Analizu donosimo uz napomenu da se, silom prilika i ponajviše zbog nedostatka informacija, u najboljem slučaju na iznesena pitanja može dati isključivo subjektivni sud i tumačenje.
Sovjetska vojna misao i ponovno otkrivanje koncepta manevra
Ono što se može zaključiti iz do sada viđenog Ukrajini sugeriše da ruske snage ratuju u skladu s ponešto izmjenjenom sovjetskom operativnom doktrinom. Nakon završetka Drugog svjetskog rata sovjetska vojna misao se kretala, često gonjena čisto političkim razlozima, iz utvrđivanja lekcija naučenih u ratu pa do otvorene sumnje u samu mogućnost konvencionalnog rata, potaknutu prije svega pojavom nuklearnog oružja, naročito američkom nadmoći na tom polju.
Takva situacija je trajala sve do kraja šezdesetih godina 20. vijeka, da bi, nakon što je Rusija ostvarila paritet u broju i razornosti nuklearnih oružja, dvojbe u svrsishodnost operativne vještine postepeno bile zamjenjene ponovnim proučavanjem operativnih tehnika i uopšte konvencionalnog ratovanja, naravno ovaj put u nuklearnom kontekstu. Tada se pokušalo, rekonceptualizacijom operativnog i taktičkog manevra, odgovoriti izazovu krajnje destruktivnosti nuklearnog rata koji je obesmišljavao konvencionalno ratovanje.
Ova svojevrsna dijalektika između uništavajućeg potencijala nuklearnog oružja i osnovnih principa operativne vještine, naročito potrebe da se manevriše ali i koncentriše na bojištu, dovela je do sinteze pa je sovjetska vojna misao na dilemu odgovorila idejom antinuklearnog manevra te izražavanjem težišta napada ne toliko kvantitetom koliko kvalitetom trupa.
Sovjetska vojna teorija vjerovala je kako je moguće neprijatelja poraziti nametanjem brzog tempa manevra iz više pravaca koji bi istovremeno onemogućio neprijatelju da upotrijebi oružje za masovno uništenje jer ne bi mogao odrediti dovoljno vrijedne mete za njegovu upotrebu.
Smatralo se da će moderni rat dovesti do "fragmentacije" bojišta koje više neće biti obilježeno jasnom linijom fronta već međusobnim uklinjavanjem jedinica suprotstavljenih strana. Pojava "pametnog oružja" i precizno navođene municije, te sa time skopčane opasnosti od većeg i dugotrajnijeg grupisanja sredstava na težištu napada, dovela je i do razmišljanja o tome kako optimalno grupisati i struktuirati napadne snage. Stoga je u sovjetskoj vojnoj misli prvi ešalon napada dobio na značaju i to toliko da se smatralo da mora biti sposoban samostalno ostvariti zadatak, bez pomoći drugog ešalona ili rezerve.
U takvom konceptu značajnu ili presudnu ulogu su dobili prednji odredi, sastavljeni uglavnom od tenkova i jedinica mehanizovane pješadije, koji su imali zadatak da neprestanim probojima i obuhvatima neprijateljske odbrane održavaju brzi tempo napada. Osnovna misija prednjih odreda je bila da iz više pravaca napreduju najvećom mogućom brzinom kako bi zauzeli i osigurali ciljeve napada prije nego što neprijatelj uspije da reaguje rezervama.
Prednji odredi su trebali brzim manevrom uzdrmati neprijateljsku odbranu i u taktičkoj i u operativnoj dubiji te dovesti do paralize neprijateljskog rukovođenja i komandovanja. Kako bi napad napredovao u sve veću dubini tako bi paraliza neprijatelja bila sve izraženija te bi na kraju dovela i do paralize i gubitka volje za otporom te poraza neprijatelja. Brzo napredovanje i manevar prednjih odreda je trebao istovremeno poslužiti i kako bi se sakrio pravac glavnog napada te je akcenat bio na iznenađenju, manevru, ne samo jedinicama već i vatrom kako bi se ostvarila nadmoćnost te obmanuo neprijatelj u vezi vlastitih namjera.
Teorija u praksi
Iz onoga što se može do sada vidjeti uočljivo je da ruska vojska vrši brze prodore po više pravaca uz upotrebe vazdušnih desanata u pozadini ukrajinskih branitelja, u skladu sa već opisanom sovjetskom doktrinom, te nemalu pomoć grupa sabotera, pete kolone i ranije ubačenih diverzanata. Ono što je novina jeste da prednje odrede ruskog agresora prvih dana rata nisu činile oklopno mehnizovane snage već lahke jedinice sastavljene od borbenih kola, oklopljenih kamiona te pripadnika specijalnih snaga.
