Rano ujutro, u gradiću Zahony, na istoku Mađarske, grupa mladih ljudi organizira skup za opozicionu stranku Ellenzéki összefogás, veliku koaliciju snaga koje okupljaju šaroliko društvo, od ekstremne desnice kakva je stranka Jobbik do umjerene ljevice. Masu se okuplja u blizini trga ispred gradske vijećnice a željeznička stanica udaljena je nekoliko metara i jedna je od glavnih prihvatnih tačaka za ukrajinske izbjeglice koje stižu u Mađarsku bježeći od rata.

Ovaj mađarski gradić, uz ukrajinsku granicu, za nekoliko je dana postao ključna tačka prolaza i odmora hiljadama ljudi. Žene, djeca, neki stariji ljudi i strani stanovnici Ukrajine gužvaju se na maloj stanici zahvaljujući vozovima koji dolaze iz Lavova. Mađari su postavili dva šatora u kojima im se dijeli topli gulaš, čaj, voda, razni slatkiši i karte za voz. Svaka četiri sata iz Zahonyja kreće konvoj za Budimpeštu.

Mađarski policajci hodaju po mjestu bez ikakve značajnije uloge. Većina ne govori engleski, ruski ili ukrajinski i samo pokazuje na volontere iz lokalnih organizacija. Emocija sa svakim dolaskom opipljiva je u atmosferi. Mnogi od onih koji izađu iz tih vlakova su u stanju šoka i na kraju se sruše u kutove male stanice.

Langton Tapiwa je iz Zimbabvea, student je ekonomije koji nije spavao četiri dana. Napustio je Harkiv, glavni grad na istoku Ukrajine, u srijedu, drugog marta. Rat mu je pokucao na vrata. On, 24-godišnjak koji je cijelo svoje djetinjstvo slušao priče starijih, bolna sjećanja na petnaest godina rata u Južnoj Rodeziji (1965.-1979.), nikada nije zamišljao da će jednog dana i sam, u Ukrajini, u Evropi proživljavati sličan užas.

Hiljade Afrikanaca migriralo je u Ukrajinu u pootrazi za školovanjem ili jednostavno boljom budućnošću, posebno u dva najveća grada, Kijevu i Harkovu. Nigerijska zajednica ima 5000 članova, najveća je.

U zabačenom dijelu kolodvora muškarac satima čeka svoju ženu i djecu Ukrajinku, koji su poslani u jedan od brojnih registracijskih centara. “Kada je počelo, mislili smo da je to igra, da će brzo završiti, baš kao i s Krimom, pa smo se sklonili u podzemna skloništa”, kaže Vincent Chukweze, 48-godišnji nigerijski biznismen koji živi u Ukrajina već 21 godinu. „Imam svoje dućane s odjećom i svoje prijatelje u Harkovu, ja ne želim otići." Objašnjava da je napustio zemlju jer se bojao za suprugu i djecu, koje prikazuje na fotografiji.

Walid, marokanski student medicine, kojem je preostao samo jedan semestar do kraja, iznova ponavlja detalje napada koji su ga naveli da napusti Harkov. Proveo je 24 sata na željezničkoj stanici, u "užasnoj hladnoći i u snijegu, u npuno snijega". Walid priča o rasizmu ukrajinskih policajaca, vojnika i civila, što potvrđuju brojna svjedočanstva na društvenim mrežama. "Spriječili su nas da uđemo u voz, tukli su nas i ponavljali su nam: Ne damo vam da uđete!"

Langton Tapiwa nastavlja priču: “Policajac, kioji me je trebao štititi, spriječio me je da uđem i rekao: 'Vi Afrikanci ste beskorisni, ne zaslužujete ući u voz. Hodaj do Afrike. Ako umreš ovdje, nikoga neće biti briga, jer su čak i psi i svinje korisniji od tebe u ovoj zemlji.” Walid spušta glavu. Mnogi Afrikanci pričaju slične priče, optužuju za zastrašujuće nasilje.

Langton razmišlja kako nastaviti sa životom. Unatoč rasizmu koji je pretrpio, kaže da bi volio otići i boriti se za obranu Ukrajine. Walid, njegov marokanski prijatelj, neće se moći vratiti u svoju domovinu. Ukrajina je zemlja s više od 44 milona stanovnika u kojoj koegzistiraju afričke, arapske, romske i indijske manjine,koje su tamo došle bježeći od lokalnih ratova, klimatske krize, gladi u svojim zemljama porijekla ili jednostavno tražeći prosperitetniju budućnost. Trenutna stanje u Ukrajinu stavilo ih je u užasnu situaciju. Ne samo da bježe od ruskih granata, nego i od rasizma kojem su izloženi cijelim svojim putem.