Međutim, studija Arheoseizmološki dokazi o seizmičkim oštećenjima u Medini az-Zahra početkom 11. stoljeća, dovodi u pitanje uvriježeno mišljenje i direktno ukazuje na niz štetnih potresa koji su se dogodili prije i nakon nestanka grada. To dokazuje, pored 160 analiziranih arheoseizmičkih dokaza, i činjenica da su tokom iskopavanja u prošlom stoljeću pod njegovim ruševinama pronađena vrijedna umjetnička djela. Klizišta su ih ostavila skrivenim. Inače, ovim predmetima ogromne vrijednosti nakon pljačke i spaljivanja ne bi bilo ni traga.
Arheoseizmološki tim ―formiran od strane istraživača sa Instituta za geologiju i rudarstvo Španije (IGME-CSIC), Escuela Politécnica Superior de Ávila(Universidad de Salamanca), Junta de Andalucía, Universidad Autonoma de Madrid i Universidad de Alcalá― proučavao je efekte seizmičkih kretanja, odnosno arheološke efekte zemljotresa (EAE) koji su potresli grad, kao što su kamenje ključno za urušavanje lukova, naslonjeni zidovi, pukotine u zidovima od cigle, nabori na pločnicima i polomljeni uglovi.
"Šteta se može dovesti u vezu sa jakim potresima koji su se dogodili između 1024. i 1025. godine i između 1169. i 1170. godine, iako ne treba isključiti ni druge uzroke koji objašnjavaju uništenje i potpunu propast glavnog grada Halifata", ukazuje studija, koja je objavio časopis Applied Sciences.
Medina az-Zahra je bila dvor Abderramána III i njegovog nasljednika al-Hakana II. Ali dolazak na vlast vojskovođe Almanzora, koji je bioemir, izazvao je buran period i grčevitu borbu između 1009. i 1031. godine, što je na kraju izazvalo kolaps Omejidskog hilafeta. Odnosno, luksuzni kompleks palače nije prešao 40 godina života. „Njegovo napuštanje je velika tema naučne debate, jer, začudo, nijedna drevna hronika ne opisuje uništenje grada ili njegovo naknadno napuštanje“, podsjeća studija.
Ono što je dokumentovano jesu snažna seizmička kretanja koja su se dogodila u drugoj polovini 10. stoljeća u provinciji Kordoba, „jer postoje brojne savremene hronike, koje daju precizne datume godine, mjeseca, dana, pa čak i sata“. Ovaj period seizmičke aktivnosti se protezao između 944. i 974. godine, u punom sjaju grada, ali bilo ih je i između 986. i 987., 1024. i 1025. te 1169. i 1070. godine. „Slijedom toga, ovi potresi se ne mogu isključiti kao važan faktor, među ostalim, zbog kojih je grad brzo napušten, uništen i doveden do potpune propasti”.
Medina az-Zahra je izgrađena na granici paleozojskih reljefa Sijera Morene i sedimentnog bazena Guadalquivir, koji je poznat kao Velika Betička rasjeda ili zona Guadalquivir Fault. U studiji koju potpisuju stručnjaci Miguel Ángel Rodríguez-Pascua, María Ángeles Perucha, Pablo G. Silva, Alberto Javier Montejo Córdoba, Jorge Luis Giner-Robles, Javier Élez,Teresa Bardají, Elvira Roquero, Yolanda Sánchez-Sánchez, detaljno je opisano da u „kućama koje su pričvršćene uz džamiju postoje nivoi urušavanja zidova i plafona koji su pali direktno na stari trotoar, sa gomilama pločica orijentiranih na sjeverozapad- jugoistočni smjer; odnosno protiv nagiba, što ne demonstrira seizmičku prirodu ovih događaja, ali pojačava hipotezu o njihovom seizmičkom porijeklu”.
Stručnjaci podsjećaju da su potresi 971. i 974. godine bili "umjereni", te da nisu bili uzrok potpunog uništenja grada, ali dovoljni da ga oštete i ubrzaju prenošenje značajnih institucija 981. godine u Medinu al-Zahiru (obližnji raskošni grad koji je Almanzor sagradio oponašajući grad Abderramána III).
Tek 1024. i 1025. godine dogodio se takozvani veliki zemljotres u Al-Andalusu, katalogiziran kao razorni. “Ovaj potres je dokumentiran u arapskim izvorima i njegov opis uključuje urušavanje planina, nasilna kretanja zemlje i uništavanje zgrada i tvrđava. Činjenica da se ovaj događaj dogodio pod fitnom može biti razlog zašto su ga lokalni [srednjovjekovni] historičari Kordobe previdjeli i da je slabo dokumentiran”, stoji u ovom istraživačkom članku.
Ono što je ostalo od Medine Azahare uništeno između 1169. i 1170. godine kada se dogodio još jedan razorni zemljotres, sa epicentrom u Andujaru, koji je izazvao brojne smrtne slučajeve i razaranja zgrada u Cordobi. „Tako je vjerovatno seizmičko uništenje bogatih građevina Medine moglo pod ruševinama sačuvati mnoge njene raskošne dekorativne arhitektonske elemente (bakar, mermer,...), spasivši ih od rane krađe i viševjekovne pljačke. Inače bi ovi vrijedni elementi bili ukradeni, prodani i ponovo korišteni u Kordobi, u bilo kojem dijelu Al-Andalusa ili u Magrebu. Iskopavanja u 20. vijeku omogućila su njihovo pronalaženje”. I to, od njenih 115 hektara na koliko se prostirala, do sada je otkopano samo 10%.
Nakon 21 godine nasilnih ratova, srušenu Medinu Azaharu napali su Almoravide i Almohadi, a većina vrijednog građevinskog materijala je ukradena: kamen, mermer i metal, kao i bakar na vratima, koji su ponovo korišteni za izgradnju novih arapskih palata i džamija u Sevilji, Granadi, Taragoni, pa čak i u Maroku. Na primjer, u Alcazaru i Giraldi u Sevilji postoje desetine palata s datumima i pohvalama koje se odnose na poražene kordobske Omajide. Kasnije su kršćanska kraljevstva povratila grad Kordobu 1236. godine, ali Medina je već bila u ruševinama i zatrpana zemljanim naslagama. "Međutim, još uvijek je bilo dovoljno kamenja koje je služilo kao kamenolom za crkve i manastire u Kordobi", kaže se u studiji.
Historija Medina az-Zahra ―poznate i kao Cordoba la Vieja― ostala je u kolektivnom sjećanju vjekovima, iako su zvanična iskopavanja počela tek za vladavine Alfonsa XIII . Stoljeće istraživanja malog dijela njenih impresivnih građevina dovele su do uvrštavanja na UNESCO-ov popis svjetske baštine 2018. godine.
Izvor: El Pais
