Bosna i Bošnjaci su oduvijek imali svoje junake i heroje s čijim su se junačkim djelima poistovjećivale i na njihovim vrijednostima vaspitavale mlađe generacije. U vrijeme procvata srednjovjekovne Bosne bosanski vitezovi, borci prekaljeni u mnogobrojnim ratovima, su bili poznati i priznati na svim evropskim dvorovima po svojoj hrabrosti, spretnosti, odvažnosti i osposobljenosti za baratanje svim vrstama tada poznatog oružja.

U sjećanju tadašnjih pokoljenja Bosanaca su ostala junačka djela i viteštva Hrvoja Vukčića, Vlatka Vukovića, Sandalja Hranića itd. Pamtile su se i prepričavale pobjede srednjovjekovne bosanske vojske nad Srbima, Mađarima i Turcima. Zbog unutrašnje nesloge Bosna je pala 1463. godine pod vlast tada najjače evropske sile, turske Osmanske imperije. Iako su ostali bez svoje države i vojske, Bosanci su kao pripadnici turske vojske stekli slavu u mnogim bojevima širom Turskog carstva zbog svoje hrabrosti i vojničke vještine.

U bici na Krbavskom polju 1493. godine istakao se Jakub-beg, kod Kaira 1517. godine vezir Sinan-paša Borovinić, u Mohačkoj bici 1526. godine Husref-beg, a u bitkama protiv Španaca u Alžiru i Tunisu krajem 16. vijeka Uladž Hasan-paša. Bošnjaci su u Turskom carstvu od sredine 16. vijeka sticali značajne funkcije. Mnogi od njih su postali veziri, admirali, beglerbegovi i namjesnici pokrajina. Bosna je Turskom carstvu dala nekoliko velikih vezira među kojima su najpoznatiji Mehmed-paša Sokolović koji je tu dužnost, najvišu u Carstvu, obnašao za vladavine tri sultana u drugoj polovini 16. vijeka, Sulejmana II, Selima II i Murata III. Međutim, Bošnjaci su uvijek bili privrženi ponajprije svojoj domovini Bosni. Za sve Bošnjake Bosna je oduvijek bila od Drine do Une i od Save do Jadrana. Za svaki njen dio Bošnjaci su oduvijek bili spremni da se bore ma protiv kog i ma koliko snažnog neprijatelja.

U banjalučkom boju 1737. godine, u kome su malobrojnija vojska predvođena Ali-pašom i branioci grada predvođeni kapetanom Mehmedom Ćatićem, pobijedili brojniju austrijsku vojsku predvođenu Hildburghausenom, junaštvom su se istakli zvornički kapetan Mehmed-beg Fidahić i sarajevski junak Hadži Ahmed Kandelija. U boju kod Dubice 1788. godine su se protiv Austrijanaca, pored Dubičana predvođenih Džafer-begom Cerićem, istakli brojni ratnici iz Sarajeva, Visokog i Busovače. Jednom riječju Bošnjaci su mogli praštati sve osim da im neko dira u njihovu najveću svetinju, Bosnu.

Bošnjački prvaci predvođeni Husein-begom Gradaščevićem, Mahmud-pašom Fidahićem, Mahmud-begom Tuzlićem su se tridesetih godina 19. vijeka suprotstavili reformama Mahmuda II nezadovoljni odnosom i politikom sultana prema Bosni, tražeći autonomiju. Oni su na svebosanskom saboru 12. septembra 1831. godine u Sarajevu praktično uspostavili autonomiju Bosne izabravši Husein-kapetana Gradaščevića za bosanskog vezira. Mada je pokret za bosansku autonomiju poražen, Husein-beg Gradaščević je umro u Carigradu ostavši poput većine Bošnjaka vjeran svojoj ideji, slobodnoj i autonomnoj Bosni. U porazu Pokreta za autonomiju Bosne uveliko je kumovala nesloga i izdaja unutar kruga bošnjačkih prvaka.

