U sklopu biblioteke “Vatan” izdavačka kuća “Dobra knjiga” nedavno je objavila i naslov Ptice slobode (2021) i ovo je prvo izdanje ovog romana na bosanskom jeziku u prijevodu Azre Ibrulj. Novije izdanje romana Ptice slobode (u originalu Azat Kuşlari) na turskom jeziku datira iz 2020. godine, ali je prvi put izašlo iz štampe još 1999. godine. Podaci o samom autoru Ahmedu Günbayu Yildizu nisu lahko dostupni na jezicima ovih prostora, s tim da se na osnovu izvora na turskom jeziku da zaključiti da je riječ o veoma plodnom piscu s preko pedeset izdatih romana. Iako je počeo s poezijom, očigledno je kroz prozu pronašao širu publiku za svoj literarni rad. Kako je njegovo djetinjstvo bilo vezano za selo, nostalgija prema seoskoj idili i povezanosti s prirodom itekako je primjetna i u ovom djelu.
Pored romantičarskih opisa ruralnog krajolika, ono što je karakteristično za ovaj roman jeste mnoštvo likova čiji su odnosi složeni i potrebno je navići se na tok radnje koji podrazumijeva često i kontinuirano dodavanje novih likova. Glavni likovi usko su porodično vezani za prvu osobu koja se pojavljuje na sceni, a to je Abdali. Ovaj pobožnjak ima samo jedan osnovni cilj, a to je da vodi što čišći duhovni život, makar to značilo udaljavanje od cijelog sela. Na početku saznajemo u njegovom razgovoru s Hojratom, koji je bio oženjen Abdalijevom sestrom, da se on želi fizički odvojiti od ljudske pokvarenosti i to tako što će se odseliti sa svojom porodicom iz sela i na osami izgraditi kuću.
Ovakav Abdalijev postupak izazvao je čuđenje kod većine seljana, ali su ga pustili da radi po sopstvenom nahođenju. Tragedija koja je uslijedila, nakon ovog povlačenja od dunjaluka, može se čitati ili kao kazna ili kao veliko iskušenje za velikog čovjeka: on je za kratko vrijeme morao ukopati svih sedam sinova, a na kraju i suprugu, koja je od tuge izgubila pamet, a potom i preselila na bolji svijet. Zanimljivo je da narator hvali Abdalijev stoicizam u tako teškom trenutku, jer on “nije pustio ni jedne suze”. Ukoliko prije toga nije bilo dovoljno nagovještaja u tekstu, ovdje se da razaznati na koji način će se dalje u romanu graditi slika onih koji – prema riječima naratora – uspješno obavljaju zadate uloge u porodici i u društvu.
Abdali je krajnje odan Bogu i pokorava se Božijim naredbama, a suosjećanje iskazuje i prema životinjama. Kada je jednom prilikom išao u lov, ranio je jednu jarebicu, ali je nije mogao ubiti, nego ju je ponio i stavio u kavez u svojoj bašti zajedno s njenim drugom. Njegovo udomljavanje ptica je pokrenulo trend u selu, te su i drugi ljudi učinili isto što i Abdali, a onda je po tome selo i dobile ime Selo ptica. Pitanje slobode jeste u samom nazivu knjige i jeste ključno pitanje za koje ne možemo biti sigurni da imamo konačan i bezvremenski odgovor. Ipak, jasno je da je na sam odabir ove teme morao utjecati politički i društveni kontekst vremena kada je ova knjiga prvi put štampana na turskom jeziku, a to je očito i zato što je mnogo prostora dato opisivanju kvaliteta vođe jedne zajednice.
Prema onome što se da vidjeti iz radnje romana, ispravan vođa jeste onaj muškarac koji je punoljetan, ima svoju porodicu i koji drži do vjere. Abdali je znao reći: “Kriva glava iskvari narod. Najprije ispravite glavu!” Prvi istinski vođa prema tom kriteriju jeste Hojrat, koji ubrzo biva izabran za muhtara. Njegove su promjene podrazumijevale i zabranu alkohola i kocke, što je razočaralo one koji su se povinovali “vjetrovima sa Zapada”. S obzirom na to da su neki među njima bili itekako kivni na Hojrata i njegovu porodicu zbog ovih promjena, do kraja romana se smjenjuju kraće epizode u kojima je došlo do neke prepirke i iz tog razloga neko traži osvetu za učinjenu nepravdu. Treba unaprijed upozoriti da značajan broj likova ne dočeka ni iduće poglavlje, a nekamoli svršetak radnje. Određena izvršenja običajne ili vjerske pravde su posebno okrutna, kao kada Aslan-aga, Hojratov mlađi brat, odluči da s nevjernom suprugom poravna račune (155). Da bi pouka, koju bi eventualno čitatelj izvukao iz određenih epizoda, bila sasvim jasna, naracija se zna naprasno prekinuti radi propovijedi; u prethodnom slučaju bi to bilo o “ženama koje svom čovjeku zaprljaju obraz”:
Na Danu velikog suda bit će izvedena kao prestupnica i sudit će joj se pred Božijim sudom za narušavanje časti. Polagat će račune jer nije poštovala svog čovjeka, zaprljala mu je obraz i natjerala ga da spusti glavu pred ljudima. (147)
Iz ovoga zaključujemo da sloboda za vjernika ne može biti apsolutna: on mora biti svjestan Božijih zakona na osnovu kojih treba djelovati u svijetu. U tom pogledu nam može biti od pomoći jedan od najpoznatijih filozofa druge polovine 20. stoljeća – Isaiah Berlin. Njegov esej Dva poimanja slobode, zasnovan na predavanju koje je održao 1958. godine na Oxfordu, upravo govori o načinu definiranja slobode u političkoj filozofiji: da li smo slobodni od (negativna sloboda) ili slobodni da (pozitivna sloboda). U romanu Ptice slobode ova dva koncepta, čiji korijen seže do Kanta, zauzimaju presudno mjesto, iako ovo djelo ne pretendira da bude politički ili filozofski komentar na savremena razmišljanja o slobodi. Poruka romana bila bi da ograničenje negativne slobode pospješuje samoaktualizaciju i lični razvoj, ali onako kako je to utvrđeno u islamu. Stoga, za stanovnike Sela ptica sloboda leži u slijeđenju vjerskih propisa i izbjegavanju grijeha, pod budnim okom Hojratove vlasti, koja nakon njegove smrti – demokratskim putem – prelazi u ruke njegovog unuka Hasana.
Ova priča ustvari je utopijski urnek i moguće podsjećanje na to da istinske vrijednosti moraju imati religijsku bazu, čak i onda kada govorimo o svjetovnom upravljanju. Prema tome, onaj ko prihvata ovu premisu neće oklijevati da zaroni u brze vode Ptica slobode i da u njima pronađe bliske interpretacije smisla života pojedinca unutar dinamike zajednice.
