Na nedavnu godišnjicu ubistva aktivistice Rachel Corrie, mlade Amerikanke koja se zalagala za palestinsku pravdu pa je 2003. godine zgažena izraelskim bagerom kojim inače uništavaju domove Palestinaca, po internetu je plasirano više posveta ovoj djevojci. U jednoj je od njih neznani autor ironično istakao kako je Rachel bila tipična bijela Amerikanka, svijetle puti i kose, ali je to nije spasilo od napada onih Izraelaca koji inače prvenstveno napadaju osobe tamnije puti, ili Palestince ili neke druge Arape. Potenciranje nečije rasne pripadnosti u vanjskom izgledu ima svoje uporište u današnjem javnom prostoru širom svijeta, a naročito na medijskom polju, s naglaskom na onom zapadnjačkom.

To su izgleda shvatili i pokretači infoportala u Velikoj Britaniji koji se bavi nešto drugačijim osvrtom na aktuelno ratište u Ukrajini u odnosu na mnoge zapadne mainstream medije. Portal su nazvali Double Down News, što se može prevesti kao “duple novosti”, “udvostručene vijesti”

Uredništvo portala okuplja iskusne reportere, kao i savremene britanske publiciste, intelektualce i društvene analitičare. Među njima se našao i bivši vojnik NATO-a.

Iako im je cilj baviti se ukrajinskim ratištem, oni su tekstove i videosnimke koje nude tematski proširili te uvezali mnogo toga iz međunarodne politike, sociologije, tehnologije i demografije. Nedavno su objavili videorazgovor s britanskim ratnim izvještačem iz Jemena Peterom Oborneom. On se u snimku verbalno okomio na dvoličnost vodećih zapadnih medijskih kuća pri izvještavanju o događajima u Ukrajini, ali i više od toga.

“Ako imamo jedan vid vrednovanja za ljude unutar Evrope i drugi način vrednovanja ljudi koji nisu Evropljani i nisu bijelci, onda smo rasisti, također i barbari”, poručuje Peter Oborne na  početku svoje videoprezentacije. Dalje navodi kako je on izvještavao iz Jemena oko sedam godina, od kada traje tamošnji rat. Kaže da je, prema nekim izvještajima, u Jemenu izginulo oko 230.000 ljudi, što od saudijskog bombardiranja, a što od velike gladi i pothranjenosti. Odmah nakon toga napominje kako Velika Britanija sudjeluje u patnji jemenske populacije jer dostavlja naoružanje, obuku i drugu vojnu pomoć saudijskoj armiji, dok istovremeno preko UN-a sprečava moguću istragu ratnih zločina u jemenskom ratu. Zato Oborne tvrdi da Britanija, po pitanju razaranja infrastrukture i stradanja civila, sudjeluje u istoj vrsti zločina koje sada u Ukrajini čini ruski predsjednik Vladimir Putin.

O medijskim kolegama u ovom kontekstu kaže: “Ako bi zapadnjački novinari posvetili samo stoti dio svoje pažnje Jemenu od onoga koliko posvećuju Ukrajini, mislim da ne bi politički bilo uspješno za britanskog premijera i sekretara vanjskih poslova da dozvole tako nešto da se desi i mislim da to svjetsko javno mnijenje ne bi toleriralo.”

Oborne se slaže s uspostavom zabrane letenja iznad Ukrajine u korist spašavanja života i smatra da bi mnogo života bilo spašeno u Jemenu da se pristalo na uspostavu takozvane “no flight” zone iznad ove zemlje, jer kaže da je svjedočio užasima zračnih udara po Jemenu dok je boravio ondje. Da bi izbjegao etiketiranje, naglasio je da se slaže s osudom barbarskog razaranja Ukrajine, ali očekuje i od zapadnih vlada i od zapadnih medija da budu dosljedni u osudama i prikazivanjima drugih ovakvih barbarskih akcija na jednak način.

Britanska sekretarica vanjskih poslova Liz Trust privukla je Oborneovu pažnju patetičnim istupima u britanskim medijima o vojnom angažmanu u Ukrajini, jer se pozerski slikala u vojnoj uniformi. Još izraženije duple standarde Oborne primjećuje u njenoj izjavi datoj u jednom britanskom TV studiju. Trustova je u TV emisiji otvoreno podržala odlazak dobrovoljaca iz Britanije u Ukrajinu. Peter Oborne tvrdi da je ovo pogrešno iz najmanje dva razloga. Jedan je odlazak mladih i za rat nespremnih momaka, koji bi kao takvi ugrozili i tuđe živote, ne samo svoje. Drugi je licemjerje, pošto ni mediji ni političari nisu na ovaj način podržavali borce koji su htjeli ići u Palestinu, u Siriju ili drugdje po Bliskom Istoku da bi pomogli ili sunarodnicima u odbrani života, porodice, imetka ili ljudima koji su progonjeni zbog vjere, pretežno muslimanima kako je spomenuo.

Ovaj momenat u snimku je iskoristio da podsjeti na dugotrajnije barbarstvo izraelske vojske i policije prema palestinskim civilima, ali bez jednake medijske prozivke i osude kao one upućene prema Rusiji. Državni teror Izraela Oborne je također nedvosmisleno osudio. Usput podsjeća da tema snimka nije njihov teror nego dvoličnost zapadnjačkih novinara. Tu je dvoličnost povezao s već istaknutim rasizmom, jer kaže da žrtve koje nemaju plave oči i nisu iz Evrope, poput onih u Palestini, Jemenu, Iraku, Siriji, nemaju isti tretman kao žrtve iz Evrope.

