Putinovu stratešku pogrešku i neminovan, neki kažu slobodan pad ništa bolje ne ilustrira od apsurdnih vijesti koje dolaze s ukrajinskog ratišta. Neke su skoro nadrealne. Osim teških bombardiranja gradova, pa evo i od utorka bolnica i porodilišta, do izraza nemoći vojne sile da u šest dana agresije nekoliko puta nadmoćnije zemlje na drugu postigne ijedan važniji cilj.

(RAS)PUTIN

S jedne strane, ozbiljni će analitičari uzeti u obzir sveobuhvatnost sankcija gotovo čitavog relevantnog svijeta, strmoglav pad vrijednosti ionako slabašne ruske valute, rusijansku ovisnost o izvozu energenata, nelikvidnost i vjerovatnu propast evropskih podružnica najveće rusijanske banke, izbacivanje iz SWIFT-a, alternativne kanale nabavke, pa i skupljeg plina iz Alžira, Katara, SAD-a, vrlo vjerovatnu re-, a ne de-nuklearizaciju, ponovno otvaranje termoelektrana i konačno pametno vođenje nacionalnih i evropskih energetskih politika, daleko od “zelene transformacije” i sličnih gluposti, ojačanje NATO snaga i naoružavanje Ukrajine kao i nevjerovatnu stratešku grešku ostavljanja zapadnih granica Ukrajine slobodnima za uvoz oružja i svakovrsnu logistiku ukrajinskim snagama. I da, svi će ti faktori, ako hoćete, zapadnog ujedinjenja doprinijeti padu ruskog demokratora koji je, mentalno očito, prekoračio Rubikon između razumske i metaracionalne sfere, potcijenivši dvije stvari: ukrajinski otpor i jedinstvo relevantnog svijeta (bez oprezne Kine koja osim strateških razvojnih ugovora s Rusijom ima i ambiciju biti mirotvorcem, ali i voditi računa o svojim interesima izvoza na zapad i pitanja od Rusije i SSSR-a osvojenih kineskih teritorija i ipak još preslabe Indije te nekoliko muslimanskih i latinoameričkih država). Naravno, istine radi, treba reći da je ovu avanturističku agresivnost i provokacije nacističkog sazvučja – poput Hitlerovih argumenata za agresiju na Čehoslovačku zbog navodne ugroze Nijemaca u Sudentlandu iz 1938, omogućilo nekoliko drugih avantura zapadnih koalicija i Rusije koje su ciljale na regime change i napad na druge države (Irak, Afganistan, Sirija, Libija, Gruzija, Ukrajina – Krim) pod egidom borbe protiv islamskog terorizma ili za demokraciju ili za prava ruske nacionalne manjine, što je dovelo i do rusijanske agresije na Siriju, pod firmom poziva “legalne” vlasti na intervenciju “prijateljske” države.

Ima toga još. Kako Rusija ne vidi realnosti da skoro svi njezini evropski susjedi, koji su imali nesreću biti okupiranima, prvo od Carske, pa poslije sovjetske Rusije, nakon stjecanja nezavisnosti 1991. godine tu nezavisnost i suverenitet nisu smatrali niti formalnima, a kamoli putinovsko-brežnjevljevski “ograničenima”, pa su tražili dodatne sigurnosne aranžmane, posebno kroz pristupanje NATO paktu. To je, naravno, provociralo Rusiju čija je stalna, od komunističkih vremena naslijeđena paranoja rasla s tim zahtjevima. Umjesto da se pristupilo dodatnim aranžmanima sigurnosti za Rusiju i Zapad, države susjedi ohrabrivane su u svojim zahtjevima i “obojenim” revolucijama. Te su “revolucije” imale i imaju za posljedicu rusijansko ugrožavanje suvereniteta i integriteta Bosne i Hercegovine, podrškom srpskom separatizmu i iredentizmu i srbijanskim pretenzijama na tzv. srpski svet po uzoru na tzv. ruski svijet, te podrškama opstrukciji prijema naše zemlje u NATO. Jer tu se još jedino može zabadati prst u oko u Srednjoj Evropi, posebno kada je i Mađarska oprezno podržala sankcije.

