Dvije sedmice nakon 11. septembra, Donalda Rumsfelda je novinar u Pentagonu upitao razmišlja li o širenju neistina u medijima o vojnim operacijama u novopokrenutoj kampanji u Afganistanu kako bi zbunio neprijatelja. Stari jastreb, ministar odbrane u administracijama sa Geraldom Fordom i Bushom Jr., citirao je Churchilla ("U ratu je istina toliko dragocjena da se uvijek mora štititi nizom laži") ikazao: “Odgovor je ne. Ne mogu zamisliti da se to dogodi."

Ali dogodilo se. I ne samo taj put. To je bio prvi kamen zgrade od laži građene gotovo 20 godina. Zgrada koja je dosegla jednu od svojih najviših visina krajem 2014., kada je Barack Obama, znajući da to nije istina, izjavio: “Naša borbena misija u Afganistanu završava, a najduži rat u američkoj historiji bliži se kraju.” Na taj se kraj zapravo čekalo još šest godina i osam mjeseci.

Craig Whitlock objavio je The Afghanistan Papers. Tajna historija rata, knjigu koja razotkriva dva desetljeća zabluda. Najveći dio njegovih otkrića pojavio se 2019. u The Washington Postu, novinama za koje ovaj 53-godišnji novinar radi kao istraživački novinar. Whitlock je imao pristupio za više od 2000 stranica i razgovarao sa 428 ljudi koji su imali direktnu ulogu u ratu i koji su otvoreno govorili po povratku kući.

Transkripti, javni dokumenti koji nisu dostupni javnosti, pokazali su ono što su mnogi, također, već sumnjali: da su se predsjednici i visoki zvaničnici Bijele kuće i Pentagona triju administracija posvetili lažnom predstavljanju, davanju lažne nade i prikrivanju vojnih neuspjeha. Da su se pukovnici i ambasadori urotili kako bi prikrili loše vijesti. I da je ubrzo laž postala toliko velika da se niko nije usudio vratiti sat unagtrag.

"Izvorni grijeh bio je ulazak u Afganistan bez jasnog plana kako izaći", pojašnjava Whitlock. “Uvijek su bili nejasni o tome što žele. Ako se radilo o uništenju Al Qaide, Sjedinjenim Državama je trebalo šest mjeseci da ubiju ili protjeraju čelnike iz zemlje, uključujući Bin Ladena, koji je pobjegao u Pakistan. U to vrijeme neprijatelj se već promijenio: to su bili talibani i drugi pobunjenici, oni ljudi za koje nismo znali kako da ih nazovemo, ali koji su pucali na naše vojnike. Je li se tada radilo o okončanju talibana? Ili da ojačaju afganistansku vladu i promiču demokratiju? Rekli su da ćemo ostati dok ne budemo sigurni da više nikada neće biti napada poput 11. rujna. Dakle, Bush, Obama i Trump (koji su stigli uvjereni da će povući trupe) živjeli su u strahu da ne budu u krivu: Što ako su naredili povlačenje i onda je došlo do napada? Tako je kuhan recept za beskrajni rat.“

Whitlock je dobio dojavu 2016. od svog izvora da je agencija pod nazivom Ured glavnog inspektora za obnovu Afganistana opširno ispitala Michaela Flynna, koji je komandovao američkim vojnim obavještajnim službama i NATO snagama u toj srednjeazijskoj zemlji. S obzirom da je Flynn zvučao kao jedan od jakih ljudi u novom kabinetu Donalda Trumpa (bio je njegov prvi i kratkotrajni savjetnik za nacionalnu sigurnost), novinaru je bilo zanimljivo čuti njegove nefiltrirane stavove o sukobu koji je već trajao 15 godina. Tražio je intervju, pristali smu ga dati onda su se povukli. Ta promjena u mišljenju navela je Whitlocka da posumnja. Počeo je pravni križarski rat, koji je uključivao dvije tužbe obuhvaćene Zakonom o slobodi informacija, za pristup tim papirima.

Kad je konačno mogao zaroniti u njih, uporedio je ono što su odgovorni govorili u javnosti, često u prisutnosti novinara poput njega, u Washingtonu ili na terenu. Uhvaćeni su u laži generali koji su priznali da "isprva nije postojao plan kampanje" ili vlasti koje su poricale da je potpredsjednik Dick Cheney bio meta neuspjelog samoubilačkog napada u zračnoj bazi Bagram 2007., unatoč dokazima koji govore suprotno. Pojavili su se glasovi koji su ubrzo doveli u pitanje održivost stvaranja demokratske vlade u Afganistanu.