Usud nesloge, izdaje, sujete i političke naivnosti prati Bošnjake tokom i nakon okupacije od strane Austro-Ugarske 1878. godine. Ostala su zapisana i upamćena junaštva i sposobnost vojskovođe Muhameda Nurudina Vehbi-ef. Šemsekadića iz Sandžaka, Muhameda ef. Hadžijamakovića, Mehmed-bega Ćemerlića i dr. u borbama kod Maglaja, Gračanice, Brčkog i u odbrani Sarajeva. I tako, iz rata u rat za nekog od zavojevača, Bošnjaci su iskazali hrabrost, lojalnost i vojničko umijeće. Borili su se za austrougarske interese širom Evrope istaknuvši se naročito na bojištima Galicije, Soče i Pijave te na ruskom frontu. U Narodnooslobodilačkom ratu 1941.-1945. godine zahvaljujući slozi unutar NOP-a 25. novembra 1943. godine obnovljena je državnost Bosne i Hercegovine. Bošnjaci su dali značajan doprinos pobjedi antifašističkih snaga doživjevši, nakon Jevreja, najveći genocid od svih evropskih naroda. Otuda nije iznenađujuće, osim u historiju neupućene ili sopstvenu mitologiju zanesene, što su bosanske patriote, Bošnjaci u većini, pružili otpor srpskoj i hrvatskoj agresiji 1992.-1995. godine.

Bošnjaci su, poput mnogo puta do tada u historiji Bosne, iskazali:

Ljubav i odanost svojoj domovini Bosni i Hercegovini i spremnost da za njen opstanak daju sve, uključujući i svoje živote,

Hrabrost, odanost, motivisanost, požrtvovanost i vojničku osposobljenost,

Iskrenost, poštenje, civilizacijske vrijednosti, te odgovornost i prvrženost međunarodnim normama ponašanja u ratu,

Privrženost svom narodu, njegovoj vjeri, kulturi, tradiciji i običajima.

Bošnjaci su, zajedno s patriotama iz drugih naroda, odbranili Bosnu i Hercegovinu, a na putu da je potpuno oslobode i unište fašističke paradržavne režime na svome tlu se ispriječila međunarodna zajednica. Armiju RBiH, iznjedrenu i odgojenu na patriotskim tradicijama Bosne ponosne, su respektovali svi, a istinski Bosanci su je nazivali “čudom bosanskog otpora”. Svi su se zaklinjali da će Armija, nakon odbranjene Bosne i Hercegovine, najznačajnija ostavština odbarmbenog rata 1992.-1995. Godine, biti čuvana kao simbol, ali i garant slobode za Bosnu i Bošnjake.

Obećaše i brzo zaboraviše obećanje, Armiju i njene heroje. Nesloga, sujete, naivnost, lakovjernost i nedovoljna nacionalna svijest Bošnjaka je još jednom odnijela prevagu nad hrabrošću, poštenjem, iskrenošću i drugim vrlinama. Još u ratu, a naročito kada su utihnuli ratni topovi, nastalo je utrkivanje ko će više i bezočnije rušiti, blatiti, kriminalizirati i omalovažavati borce odbrambenog rata, naročito njihove istaknute komandante. Jedino Bošnjaci, ne svi, na bosansko-hercegovačkim prostorima ne cijene svoje heroje pa ni svoju Armiju. Danas te Armije, u koju smo se koliko juče kleli, više nema. Kako neki političari tvrde i ne treba nam, jer će nas braniti međunarodne snage. Teško onoj zemlji koju brani tuđa vojska. Znano je da ona država ili narod koji ne želi svoju, imaće tuđu vojsku.

Bosnu nisu kroz historiju branile strane vojske, nego prije svega Bosanci, a Bošnjaci uvijek kada je trebalo. Osvijestimo se, i zaustavimo sasvim prepoznatljivo nastojanje da se Bosna i Hercegovina mimo zemalja iz susjedstva demilitarizira. Bosna i Hercegovina mora imati vojsku koja je može odbraniti. Danas je očito nema. Ne znam da li bi imali vremena da u nekim novim historijskim kataklizmama stvorimo još jedno “čudo bosanskog otpora”. Zato je obaveza svakog Bošnjaka da sačuva sposobnost i autentičnost bosanske vojske kao garant opstanka Bosne i Bošnjaka. Ne treba nam valjda još jedan genocid za nauk. Tada bi, po svoj prilici, bilo kasno da se učimo na starim greškama.

(Rasim Delić, Čast je braniti Bosnu, str. 169.)