grijeha svakojakog, a bogati preko svake mjere, te ih bogovi njihovi snijegom usred ljeta natjeraše u bijeg, oni, pameti iskrivljene pohlepom, pokušaše da pomaknu kamenove i da zakopaju ispod njih nadajući se zlatu. Ali, prije no što ih ozari bilo kakav sjaj iz skrnavljene zemlje, skoli ih bruh i sve im se džigere izmiješaše i razdriješiše im se crijeva i ne poživješe dugo. Narod ih prežali i nastavi pričati svoje priče pune fantazije, dohodeći tako s druge strane istine, a sasvim se kloniše tih ukletih kami.
Nekako odmah iza druge okupacije dođe među njih jedan koji kazivaše da posvud iz zemljice bosanske niču takvi mramorovi. Taj popisivaše riječi s njih i precrtavaše uklesane ukrase, i ljude i veprove i ljeljene i ljiljane i lukove i strijele i zmajeve, i govoriše im, kao da bljuje vatru, po prilici ovako: “Kulinu, maču i koplju bjeh vjerniji no Radaci i ni mi togda stid ni žal. I kada bih bil kakor vi jeste, opeta bih bil isti kakor ja bih. Vi nikdar nećete biti kakor ja, a ja ne mogu biti ko tšto nekdar bi. Blagosloven ko pročita i zmisli se, a lud koji privali. Ljeta 1205., godnu nakon tšto v zemju leže Veliki Ban Kulin.“ Ili: “Davno ti sam ti legao i vele ti mi je ležati.” Ili: “Sto pedeset godina živih, triput na jurjevdan Bilu na ledu priđoh, triput na jurjevdan novog kruha jidoh...”
Strašio ih je tim riječima počupanim iz kamenih nadgrobnika po svoj Bosni, sve dok ih noć sasvim ne sastavi sa strahom u njima. Tri puta prođoše kroz san i ispiše duplu gorčinu. Naposljetku, u tim riječima, što kao kakve teške kletve vijaše po njima cijele noći, nađoše oni nešto svoje, svijetlo, zlatkasto, sasvim njihovo.
U zoru vremena koje nije priznavalo priče s rubova mašte dotjeraše ovamo stotine ljudi s lopatama umjesto ruku. Oni razidaše kamenje s ostataka davne građevine, zemljom poravnaše cijeli prostor i podigoše barake. U njih unesoše slamnate dušeke, limene peći, stolove od grubog drveta, drvene štokrle i naseliše omladinu. Uzalud ih okolni svijet opominjaše da ne valja kvariti mir pokojnika ma iz kojeg vremena potjecali i ma kakva vjera u njih bila. Gluhi za njihova nevjerovatna predanja, oni ih proglasiše reakcionarnim elementom i oko baraka podigoše žičanu ogradu i zabraniše im pristup. Malo zatim raštrkaše se okolo kao po mravinjaku i povukoše prugu i dovukoše lokomotivu koja strahovito pišti i ispušta paru i sve okitiše zastavama na kojima se cakle crvene petokrake. Uvečer su pjevali ohrabrujuće pjesme. U njima im se otimaše tuga za kućnim pragom, nagovješćujući kako će i od njih jednog dana ostati samo taj put koji presijeca negdanju crkvu i budi sjećanja na prugu i crni voz koji je svakog jutra umatao selo u dim i probadao ga prodornim zviždukom kao pribadačama najcrnje magije.
I ostat će otisnut kažiprst na požutjelom zapisu s istrage popraćene psovkama, smijehom i pljuskanjem šamara. Kada su ga istražitelji OZN-e pitali zašto je pobjegao s radne obaveze, Muho Redžebašić, sin Dervišev, zemljoradnik iz sela Kitnjaci, nepismen, otac četvero djece, za kojeg komšije pričahu da je cijeli rat proveo u trapu, reče im da su se obnoć u tim barakama pred njim otvarale slike, a on bijaše budan, sasvim, kao što je budna zvijezda na nebu. U tim slikama vidio je jednog čovjeka koji tvrđaše da se zove Jakob Bek. U njegovom licu prepoznavao je svoje i to u njemu raspinjavaše nesalomiv strah.
