Ruska agresija na Ukrajinu, započeta 24. februara 2022, flagrantno je kršenje međunarodnog prava i prouzrokovala je ogromnu humanitarnu katastrofu u Evropi. Promijenila je međunarodne odnose koji više neće biti kao ranije, ali je također utjecala na promjenu dugoročnog strateškog promišljanja Evropske unije. Osim toga, ruska invazija ujedinila je evropske zemlje i konsolidirala evroatlantski odbrambeni savez NATO, koji danas govori jednim glasom. Mogli bismo zaključiti da je ruski predsjednik Vladimir Putin nepromišljenim činom agresije učinio najveću uslugu Washingtonu kao predvodniku NATO alijanse jer je pružio Americi dodatni adut da je njeno prisustvo u Evropi nužno, a EU uvjerio da joj je mjesto pod sigurnosnim kišobranom Amerike. To će vjerovatno utjecati i na odluke Njemačke i Francuske, zemalja koje čine kičmu evropskog projekta, glede njihovog planiranja da se pokušaju u strateškom pogledu izvući ispod američkog sigurnosnog kišobrana i postati neovisniji faktor.
EKONOMSKA MOĆ I POLITIČKA NEMOĆ EVROPE
Evropa je u ekonomskom pogledu najbogatiji dio svijeta s najvećim potrošačkim tržištem, pored Sjeverne Amerike (Kanada i SAD), ali je istovremeno strateški i vojni patuljak u međunarodnim odnosima. Neki teoretičari međunarodnih odnosa kao što je George Freedman, osnivač utjecajnog instituta za predviđanje kretanja u međunarodnim odnosima, opisao je Evropu kao zbunjenu osobu koja ne zna kako da uspostavi harmoniju između svoje ekonomske moći i svoje političke i vojne nemoći. Iako je ruska invazija Ukrajine ujedinila redove u Evropi tako da ekonomske sankcije Rusiji podržavaju i neki ranije bliski saveznici Moskve poput premijera Mađarske Viktora Orbana, ostatak svijeta, posebno arapske i islamske zemlje, nije s jednakim entuzijazmom podržao američke i evropske sankcije Rusiji.
Jedna od zemalja koja je također pogođena ukrajinskom krizom jeste Republika Turska. Ova zemlja, zahvaljujući svojoj nezavisnoj multivektorskoj vanjskoj politici koju provodi protekle dvije decenije, a posebno nakon konsolidacije predsjedničkog sistema 2016. koji joj je omogućio centraliziraniji sistem odlučivanja oslobođen često opterećujućih parlamentarnih stega i blokada koje se često koriste i koje zemlju mogu usporiti na putu ekonomskog progresa i donošenja odluka važnih za nacionalnu sigurnost države, država koja je dugo vremena profitirala od dobrih i snažnih veza kako s Moskvom, tako s Kijevom. Delikatno balansiranje Ankare između njena dva partnera danas postaje sve teže održati kako se situacija u Ukrajini pogoršava, a rat postaje sve brutalniji. Zapadne zemlje predvođene Washingtonom pojačavaju pritisak na ruskog predsjednika Vladimira Putina uvođenjem sankcija koje bi mogle Rusiju baciti na koljena, a Putinu proizvesti velike poteškoće. Jedan od ciljeva sankcija, pored slamanja ruske ekonomije, također ima za cilj da ruske građane, posebno političku i poslovnu elitu okrene protiv Putina i pokrene unutrašnji bunt. Slične sankcije Zapad koristi protiv Irana već decenijama, ali one nisu imale značajnijeg efekta u pogledu promjene režima, čemu se nadao Washington. Da li će one biti uspješnije u Rusiji, teško je predvidjeti. To će uveliko ovisiti od stava koji će zauzeti Kina, koja u ovoj situaciji predstavlja stanoviti amortizer koji će Moskvi, barem kratkoročno, omogućiti preživljavanje režima. Ne treba smetnuti s uma činjenicu da je Rusija prije invazije Ukrajine akumulirala više od 600 milijardi stranih rezervi, a raspolaže ogromnim količinama energije, nafte, plina i drugih resursa. Ipak, sankcije će utjecati na daljnji razvoj ruske ekonomije. Sankcije bi se mogle podjednako negativno odraziti i na evropske zemlje, posebno na Njemačku, čije kompanije imaju ogromne investicije u Rusiji. U tom pogledu, šteta će biti obostrana. Evropa će se sigurno suočiti s otežanim snabdijevanjem plinom, koji će evropski građani