Dok rat u Ukrajini ulazi u svoju novu sedmicu i dok je sve očitije da se Rusija, i figurativno i doslovno, zaglavila do vrata u blatu Ukrajine, sve aktuelnije postaje pitanje šta je natjeralo Ruse da se upuste u avanturu, čiji su potencijalni rizici morali biti jasni i Putinu i njegovoj vojno-političkoj nomenklaturi. Teško je povjerovati, štaviše, sasvim je nevjerovatno da su sramotno posrtanje i glavinjanje ruske vojske u Ukrajini te nezabilježene sankcije i izopćavanje Rusije iz međunarodnog ekonomskog poretka bili dio ruskih kalkulacija prije pokretanja rata.
PREDRASUDE I PUSTE ŽELJE UMJESTO REALNE PROCJENE
Najvjerovatnijim se čini kako je ruski vojno-politički vrh bio uvjeren da će Ukrajina “šaptom pasti” jer je, po ruskom mitološkom imaginariju, u pitanju “neprirodna i vještačka tvorevina”, dobrim dijelom sastavljena od nepravedno otetih “historijskih ruskih” teritorija, država koja nema “pravo da postoji” te stoga i društvo koje ne posjeduje bilo kakvu koheziju, unutrašnji legitimitet te sposobnost da se odbrani. Ruske vrh, vjerovatno, vjerovao je da je ukrajinska vojska ne samo slabija od ruske već i moralno bankrotirana institucija čiju srž čine militantne grupice desničarskih radikala dok ogromnu većinu sačinjavaju nevoljni regruti i profesionalni kadrovi koji su tu samo zbog plaće te koju, stoga, na okupu drži isključivo politička volja i novac zapadnih država.
Na vanjskopolitičkom planu Putin je najvjerovatnije smatrao da će zapadne zemlje, ma kakve im početne reakcije bile, munjevitu rusku akciju zauzimanja Ukrajine vrlo brzo prihvatiti kao fait acompli. Putin je znao da neće biti nikakve oružane intervencije NATO-a, no vjerovatno je računao s tim da će brzina i totalnost ruske pobjede u Ukrajini šokirati i paralizirati zapadne zemlje te onemogućiti i bilo kakvu pravovremenu koordinaciju ekonomskih sankcija protiv Rusije ili dostavljanja vojne pomoći Ukrajini.
Nakon što bi zauzeo Ukrajinu, naročito Kijev, kao centar političke moći, Putin je vjerovatno namjeravao obesmišljavati i neutralizirati bilo kakve sankcije sklapanjem “separatnog mira” s onim evropskim državama čiji su mu politički akteri ideološki bliski, državama čiji bi interesi bili teško narušeni sankcijama Rusiji ili ugroženi samom činjenicom da im vaskrsla moćna Rusija stoji u blizini istočnih granica. U takvu računicu ulazio je i ruski energetski monopol jer dobar dio Evrope zavisi od uvoza ruskih energenata, što Putin redovno koristi kao vanjskopolitičku batinu za discipliniranje nesretnih mušterija ili, bolje rečeno, ovisnika.
Vrlo je vjerovatno i da je ruski vrh računao, te da i dalje računa, da može politički i ekonomski preživjeti dvije godine do sljedećih američkih predsjedničkih izbora te dolaska na vlast nekog kandidata poput Trumpa, koji bi bio sklon detantu te postepenom otopljavanju odnosa s Rusijom. Ne treba zaboraviti da u SAD-u, osim Rusiji sklonih političkih snaga, postoji i izuzetno jak vojno-mornarički “pacifički” lobi koji, kao i jedan dio američkog vojno-industrijskog kompleksa, smatra da SAD mora što prije pomjeriti fokus u smjeru opasnosti koja dolazi od Kine te gleda u Evropu kao na teren od drugorazrednog geopolitičkog značaja. Takve grupacije u SAD-u prilično su otvorene u promicanju “realpolitičkog” stava kako je potrebno smiriti tenzije s Rusijom, ako treba i pronalaskom nekog održivog modusa vivendija putem priznavanja interesa Rusije u njenom “bliskom susjedstvu”.