Konačno, kineska, pa kinesko-ruska saradnja na Belt and Road infrastrukturnim razvojnim programima za veći dio svijeta kojoj su se približavale i neke EU zemlje (ne samo proruska Mađarska) bila je “trn u oku” ili “u peti” zapadnim silama koje su forsirale drukčiji, ne baš uspješan model razvoja. Stoga je zaista začudno zašto se patuljasti demokrator, koji se ne libi ubijati svoje političke protivnike odlučio na ovu agresiju i izgubio saradnike u Evropskoj uniji.  Prvo je izgubio te saveznike, a drugo Zapad je shvatio da mora mijenjati razvojni model. Konačno, niti Kina ne može beskonačno podržavati rušenje suvereniteta drugih država jer i sama na tome insistira kao na principu nepovredivosti suvereniteta i teritorijalnog integriteta koji se dotiče problema s Tajvanom. Ovdje je ambivalentno i potencijalno opasno ponašanje Bjelorusije, koja je ekspresno, dirigiranim “referendumom” donijela odluku o prestanku vojne neutralnosti i otvorila dvije mogućnosti – postavljanje barem taktičkog nuklearnog oružja na svojoj teritoriji i sudjelovanje njezine vojske u agresiji na Ukrajinu. Dosada je  ustupala svoju teritoriju Rusiji za izvođenje agresivnih operacija na Ukrajinu, iako neki izvještaji govore da je njezina vojska bila angažirana, dok njezin predsjednik diktator Lukašenko tvrdi da se vojska neće angažirati.

Naravno, neke tendencije koje prate sankcije postaju apsurdnima i nedemokratskima. Tako je recimo, šef minhenske filharmonije dobio otkaz jer je navodni Putinov prijatelj, a Češka najavljuje da će sa tri godine zatvora kažnjavati građane koji podržavaju rusku agresiju. To je zabrinjavajuće, baš kako su bile zabrinjavajuće vijesti iz 2014. godine da su se među prodemokratske demonstrante u Kijevu infiltrirali ultradesni elementi i organizacije kao što ih i sada ima i idealan su izgovor Putinu za program “denacifikacije” i, puno važnije, demilitarizacije Ukrajine.

RAT KOJI PRIKRIVA NEKE REALNOSTI

Zanimljivo je kako pojedini zapadni analitičari u ovoj agresiji vide Putinovu opsesiju obnovom ili Ruskog carstva ili Sovjetskog Saveza. Na ovom potonjem naročito insistiraju Amerikanci, opterećeni “baukom komunizma“. Istina je da Putin želi obnoviti Rusko carstvo u kojem nije bilo nekakvih republika Ukrajina, Gruzija, Azerbajdžana, pa ni autonomnih republika Čečenija, Tataristana, za što okrivljuje baš komuniste, ali mu se sviđa sovjetski koncept sfera utjecaja. Tako je i računao da će američkog predsjednika Bidena uvući u tu vrstu razgovora i sporazuma, što mu nije pošlo za rukom. Jer tzv. neširenje NATO saveza na istok zapravo je manje priča o ugrozi Rusije od Zapada, a znatno više želja za rusijanskom, bolje rečeno isključivo ruskom dominacijom nad susjednim državama, pa i šire, za ruskom sferom utjecaja.

Ne treba zanemariti i da je ova rusijanska agresija došla kao “kec na desetku” da prikrije valjajuću ekonomsku krizu, odnosno da posluži i Putinu i zapadnim “vođama” kao još jedan krivac (poput pandemije Covid-19) za sve veće i teže ekonomske poremećaje, posebno sve veću  i opasniju inflaciju. Okrivite rat, a ne spekulacije na plinskom tržištu za rast cijena plina. Jer, rat će, naravno, utjecati na vrtoglav rast cijena plina i ostalih energenata, ali on je počeo znatno prije, čak i prije korone zbog suludih politika nultih ili negativnih eskontnih stopa centralnih banaka, ergo neviđenim štampanjem likvidnosti za pokriće novog vala spekulantskih dugova na burzama  (i u Rusiji i Kini, nota bene). Takva štamparija u tri smjene mora rezultirati inflacijom. 