Slike su se ponavljale svake noći, dolazile sa svih strana i bile su raznolike, a kada bi se pred njim pojavilo lice Jakoba Beka, sasvim bi se unespokojio i san više nije dolazio na njegove oči. Petog dana bez spavanja više nije znao šta je san, a šta java, šta su one slike koje su se prikradale ispod podnica na baraki, a šta fantazmagorije i halucinacije koje su ga sada salijetale usred bijela dana. Onog akšama kada je pred svima počeo da uzmiče pred nekakvim horozom grahorašem, koji je rastao pred njim i počeo da mu kljuca oči, uhvatio ga je nepojmljiv stid i te je noći odlučio da pobjegne. I to je sva istina. Kada je zakonačio kod kuće, onih slika što su se otvarale pred njim nigdje više nije bilo, ni Jakova Beka, pa je spavao tri dana zaredom. Možda bi i četvrti da ga ne probudiše milicajci te ga dovedoše ovamo, pred njih, da ga ispituju i tuku i ništa da mu ne vjeruju.
Iako je duboko u sebi slutio da ništa ne smije reći o ljudima koji su isljeđivali Jakoba Beka, Muho na kraju popusti pred prijetnjama da će mu svu očevinu oduzeti i metnuti je u zadrugu, a njega vratiti u barake u Arnautovićima. Možda je mogao sakriti koji detalj, nešto ublažiti, drugo pojačati ili naprosto slagati, ali Muho tim vještinama nije bio vičan. Reče im da su isljednici koji ispitivaše Jakoba Beka, za razliku od “današnjih što se šepure u crnim kožnatim mantilima skinutim s oficira njemačkog Gestapoa, bili zaogrnuti purpurnim ogrtačima, ali, kao što je Jakob Bek na glavi nosio moje lice, tako Bekovi istražitelji nosaše lica vaša”. Tad je dobio takve batine da su ga dva milicajca, skupa sa stolicom, morala odnijeti do ćelije. Dok su ga iznosili, čuo je kako jedan, pripaljujući cigaretu o pregrijanu sijalicu koja je cijelu noć provirivala Muhi u oči, reče onom drugom: “Ovaj nas kulak žestoko kotači.”
Na sljedećem saslušanju Muho ne spominje Jakoba Beka. Govori o ostalim slikama koje su izlazile iz podnica, provlačile se kroz pukotine u daščanom podu i otvarale se pred njim. U zapisniku stoji da je spominjao procesiju koja nestaje u crkvi, “a tu je bila iskopana grobnica”. Vidio je kraljicu koja ljubi umrlog kralja i češlja mu crnu kosu “s tek pokojom sijedom vlasju”. Cjelivala mu je očne kapke, a oko čela omatala krunu sastavljenu od zlatnih pločica “koja se tako sijaše da se u nju nije moglo gledati”.
Uz nju je stajao sin, “pljunuti otac”. Dječak držaše bijeli zambak koji će položiti na očeve grudi kada ga spuste u sarkofag. Tada su zazvonila zvona i desetine glasova počelo je pjevati umiljatu i tužnu pjesmu od koje Muho nije razumio ni riječi. Kraljev brat, skupa s drugim kraljevim sinom, spustio se u sarkofag i njih su dvojica prihvatila kraljevo tijelo zavijeno u plavi brokat zakopčan srebrnim dugmadima. Kada su položili tijelo, kraljica je kraljevom bratu, jedan po jedan, dodala četiri zlatna prstena, a ovaj ih je poredao uz kraljevu lijevu ruku.
Sve se odvijalo polahko i ceremonijalno “uz lupu zvona, koja su tukla tako silovito” da se Muho presavijao preko trbuha, misleći da će ga ta zvonjavina sasvim izludjeti. A kraljica je kraljevom bratu dodala dva pečatna prstena i on ih je položio uz desnu kraljevu ruku. Tada je kraljev brat prošaputao neku molitvu, sklapajući dlanove i vrhovima slijepljenih srednjaka dodirujući bradu. Završivši s molitvom, prihvatio je pružene ruke i one su ga izvukle iz grobnice, zatim je dao ruku sinovcu i pomogao mu da i on izađe.
Zvona su i dalje zvonila, sve snažnije. Dok se Muho presavijao od straha, pred njim se počela pomicati kamena ploča i njome zatvoriše grobnicu. Preko ploče položiše veliki plašt od plavog brokata po kojem se zlatiše kraljevski grbovi. Na ovu priču Muhini isljednici samo se nasmijaše, iščuđavajući se otkud jednom nepismenom kulaku tako bujna mašta i tog ga dana nisu tukli.
