Međunarodni krivični sud u Haagu otvorio je postupak s ciljem da Rusiju pozove na odgovornost za otmicu i prisilnu deportaciju hiljada ukrajinske djece s područja koja je njezina vojska zauzela tokom invazije na zemlju. Trenutno je najmanje 16.200 djece dokumentirano kao žrtve onoga što Ukrajina opisuje kao namjernu strategiju s ciljem da se zemlji oduzme budućnost. Pravi broj je puno veći, vjerojatno u stotinama hiljada djece, prema ukrajinskoj ombudsmanki za prava djece, Dariji Gerasymchuk.

"Rusi imaju najmanje pet scenarija otmice djece. Prvi je kada prvo ubiju roditelje, a zatim otmu dijete. Drugi je kada Rusi odvajaju djecu od roditelja tokom tzv. 'filtriranja'", istakla je. "Jedno od deportirane djece, 12-godišnji Maxim, odvojen je od svoje majke dok su Rusi pretraživali stanovnike Mariupola zbog mogućih veza s ukrajinskim trupama. Proveo je mjesec dana u Rusiji prije nego što je uspio nazvati svoju baku u Ukrajini. Na kraju, uspjela ga je vratiti, ali Maxim još uvijek ne zna ništa o sudbini svoje majke.“

Prema njenim riječima, Rusi takođe uzimaju djecu direktno iz porodica, lišavajući "nezgodne roditelje" roditeljskih prava. Oni povlače na hiljade djece iz sirotišta ili internata i ne dopuštaju ukrajinskoj strani da uzme tu djecu. U mnogim slučajevima stvaraju "apsolutno neprihvatljive" uslove za život djece na okupiranom području, vršeći pritisak na roditelje da svoju djecu pošalju u logore u Rusiji.

Nedavni izvještaj međunarodne nevladine udruge Human Rights Watch klasificira djelovanje Rusije kao ratni zločin. Napominje da su "djeca prisilno odvedena u Rusiju i odvojena od svojih obitelji te su pretrpjela traumatična iskustva rata i raseljavanja".

Ruski parlament izmijenio je zakone u maju 2022. kako bi vlastima omogućio da ukrajinskoj djeci daju rusko državljanstvo, što je olakšalo njihovo uzimanje pod skrbništvo i usvajanje od strane ruskih porodica u Rusiji, iako u mnogim slučajevima imaju rođake, pa čak i roditelje u Ukrajini.

Stotine ukrajinske djece usvojeno je dok međunarodni standardi zabranjuju međudržavno usvajanje tokom oružanog sukoba. Drugi izvještaj, iz Laboratorije za humanitarna istraživanja Yalea, opisuje sistem od 43 pritvorske ustanove za djecu koji se protežu od obale Crnog mora do Sibira. Mnogi od njih nalaze se stotinama kilometara daleko od ukrajinske granice s Rusijom, uključujući dva kampa u Sibiru i jedan na ruskom Dalekom istoku. Yale kaže da je potvrdio da ruska vlada drži najmanje 6000 ukrajinske djece, iako istražitelji vjeruju da ih ima još na hiljade.

"U nekim slučajevima ta su djeca usvojena, u drugim slučajevima to su programi ljetnih kampova u kojima su djeca trebala doći kući, a nikada nisu", objašnjava izvještaj, "a u nekim slučajevima su to kampovi za preodgoj."

Program kontrolira ruska vlada odozgo i to je golemi logistički poduhvat koji se "ne događa slučajno".

Velika zabrinutost je što Rusija sistematski "rusificira" deportiranu djecu. Čini se da su najmanje 32 kampa koje su identificirali istraživači uključeni u sistematske napore preodgoja koji djecu izlažu akademskom, kulturnom, patriotskom i/ili vojnom obrazovanju usmjerenom na Rusiju.

Poricanje da su njihove domove uništile ruske trupe i umjesto toga veličanje invazije koja im je uništila živote može se promatrati kao svojevrsna psihička tortura kojoj su ta djeca podvrgnuta. Ukrajinci izvještavaju da su bili prisiljeni pjevati rusku himnu, a Rusi ih nazivaju "nacistima".

Neki su roditelji navodno odbili dopustiti djeci odlazak u kampove, no organizatori su se na njih oglušili i bez obzira na sve upisali djecu u kampove. Drugi roditelji navode da su prekršene pojedine dozvole koje su dali, poput dužine boravka i postupaka ponovnog spajanja s djecom.

Prema izvještaju, u dva kampa, Artek i Medvezhonok, povratak djece obustavljen je na neodređeno vrijeme. Zvaničnici su prvobitno rekli roditeljima dječaka da će se vratiti krajem prošlog ljeta, ali su kasnije poništili datum povratka.

Jednom dječaku rečeno je da može ići kući samo ako njegov rodni grad Izium ponovno preuzme Rusija. Drugom je rečeno da se ne može vratiti svojoj porodici zbog svojih "proukrajinskih" stavova o njemu. Njegovi su roditelji u mnogim slučajevima za te odluke doznali tek iz lokalnih vijesti i nisu bili obaviješteni od strane organizatora. Majka iz Hersona otišla je po svoje dijete iz kampa na Krimu koji je okupirala Rusija samo da bi otkrila da joj je sin prebačen u Adigeju, a da ona nije bila obaviještena.

Ruski zvaničnici ne poriču da su djeca sada u Rusiji, ali inzistiraju na tome da su kampovi dio golemog humanitarnog projekta za siročad napuštenu i traumatiziranu ratom. Međutim, Rusija ne priznaje koliko je djece u Rusiji niti gdje borave.

Do sada se samo 308 djece uspjelo vratiti u Ukrajinu nakon dugih pregovora od slučaja do slučaja u koje su uključeni različiti volonteri i organizacije u Ukrajini i Rusiji.

“Ne postoji jedinstveni sistem za povratak djece i sve se odlučuje od slučaja do slučaja”, navodi “Save Ukraine”, jedna od fondacija koja se bori za povratak djece u njihove porodice. U većini slučajeva Rusija pristaje predati djecu samo ako otac ili majka dođu po njih. To zahtijeva naporno i skupo putovanje, što je za mnoge porodice nemoguće.

Gerasimčuk ističe da je prekid deportacija i osiguravanje povratka djece u Ukrajinu glavni prioritet. U zajedničkoj izjavi, Human Rights Watch i 42 druge organizacije osudile su prisilna usvajanja i transfere i pozvale Rusiju da Ujedinjenim narodima i drugim nepristranim agencijama omogući pristup kako bi se identificirala ta djeca, utvrdilo njihovo stanje i olakšao njihov povratak u Ukrajinu.