ŽIVO BLATO UKRAJINE
No nakon neočekivano snažnog ukrajinskog otpora, koji je usporio ruske operacije, te još važnije, nakon sasvim očitog odbijanja većine ukrajinskog društva da prihvati miran život pod ruskom okupacijom, postaje jasno da su Putinove procjene bile do kraja pogrešne. Rusija teško i sporo napreduje, uz velike ljudske i materijalne gubitke; od bilo kakvog zadivljujućeg ruskog “bliztkriega” nema ništa; nije došlo ni do sloma ukrajinske volje za otporom već, štaviše, ona jača iz dana u dan, pa se ukrajinsko društvo i dodatno homogenizira oko pokliča odbrane od Rusije; a zapadne države prevladale su početni šok pa se iz dana u dan stvara sve veći i čvršći internacionalni front protiv izopćene Rusije. Također, invazijom na Ukrajinu Rusija je “prešla Rubikon” i odmogla svojim potencijalnim američkim “saveznicima” i sagovornicima diskreditirajući ih u tamošnjoj javnosti kao ruske “korisne idiote”. Agresijom na Ukrajinu Rusija se, ironije li, sama nametnula kao glavni vanjskopolitički prioritet SAD-a, čije elite ne mogu i neće prihvatiti Rusiju kao silu koja nesmetano napada i anektira dijelove evropskih država.
Ovakav razvoj događaja doveo je do toga da najvažnije više nije pitanje može li Rusija osvojiti Ukrajinu i koliko brzo, nego kako nakon okupacije Putin misli održavati mir, kako očekuje profitirati iz ovoga rata te kapitalizirati teško osvojenu pobjedu?
Umjesto silovitog i munjevitog rušenja Ukrajine, kao “truhle i neprirodne tvorevine”, ruski politički i vojni vrh suočava se sa scenarijem teškog rata praćenog opsadama i uništavanjima gradova te zatim dugogodišnje okupacije države veličine zapadne Evrope i društva od gotovo pedeset miliona stanovnika, od kojih su četiri petine krajnje neprijateljski raspoloženi te spremni na pružanje i oružanog i aktivnog otpora ruskom okupatoru.
Teško je reći kako Putin misli riješiti ovaj “problem iz pakla”. Otvaranje “humanitarnih koridora” za opsjednute gradove sve više liči na eufemizam za čišćenje, čak i etničko, Ukrajine od svih društvenih elemenata koji ne žele i ne mogu živjeti pod ruskom čizmom. Međutim, nije jasno šta bi Rusija dobila pražnjenjem Ukrajine od većine njenih stanovnika osim poluprazan i neodrživ prostor te višemilionsku ukrajinsku emigraciju, čiji bi se bijes zbog gubitka domovine generacijama manifestirao najtvrđom rusofobijom i neprestanim lobiranjem da se Rusija kazni. Rusija bi protjerivanjem desetina miliona Ukrajinaca možda privremeno napravila ogroman izbjeglički problem Evropi, ali to joj nikada ne bi bilo zaboravljeno, a ni oprošteno.
Putin je svojom ukrajinskom avanturom, u suštini, poklonio zlatnu priliku SAD-u da od Ukrajine napravi smrtonosnu zamku za Rusiju, neki novi “ruski Afganistan”, kojim će iscrpljivati Rusiju do njenog konačnog ekonomskog i vojnog sloma. Zapad može natjerati Rusiju da iskrvari u Ukrajini jer je sasvim dovoljno da, uz održavanje sankcija Rusiji, samo nastavi podržavati i podsticati ukrajinski otpor. Time bi natjerao Rusiju da se godinama bavi brutalnom i u samoj Rusiji očito nepopularnom pacifikacijom ukrajinske države i društva koje bi još k tome pružalo otpor modernijim oružjem nego što ga ima sama Rusija.
MOŽE LIJEVO, MOŽE DESNO, AL' NE MOŽE PRAVO
Naravno, uvijek ostaje opcija da će Putin znatno reducirati svoje javno proklamirane ciljeve te da će se zaboraviti na “denacifikaciju” i “demilitarizaciju” Ukrajine, kao i na “ujedinjenje dva naroda koje je historija podijelila”, te će tražiti isključivo ukrajinsko priznavanje Krima kao dijela Rusije, a Donbasa kao nezavisnih država. Takav scenarij bio bi svojevrstan presedan u međunarodnom poretku jer bi legitimizirao oružanu agresiju kao prihvatljivo sredstvo proširenja državnih granica na račun napadnute države. To bi bila korjenita promjena paradigme u međunarodnim odnosima nakon Drugog svjetskog rata koja bi uvela čitavu planetu u vrlo opasno i krajnje nepredvidivo doba, pa je stoga teško povjerovati da bi zapadne zemlje ikada pristale na tako nešto čak i u slučaju ukrajinske kapitulacije pred ruskim diktatom.
Kada se sve navedeno uzme u obzir, nije jasno kako Vladimir Putin misli dobiti rat koji je sam pokrenuo. Svaka od mogućih varijanti, svaki scenarij na kraju završava porazom ideje one Rusije koju je Putin mislio “vaspostaviti” agresijom na Ukrajinu. Ako i kada Rusija ostvari vojnu pobjedu u Ukrajini, to će biti šuplji trijumf, koji će možda označiti početak kraja Rusije kao svjetske sile.