Na sljedećem saslušanju Muho propade u trans. Samo je mahao glavom, a iz njega isticaše prava salva nekakvih riječi koje su isljednici teškom mukom hvatali i sabijali u papir. U zapisniku, pod podvučenim podnaslovom “Muhino buncanje”, pisaše ovako: “Takožde že i mene svojemu svojemu rabu za milost svojega božanstva darova procvasti mi potrasli balgosadni va rodu mojemu i spodobi me sugubim vijencem gako oboga vladičastvija ispravlati mi prvije ot isprava v bogomdarovanoj nam zemli Bosni. Po tom že gospodu mojemu Bogu spodobjaši me naslijedovati prijestol mojih praroditelji gospode srbske za ije bo ti bijahu moji praroditelji v zemljiju carstvu carstvovaše i na nebeskoje carstvo preseliše se. Mene že vidješu zemlu praroditelj mojih po njih ostavlješu i neimašu svojega pastira. I idoh v srbsku zemlu želeć i hoteć ukrijepiti prijestolj roditelj mojih i tamo išavši mi vjenčan bijah Bogom darovanim mi vijencem na kraljevstvo praroditelj mojih gako biti mi u Hrista Isusa blagovjeranomu i Bogom postavljenomu Stefanu kralju Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama...”
I dok su ga nosili u ćeliju, Muho je slagao ove čudnovate riječi, a jedan od isljednika tvrđaše da su crkvene. Eto, sada imaju jasan dokaz protiv njega i mogu ga baciti u haps. Onaj što je vodio zapisnik podiže glavu i upita ga: “A šta ćemo s tim da je čovjek musliman, nepismen i da mu crkvene riječi ni po čemu ne pristaju, svi će nam se drugovi smijati?!”
Sutradan je Muho redao imena i titule: župan Branko Pribinić, dvorski Vukosav Stefković, Dobrašin Stefanović, vojvoda Vlatko Vuković, knez Vukašin Milatović, knez Priboje Mastnović, župan Bjeljak Sanković, stavilac Tvrtko Vlađević, Vukac Vladisalić, knez Vukota Pribinić, knez Hegen Dragoslalić, Vlatko Vojvodić, župan Vukac Črnugović, Radoslav Pribinić, Vukmir Semković, Hran Vuković, Purća Hrvatinić, Bjelica Ižesalić, župan Dinica, voevoda Vukac Hrvatinić... Pri ovom posljednjem, isljednici, koji se do tada samo smijaše kao ludi, odjednom se uozbiljiše, obojici se ime odnekud učini poznato, ali ništa nisu rekli. Tek pogledaše jedan prema drugom, a onda, kao po dogovoru, odmahnuše rukom dvojici milicajaca da vode Muhu natrag u ćeliju. Odjednom, duboko u njima mreškao se pritajen strah i oni ga zagasiše pripaljujući cigarete.
Zahvaljujući onom strahu, naredni put bijahu obazriviji prema onom što je isticalo iz Muhe, pa tako imamo zapisano cijelo saslušanje od tog dana. Ne čekajući da ga bilo šta pitaju, Muho je, čim ga policajci dovedoše i posadiše na stolicu ispred sijalice koja je stalno svijetlila i bola ga u oči, počeo da recituje: “U ime Boga svemogućeg, vjera gospodina Tvrtka, milošću Božijom bana bosanskog, i njegovog srdačnog brata, gospodina bana Vuka, i njihove mnogopoštovane matere gospođe Jelene i njihove vlastele, po imenu: kaznaca Boleslava i tepčije Ivahna i kneza Vladislava Dabišića s braćom i kneza Vlaća Dobrovojevića i vojvode Tvrtka i njegovog brata, župana Novaka i kneza Mrkoja i kneza Vukca Hrvatinića i kneza Vladislava Obradovića i župana Brajana Pribinovića i kneza Miloša Divoševića i njegovog brata, kneza Sladoja i kneza Vlatka Obrinovića i gospođe Jelene Ostojinice – knezu Vlatku Vukoslaviću i njegovom sinu Vukoslavu i ostalim njegovim.