morati plaćati znatno skuplje. Njemačka je već blokirala aktiviranje “Sjevernog toka 2”, koji je završen, ali ne i licenciran za korištenje. Ovaj kanal snabdijevanja plinom iz Rusije za 2.000 kilometara skratio je put dotoka plina iz Rusije i predstavljao je kamen spoticanja i razlog konstantnog američkog protivljenja. Amerikanci se sve vrijeme protive evropskoj energetskoj ovisnosti o Rusiji jer bi to iz vizure Washingtona oslabilo jedinstvo evroatlantske alijanse i Evropu učinilo ranjivom na ruske pritiske i ucjene. To dokazuje da Evropa strateški nema slobodu odlučivanja o svojoj budućnosti i da je podložna američkom diktatu, iako bi veća neovisnost Evrope o volji Washingtona život Evropljana učinila perspektivnijim i prosperitetnijim. Paradoksalno je da Washington kao argument za pravo na članstvo Ukrajine u NATO-u navodi suverenitet Ukrajine, dok istovremeno negira pravo evropskim zemljama, posebno Njemačkoj, da same odlučuju o svojoj strateškoj budućnosti. Kako god da Rusija ucjenjuje Ukrajinu ne dozvoljavajući joj da bude članica NATO-a jer bi to prešlo crvenu liniju glede ruske nacionalne sigurnosti, na isti način Amerika negira pravo Evropi da sama odlučuje o svojim ekonomskim interesima.
AMERIČKI SKUPI PLIN KAO ALTERNATIVA
Ako dođe do krize snabdijevanja energetskim resursima Evrope, Washington je spreman dostaviti Evropi tečni plin LNG koji sama proizvodi, ali je američki plin daleko skuplji zbog udaljenosti i cijene transporta. Kriza s Ukrajinom itekako će pomoći Amerikancima da u Evropu plasiraju vlastiti plin koji imaju u ogromnim količinama i koji prodaju Meksiku i Kanadi, iako Kanada raspolaže velikim zalihama vlastitog plina. Ovo tržište nedovoljno je za američke energetske kompanije, tako da one u Evropi vide svoju veliku šansu. U međuvremenu, američki predsjednik Joe Biden nedavno je pozvao katarskog emira Tamima Al Thanija na razgovor o mogućnosti da Katar također priskoči u pomoć Evropi s obzirom na to da Katar raspolaže jednim od najvećih plinskih polja u Perzijskom zaljevu koji dijeli sa susjednim Iranom. Rat u Ukrajini mogao bi utjecati i na tok pregovora koje Iran vodi s međunarodnom zajednicom oko povratka SAD-a u nuklearni sporazum s Iranom koji je postignut 2015, a koji je bivši predsjednik Donald Trump unilateralno i u suprotnosti sa svim normama međunarodnog prava raskinuo na nagovor Izraela i američkih arapskih saveznika u zaljevu. Iranski predsjednik nedavno je izjavio da je Iran, unatoč sankcijama, kadar snabdjeti 20 posto potreba za plinom, budući da je Iran nedavno otkrio nova nalazišta plina u Kaspijskom moru. Iran raspolaže drugim po veličini rezervama plina u svijetu, odmah iza Rusije. Strateška globalna situacija iz dana u dan se mijenja, a ruska agresija na Ukrajinu mogla bi potaknuti u pozitivnom smjeru razvoj pregovora u Beču, gdje iranski pregovarači sa svojim međunarodnim partnerima pokušavaju postići sporazum da se nuklearni reaktivira. To bi značilo veliku pobjedu Irana, a omogućilo bi i evropskim kompanijama koje jedino raspolažu neophodnim tehnologijama za obnovu zastarjele energetske infrastrukture u Iranu. Osim toga, ako bi se postigao nuklearni sporazum, Iran bi postao novi El Dorado za evropske korporacije, a podizanjem sankcija Iran bi mogao postati glavni snabdjevač energentima Evrope, ali i američkih saveznika u Aziji i drugim zemljama koje su zbog sekundarnih sankcija zbog Irana prinuđene da trpe ekonomske posljedice kako ne bi pale u nemilost Washingtona. Pitanje je hoće li to dozvoliti moćne lobističke organizacije, arapski konkurenti Irana i Izrael. Činjenica je pak da su evropske zemlje također taoci Washingtona jer je njihovim korporacijama onemogućeno da posluju s Iranom. Iranu su prijeko potrebne stotine milijardi investicija i zapadne tehnologije kako bi mogao revitalizirati svoju dugogodišnjim sankcijama oronulu naftnu infrastrukturu.