“U prvim sedmicama rata”, prisjeća se Whitlock, “Bush je rekao: 'Naučili smo lekcije u Vijetnamu. Nećemo kao tada zapeti.' Takođe je uvjeravao da su proučili u čemu su Britanci i Sovjeti griješili u Afganistanu, te da ideja nikada neće biti okupacija zemlje sa 100.000 vojnika. Upravo je to bio broj vojnika koji će Obama na kraju rasporediti.“

Na pitanje ko je od predsjednika prošao lošije, Whitlock nije mogao odgovoriti. “Svi su napravili temeljne greške. Bush je pogriješio što je isključio talibane s konferencije u Bonnu (za budućnost Afganistana, održane u novembru 2001.) i prerano nazvao trku 2003. pobjedom. Bio je previše samouvjeren i poslije je bilo teško odustati. Ali upustiti se u rat u Iraku u isto vrijeme sigurno je bila najgora od njegovih ideja”, kaže. “Obamina administracija, koja je naslijedila nered svog prethodnika, pogriješila je u svojoj strategiji guranja protivnika talibana. Nije želio vidjeti da mnogi Afganistanci, suprotstavljeni talibanima, ne vole ni vlastitu vladu koju podržavaju Amerikanci, koju su smatrali korumpiranom. Poslao je previše vojnika i potrošio previše novca.”

A Trump? “Htio je povući trupe, ali je ubrzo shvatio da to nije lako i da ne želi biti predsjednik koji je izgubio rat, pa je ostavio mnogo manji kontingent. Manje je Amerikanaca izginulo, ali su se stvari za Afganistance pogoršale, jer su se napadi na stanovništvo pojačali.“

Whitlock također nudi sočne detalje o atentatu na Bin Ladena 2011., predsjednika Hamida Karzaija, napetostima koje ponekad graniče s apsurdom, unutar savezničke koalicije, mehanizmima korupcije u zemlji što je potaklo američku politiku trošenja bez kontrole. Afganistanski papiri takođe sadrže antologije eufemizma ("Ne gubimo, ali u nekim područjima pobjeđujemo sporije nego u drugim", rekao je David McKiernan, prvi general koji je priznao da rat nije tekao dobro, neposredno prije nego što je otpušten u 2009.) i gluposti, mješavina nepromišljenosti i neznanja i rezultat je nerazumijevanja zemlje u kojoj Sjedinjene Američke Države nisu imale ambasadu od 1989. godine.

Godine 2006. neko je pomislio da je dobra ideja pokloniti hiljade fudbalskih lopti na kojima su otisnute rečenice iz Kur'ana u propagandne svrhe, što je izazvalo gnjevne proteste; šutati svete riječi obično nije dobra ideja u muslimanskoj zemlji, piše Whitlock. Drugom prilikom osmišljena je kampanja za poboljšanje higijene Afganistanaca. “To je bila uvreda za narod. Ovdje peru ruke pet puta na dan prije molitve“, kazao im je guverner provincije Kandahar .

"U svom intervjuu", priča Whitlock, "general Flynn je čupao kosu prisjećajući se slučaja komandanta koji je naučio paštunski da bude raspoređen u Afganistan, a četiri mjeseca nakon što je to postigao, oni ga pošalju u Japan. To je izvrstan primjer tiranija birokratije, koja je poticala rotaciju umjesto specijalizacije na tom području.”

Za Whitlocka to neznanje i dalje traje. Nije se iznenadio što su talibani ponovo zauzeli Afganistan kada je Biden najavio povlačenje. Ali nikada nije pomislio da će se to dogoditi tako brzo, "uzimajući u obzir sav novac koji su Sjedinjene Države potrošile na obuku afganistanske vojske [83 milijarde dolara)“.

"Ironija je da se Biden složio s Trumpom u njegovoj želji da okonča rat", nastavlja. “Mislim da je znao da nema načina da pobijedi u Afganistanu. Na kraju je stvorio užasan haos. On i njegovi generali mislili su da će trebati nekoliko mjeseci ili godinu dana da se talibani vrate na vlast. Da će biti vremena za evakuaciju Amerikanaca i njihovih saveznika. Je li postojao lak način da se završi ta avantura? Ne, ali sigurno je postojao manje katastrofalan način. Afganistanci su umorni od rata, ratuju već 40 godina. U toku su razgovori o tome kako izbjeći užasnu glad, a veliko je pitanje kako zaobići ekonomski kolaps. Zemlja je predugo ovisna o stranoj pomoći.”