SLIKE STVARNOSTI

Međutim, osim ovih strateških grešaka, potcijenio je taj mali čovjek s napoleonskim kompleksom i snagu  i stvarnu operabilnost svoje vojske. Posebno logistike, organizacije i, najvažnije, motivacije. Bez obzira na ispiranje mozgova, Putinu dragu staljinističku metodu vladanja kod rusijanskih građana i vojnika (ne samo etničkih Rusa jer u toj soldateski, nažalost, prisiljeni su ratovati i mnogi nerusi), nisu niti građani, niti bogme vojnici oduševljeni agresijom na Ukrajinu. Vojnici su još i slabašno spremni, posebno za ulične borbe i osvajanje gradova. Blitzkrieg zasada ne uspijeva, zato što nije jasan konačan cilj agresije, možda ni rusijanskom generalštabu. Pregovori pod apsurdnim rusijanskim ultimatumima Ukrajini neće dati ploda, ali pokazuju sve veću nervozu agresora koji nailazi na sve više prepreka, plaća sve skuplju cijenu rata, a iracionalni ciljevi čine se sve neostvarivijima.      

Zato su apsurdne slike s ratišta u Ukrajini. Gdje, recimo, dvojica ruskih vojnika ušetaju u regionalnu policijsku upravu u Ševčenkovu i skromno od ukrajinskih policajaca zatraže dizel gorivo, rekavši da im je oprema zastala. Te se čude kada ih uhapse. Ili gdje okupljeni seljani otjeraju tenkove sa zalutalim i zbunjenim rusijanskim mladićima kojima je Putin isprao mozgove uvjerivši ih da Ukrajinci stenju pod nacističkim režimom koje vodi predsjednik jevrejskog porijekla, a i svakako su Rusi samo to ne znaju. Ili gdje pokvaren rusijanski tenk ukrajinski seljak odvlači traktorom. Sve te nadrealne slike svjedoče da je Putinova armada zapravo tigar od papira. Jedina snaga je u nuklearnom kapacitetu koji se, očito je, nakon tzv. dizanja “nukelarne pripravnosti” neće libiti koristiti, posebno onog taktičkog zbog lažnog uvjerenja kako se takvim oružjem “ograničenog” djelovanja može pobijediti u nuklearnom sukobu. Ovo je inače stara sovjetska igra zastrašivanja iz pozicije realno slabijeg, ali je i nelegalna jer se stepen pripravnosti ne diže kada si ti agresor, već kada su napali tvoju zemlju.

Suštinski, jedina snaga Rusije leži u nuklearnom oružju. Ekonomska snaga, motor rata, mjerena prema BDP/capita neuporedivo je manja od svake članice EU, SAD i Kine. Isto tako, apsolutni iznos BDP Rusije manji je od italijanskog. Oružje je većinom zastarjelo i neefikasno, čak su se i oklopne jedinice pokazale nedjelotvornima. Naravno, razlika u snazi i količinama oružja je ogromna i Rusija će okupirati dobar dio Ukrajine. No, hoće li pobijediti u ratu, drugo je pitanje. Sve ovisi o snazi otpora, odnosno odlaganju konca rata što bitno umanjuje ukupnu rusijansku snagu te povećava nezadovoljstvo građana i poslovno-političke kaste, čak i Putinovih prijatelja i koruptivnih partnera. 

Ohrabruje sve veći otpor tzv. običnih Rusijanaca, pa i etničkih Rusa, kao i oligarha ovoj avanturi. No, s obzirom na sigurnosni aparat koji je Putin izgradio po uzoru na Staljina, teško je očekivati promjenu, posebno njegovo svrgavanje s vlasti. Silna hapšenja po gradovima Ruske federacije demonstranata protiv agresije to jasno pokazuju. Zato je jedino rješenje ono kojim su oficiri Wehrmachta pokušali zaustaviti ludilo 1944. godine. Čekaju se razumni članovi rusijanskog generalštaba. Inače, svi odosmo u propast.