PRITISCI NA TURSKU
Turska je, kao druga najmoćnija članica NATO-a i kao moćna regionalna sila, pod velikim pritiskom da konačno izabere stranu glede ukrajinskog rata. Turska trenutno kupuje trećinu svojih potreba prirodnog gasa iz Rusije. Iako se Putin i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan često nadmeću kao ozbiljni rivali, oni su istovremeno i partneri u operacijama u Siriji, Libiji i južnom Kavkazu. Ankara je 2019. godine od Rusije nabavila rakete S-400. Ova odluka Ankare pogoršala je njene odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama. Turska također u velikoj mjeri trguje s Ukrajinom i ima odlične bilateralne odnose s Kijevom. Turska ima ambicije i na planu iniciranja odbrambeno-industrijske saradnje između dviju zemalja, pri čemu dronovi turske proizvodnje koje je nabavila Ukrajina trenutno izvode napade i postižu efikasan uspjeh protiv okupacionih ruskih trupa. Turska podržava teritorijalni integritet Ukrajine i njen suverenitet. Osim toga, Turska također blagonaklono gleda na krimske Tatare kao na bratski narod i otvoreno osuđuje aneksiju ovog poluotoka koju su Rusi izvršili 2014. Stoga, ruska agresija predstavlja veliku dilemu za Ankaru. Turska je na molbu Kijeva zatvorila Bosforski moreuz i Dardanele za ruske brodove, koristeći svoja prava prema Montreux konvenciji iz 1936. u slučajevima rata. Ovu suverenu odluku Ankare pozdravio je i SAD. Ruska Crnomorska flota već je raspoređena u Crnom moru tako da turski potez ne bi trebao uzrokovati ozbiljnije reakcije Moskve. Konvencije iz Montreuxa dozvoljava ratnim brodovima da se vrate u matičnu luku. Ipak, zatvaranje ovih moreuza od Vlade u Ankari sprečava Ruse da pošalju dodatne brodove iz istočnog Mediterana u Crno more. Ministar vanjskih poslova Turske Mevlüt Çavuşoğlu označio je rusku agresiju kao rat – u suprotnosti s ruskim narativom o tome da je riječ o “specijalnoj operaciji”. Stalni predstavnik Turske pri UN-u Feridun Sinirlioğlu izjavio je da je međunarodna zajednica dužna braniti bespomoćne civile. Turski predsjednik R. T. Erdoğan nazvao je rusku invaziju “neprihvatljivom”, a državna televizija TRT također je zauzela kritičan stav prema Rusiji. Turska je pokazala respekt spram međunarodnog prava i svoju autonomnost u međunarodnim odnosima. Istovremeno, Turska želi održati dobre odnose s Rusijom. Zbog toga se Ankara nije pridružila zapadnim ekonomskim sankcijama uvedenih Rusiji niti je zatvorila turski zračni prostor za ruske avione. U duhu suzdržanosti i međunarodne odgovornosti, Turska je odbila u Ukrajinu uputiti nove pošiljke oružja i ratnih materijala, za koje je predsjednik Erdoğan kazao da su trgovina, a ne pomoć. Ipak, Ankara također šalje jasne poruke da je Turska lojalna članica NATO-a, ali i da mora voditi računa o svojim nacionalnim interesima. Predsjednik Erdoğan pokušava i, čini se, uspijeva, biti posrednikom između Moskve i Kijeva. Njegova ponuda koju je prvi put dao tokom posjete Ukrajini početkom februara mogla bi se djelimično implementirati na diplomatskom samitu u Antaliji. Ankara neumorno radi na deeskalaciji sukoba budući da rat u Ukrajini uzima ogroman danak.
U slučaju eskalacije neprijateljstva prema Turskoj Turska bi bila suočena s ruskom odmazdom u Siriji, a to bi moglo dovesti do novog priliva sirijskih izbjeglica u Tursku. Uslijed svih spomenutih kompleksnih okolnosti, Turska je danas možda jedina kredibilna zemlja kojoj je iskreno stalo da se ruska agresija okonča i uspostavi mir u Ukrajini, a dugoročno rješenje krize postigne diplomacijom uz podršku Turske. Turska je kredibilniji akter od Amerike, čija je politika protekle decenije uveliko doprinijela eskalaciji krize i potaknula Rusiju na agresiju protiv Ukrajine.