Kao kruna ovog razgovora između Obornea i snimatelja, prikazan je odlomak iz morbidne i degutantne epizode popularne američke zabavne TV emisije Saturday Night Show. U vrijeme američke invazije na Afganistan i žestokih borbi te stradanja u Kandaharu ova je epizoda sadržavala plesni performans koji je trebao da bude “komičan” za publiku, gdje grupa američkih glumaca skakuće i pjeva neku imbecilnu pjesmicu o Kandaharu i talibanima s pratećim izrugivanjem u formi poluskrivenog rasizma. Oborne je snimatelju rekao da ne može podnijeti da to gleda do kraja.

Sve ovo podsjeća na senzacionalizam nekih zapadnih medija koji su isticali svoju “šokiranost” time što se ovo s Ukrajinom ipak dešava u Evropi, a neki su išli dotle da dezinformiraju neupućeni dio medijske publike tvrdeći da je ovo “prvi rat na evropskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata”. Dakle, isto ono što su drugi mediji nekad govorili za rat u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Međutim, neki današnji mainstream novinari kao da su prespavali protekle tri decenije.

Priča o ovoj vrsti rasizma koji je nekad plod znanja, a nekad neznanja, ostala je zabilježena i kroz stradanja Bošnjaka prije oko tri decenije. Već se tada znalo primijetiti među stranim novinarima u Sarajevu ili Mostaru kako im je neobično da vide “bijele muslimane”, odnosno muslimane koji su istovremeno autohtoni Evropljani zbog već ustaljene i prihvaćene “pretpostavke” da, čim si musliman, trebaš biti tamne puti i porijeklom izvan evropskog kontinenta. Neki su strani novinari to primjećivali tokom rata, a nakon toga i turisti koji su dolazili u Bosnu i Hercegovinu. Više je puta zabilježeno kod sarajevskih turističkih vodiča pitanje o mogućem vanevropskom porijeklu Bošnjaka, ponekad i Albanaca, ili bez pitanja, samo bi ostao zabilježen komentar nekih turista uz povremeno blago ushićenje na egzotičnu pojavu zvanu “bijeli euromuslimani”, s natprosječnom visinom, s talentom za košarku i s evropskim,  odnosno američkim načinom odijevanja. Bijela put, bijela koža, bijela rasa, sve su to sastavni pojmovi predrasuda koje i danas opstaju među Evropljanima ili zapadnjacima općenito. Ne mora to značiti netrpeljivost niti mržnju, mada ima i toga, nego naprosto prihvatanje neke “prirodne” selekcije, kako se popularno danas naziva među njima. Po nekim definicijama to možda spada u takozvani kulturološki rasizam, prije nego etnički ili fizički. O “egzotičnosti” bosanskohercegovačkih muslimana, usput i albanskih, ili kako se još kaže – “evropskih naroda muslimanske tradicije,” te njihove bljedolikosti, bilo je spomena i u zapadnjačkoj literaturi. Osim fizičkih osobenosti, bijela put, plave oči, svijetla kosa, široka ramena, fizička visina, primijećene su neke druge značajke, poput nešto drugačijeg pristupa vjerskim tradicijama u odnosu na azijske ili afričke muslimanske populacije, te način odijevanja i ponašanja. Na tom je tragu donekle i čuvena knjiga autorice Tone Bringa naslova Biti Musliman na bosanski način.

U svojoj knjizi Love Thy Neighbor poznati ratni izvještač iz Bosne i Hercegovine Peter Maass spominje predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića nakon mirovnih pregovora u Ženevi, opisujući ga kao muslimana plavih očiju, što je “tipično za Bosnu”. Jednom je prilikom u Sarajevu kao gošća teatarskog Festivala MESS boravila neka američka članica žirija za ocjenu pozorišnih predstava. Svom je prevoditelju rekla kako je prateći ratne izvještaje iz Sarajeva rekla:  “Pa ovi ljudi izgledaju isto kao i mi, naša vlada bi trebala učiniti nešto da im pomogne.” Nesvjesna besmislenosti i uvredljivosti  svoje rečenice, ostala je u uvjerenju da je rekla nešto uzvišeno i humano.

Web-stranica Geocities prije više od petnaest godina objavila je listu “poznatih bijelih muslimana” na engleskom jeziku, kao neki kuriozitet. Ondje su poznate historijske ličnosti iz politike, diplomatije, književnosti, umjetnosti, vojske, teologije, kulture, koji su muslimani bilo po odrastanju ili po primanju islama, dakle ovaj put se nije samo radilo o Evropejcima. Ipak, na listi se našao pokoji Bošnjak i Albanac. Naprimjer, nekadašnji vladar Egipta Muhamed Ali-paša rodom je iz Albanije, pa, kako je napisano, Muhamed Nerkesi, bosanski učenjak. Safvet-beg Bašagić je na toj listi. Rahmetli Alija Izetbegović je na ovoj listi predstavljen kao “vođa otpora Miloševiću”, a našao se na istoj listi i nekadašnji reisul-ulema Mustafa Cerić. Sve skupa na engleskom naslovljeno je s “famous anglo/caucasian muslims”. U cijeloj priči su nekako izostali Čečeni i još neki drevni kavkaski narodi koji bi se uklopili u priču o “bljedolikim muslimanima,” ali je to možda uslovljeno i geografijom, jer su Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo nalaze skoro pa u centralnom dijelu evropskog kontinenta, vrlo blizu zapada.

Ako se zapadni mediji nastave pretvarati u svojim izvještajima kako su ukrajinske izbjeglice jednako prihvaćene u EU kao i bilo koje druge izbjeglice, računajući afganistanske i arapske emigrante koji primaju batine na kapiji Evropske unije uz Hrvatsku, ili afričke emigrante koji se često utope u moru nadomak Italije, onda će nam svima trebati nova definicija filantropije.