Da mu ne bude krivice zbog njegovog bratučeda Grgura Pavlovića i da mu ne bude ništa hrđavo zbog Grgureve nevjere, niti zbog kojeg Grgurovog hrđavog činjenja, ni za jedna zla djela Grgureva, ni za jedno zlo činjenje Grgurovo da ne bude knezu Vlatku i njegovom djetetu od našeg gospodstva nikakvog hrđavstva niti kakvog beščašća, i da mu se zbog tog razloga ne učini nikada. Da mu je na to vjera naša gospodska i naše vlastele, ovih koji su tu upisani i imenovani, ta da živi u toj vjeri našoj, koju je prije našao u našem gospodstvu. I sada ti potvrđujemo onu vjeru našom vjerom gospodskom i naše vlastele, ove koja je tu upisana. A služi vjerno našem gospodstvu. A ovome je ručnik i pristav vojvoda Purća sa braćom i knez Vukac Hrvatinić. A ovo pisa Dražeslav dijak od ljeta rođenja Božijeg 1357. ljeto.”
Kada stražari odvedoše Muhu, isljednici zaključiše da nema više nikakve sumnje da buncanje ovog kmeta nije bez ikakvog oslonca, kako su ispočetka mislili. Tri dana poslije, kada se ponovo sastaše da isljeđuju onog luđaka iz trojke, kako su ga zvali između sebe, onaj što je vodio zapisnik reče da je preko svojih veza uspio, onako, ništa ne govoreći o Muhi, proslijediti zapisnik s prošlog saslušanja do jednog druga, historičara. Otvorio je zgužvan komad papira i raširio ga na stolu ispred njih, presavivši klobuk one lampe preko njihovih tjemena, tako da su u sjenama što se ocrtavaše na suprotnom zidu izgledali kao dva grbavca.
Na poruci našvrljanoj (tako se istražitelji izraziše u svom zapisniku) teško čitljivim ispisanim rukopisom, koji odavaše nekog ko je mnogo vremena proveo pri pisanju, pisalo je da je riječ o povelji bana Tvrtka I Kotromanića knezu Vlatku Vukosaviću, pisanoj 1357, a čuva se u Mađarskom državnom arhivu pod signaturom DL 56742. Oba se spuznuše na onu stolicu na koju su prilikom isljeđivanja postavljali Muhu, a lica im bijahu zgrčena u čudu i bijahu zazinuti kao da su živog vraga vidjeli pred sobom. Sve vrijeme planirano za ispitivanje proveli su sjedeći onako, očiju širom otvorenih, puštajući da ih svjetlost s lampe nemilosrdno bije u oči kao da se žele kazniti. Svoju ukočenost prekidali su samo u onim trenucima kada bi ih želja za duhanom opomenula da su živi, te bi izvlačili cigarete iz kutije sa stola, stavljali ih među usne i prinosili sijalici, oslanjajući vrh cigarete na užareno staklo i držeći je tako sve dok se ne bi pojavio dim.
Osam dana izbjegavali su spomenuti Muhino ime. U međuvremenu saznadoše da su se u Arnautovićima, baš na mjestu gdje su podignute barake, nalazili srednjovjekovna crkva i stotinu stećaka. Sada bijahu sasvim isprepadani i nikom ništa ne spomenuše. Vjerovali su da će ih proglasiti ludima samo zucnu li bilo šta o Muhi i njegovim slikama. A kada ga ponovo dovedoše u prostoriju za ispitivanje, ne upališe onu lampu već ga počastiše cigaretama i pitahu ga otkud mu sva ona imena. Muho im reče da ih je sviju vidio u svojim slikama, u istoj onoj crkvi u kojoj je sahranjen kralj, ali ne pri sahrani, već kada mu jedan sijedi starac u sivom habitu stavljaše krunu na glavu. Oslobođen njihovim ponašanjem u kojem više nije bilo ništa nasilnog, Muho opet spomenu Jakova Beha (u nekim dijelovima zapisa stoji Jakov, a u drugima Jakob, dok negdje piše Bek, a drugdje Beh).
Vidio ga je u redu redovnika obučenih u iste one halje kao i njihov poglavar koji je na kraljevu glavu stavljao krunu i opet je imao njegovo lice. I to mu bijaše sasvim čudno jer je, dok su ga isljednici pod purpurnim habitima ispitivali, tvrdio da nikada nije bio u Bosni. Doduše, svjedočio je da mu je sugrađanin, izvjesni Petar Petrici, kojeg njegovi isljednici nazivaše heretikom, darovao deset florina da ide u “Slavoniju i da ondje potpuno i savršeno izuči vjersko učenje kod tamošnjih magistara u mjestu zvanom Bosna”. I on je krenuo na put, ali kada su bili na otvorenom moru, njihov brod zahvati oluja, svog ga očeputa i baci nazad na čizmu.
PONOVLJENA SUDBINA
Sa zapisom o nevremenu koje je preživio Jakov Beh ili Jakob Bek završava se zapisnik o saslušanju Muhe Redžebašića. Njega isljednici vratiše na radnu obavezu, a zapisnik odložiše u arhiv, pod oznakom “strogo povjerljivo – državna tajna”. Prvi čovjek koji će nakon isljednika vidjeti zapisnik Muhin je unuk Ismir. On je odrastao uz priču koja se pripovijedala krišom, u šapatu, u dubini noći, u strahu da i zidovi imaju uši. U toj priči njegov djed jedne noći skače iz kreveta i iz čista mira počinje recitovati tajanstvene riječi, za koje svi vjerovahu da pripadaju tajnoj magiji. Govorio je ubrzano, gutajući pojedine slogove kao dijete koje je napamet naučilo pjesmicu: “Ovu crkvu sazida ban Kulin kada plijeni Kučevsko zagorje i pade na nju grom u Podgorju Slijepčišća i postavi svoj obraz nad pragom i Bog da podari banu Kulinu i banici Vojslavi.” Zatim, neprestano recitujući, istrča iz barake u selu Arnautovići pored Visokog. Ujutro su ga našli u jaruzi u kojoj se gasio kreč. Oni koji su ga vidjeli prije nego će ga zakovati u limeni sanduk kunu se da je bio sav izjeden, “u nekim dijelovima do kosti”. Službeno: Muho Redžebašić izvršio je samoubistvo bacivši se u živi kreč. Mjesni imam odbi da mu klanja dženazu, a džemat ne dozvoli da ga sahrane u mezarju, već ga ukopaše u bašči, pod krošnju stogodišnje jeribasme.
Kada je pao Berlinski zid i kada se stidljivo počeše otvarati državni arhivi, Ismir Redžebašić prosljeđuje službi bezbjednosti zahtjev da mu dozvole uvid u zapisnik sa saslušanja njegovog djeda. Procijenivši da se radi o gomili budalaština sastavljenoj od strane njihovih pokojnih kolega, bezbjednosne vlasti ne samo da mu dozvoliše uvid u sadržaj već mu dadoše cijeli, originalni zapisnik, neka radi s njim šta mu volja. Je li tim činom na tajanstvenom sudbinskom divanu odlučeno da se sudbina Muhe Redžebašića ponovi u njegovom unuku?
Onog dana kada pripadnici paravojnih snaga Srpske demokratske stranke upadoše u njegovo selo, uspio je Ismir, kao najveće porodično blago, ponijeti sa sobom zapisnik s isljeđivanja njegovog djeda. Njemu i onima koji su bili stisnuti u hangarima ograđenim bodljikavom žicom oko koje su lajali bijesni vučjaci zapisnik službenika OZN-e, koji čitahu kad god bi im se ukazala prilika, pomogao je da sačuvaju zdrav razum, uprkos patnji i mučenjima koja su preživjeli. Jedan od logoraša pričao je da je premlaćivanje bilo tako surovo da su ga samo najizdržljiviji mogli izdurati.
Ismir Redžebašić nije pripadao toj sorti. Dok su ga krvnički mlatili bejzbolskom palicom, polomivši mu vilicu i kosti na rukama koje je pružao ispred lica, uspio je da se hitne kroz prozor. Pao je na zlokobne šiljke željezne ograde i izdahnuo u najstrašnijim mukama. Logorski čuvari ostavili su njegovo tijelo natakareno na ogradu cijelog dana. Uvečer su iz susjednog hangara istjerali nekolicinu logoraša i ovi su ga odnijeli u vrbik – ondje su preko dana skupljani leševi po koje bi svake noći dolazio traktor.
Zavijen u najlonku i zatisnut u debelo crijevo, s Ismirovim tijelom nestat će i zapisnik sa saslušanja njegovog djeda Muniba Muhe Redžebašića, koji je u najskrovitijem dijelu jednog od hangara toliko čitan da ga je nekolicina logoraša naučila napamet te će tako u usmenoj predaji doći i do nas. Niko, dakako, ne smije garantirati njegovu originalnost jer svaki od prenosilaca morao je, kako to već biva, unijeti u njega i nešto svoje. Oni koji su imali prilike da ga vide kazuju da u prvom dijelu bijaše ispisan rukopisom punim bijesa u čovjeku uvjerenom da ga objekt njegovog interesiranja “žestoko kotači”, a u drugom dijelu slovima krivim, kakva iza sebe ostavlja ruka koju grči stoglav strah.