Sovjetski koncept operativnog i taktičkog manevra je očito prilagođen, ne toliko modernom vremenu, koliko strateško političkim ciljevima ili bolje rečeno zabludama, Vladimira Putina koji je namjeravao da okupira Ukrajinu što brže uz što manje civilnih žrtava te stoga što manju upotrebu teškog naoružanja. Kao što svjedoče mnogobrojni snimci s društvenih mreža, ruski vojnici su platili krvavu cijenu ovih pogrešnih procjena vlastitog političkog i vojnog vrha.
Rusi i dalje pokušavaju dislocirati ukrajinsku odbranu po dubini nastupajući bez zastoja te vršeći napade iz pokreta, često i u marševskoj koloni. Razlog za tako nešto jeste činjenica da je brzi prodor mehanizovane pješadije kroz prednji kraj odbrane, bez iskrcavanja i prihvatanja borbe sa neprijateljskom pješadijom, važan elemenat sovjetsko-ruskog koncepta manevra.
Smatra se da će zauzimanje i osiguranje važnih ciljeva u dubini uzdrmati stabilnost neprijateljske odbrane daleko više nego ovladavanje prvom linijom odbrane. Upravo je to jedan od razloga zašto svjedočimo na prvi pogled neshvatljivim prizorima da elitne jedinice ruske vojske, poput padobranaca, pokušavaju oklopnim transporterima, bez prestrojavanja iz marševskog u borbeni poredak, prodrijeti u urbane sredine te često upadaju u smrtonosne zasjede.
Indikativno je da Rusi, iako već imaju gorkog iskustva sa pokušajima brzih oklopnih prodora u branjene gradove, svejedno ponavljaju isti postupak. Pokušaj ruske vojske da 31. decembra 1994. godine na prepad osvoji Grozni, glavni grad Čečenije, koštao je rusku vojsku gubitka gotovo dvije mehanizovane brigade u tek nekoliko sati, od kojih je jedna doslovno uništena u svojim transporterima jer su ruski vojnici odbijali da ih napuste, potraže zaklon u okolnim ulicama i zgradama te povedu pješadijsku borbu protiv Čečena.
No, ako se takvo ponašanje moglo pravdati tadašnjim katastrofalnim stanjem ruske vojske te činjenicom da su uništene ruske brigade bile sklepane od regruta iz nekoliko različitih jedinica, raznih rodova i vrlo često "pozadinskog VES-a", to danas svakako nije slučaj već je prije pitanje doktrinarne rigidnosti te korištenja taktike neprikladne trenutnoj situaciji, vremenu, bojištu i neprijatelju.
Ovakva ruska doktrina bila bi sasvim prikladna, štaviše i izuzetno efikasna, protiv Ukrajine da nije zapadne, poglavito američke, pomoći u elektronskom ratovanju i modernom protivoklopnom naoružanju. Rusko dodatno usitnjavanje prednjih odreda (koji su obično jačine ojačanog bataljona) te prodiranje po više pravaca u dubinu Ukrajine bi vjerovatno bacilo u krajnju paniku ne samo ukrajinsko političko vodstvo i vojni vrh već i same jedinice na terenu kojima bi se činilo da su Rusi jednostavno posvuda; ispred, pored i iza njih. Vrlo vjerovatno bi u redovima Ukrajinaca došlo do paralize u odlučivanju i komandovanju te bezglavog povlačenje te sa time skopčanog gubitka volje za daljnim otporom. Na tako nešto je Putin gotovo sigurno i računao.
Ruski problem je u tome što se, zahvaljujući pomoći zapdnih zemalja, Ukrajina preko noći prometnula u protivnika koji gotovo bolje od samih Rusa poznaje pokrete njihovih jedinica te ih čak i prati u stvarnom vremenu. Time je izgubljen, za rusku doktrinu, presudno važan efekat iznenađenja i unošenja elementa neizvjesnosti u proces donošenja odluka neprijatelja jer Ukrajinci ne samo da znaju gdje je trenutno težište ruskog napada već mogu i predvidjeti gdje će se ono tek formirati prateći pokrete ruskih snaga.
Sama ova činjenica je imala ogroman efekat na jačanje morala Ukrajinaca te stoga njihove zaobiđene jedinice u gradovima blizu granice sa Rusijom i Bjelorusijom nisu više poraženi neprijatelj koji je izgubio svoju svrhu i funkciju već vrlo opasna prijetnja po logistički lanac snabdjevanja ruskih prednjih odreda. Čini se da su i Rusi postali svjesni ovakvog razvoja događaja te su napravili operativnu pauzu dok ne konsolidiraju svoju pozadinu što će se ogledati uglavnom pokušajima zauzimanja ukrajinskih gradova, naročito značajnih cestovnih i željezničkih čvorišta, sa čime su nažalost skopčane velike civilne žrtve.
Stare rane opet bole
Uz upitnu strategiju te nepodesnu operativnu doktrinu Rusi su u Ukrajini pokazali i ozbiljne nedostatke u onim domenima vojne vještine gdje, zbog prirode vlastitih političkih ciljeva, možda ponajviše to sebi nisu smjeli dopustiti.
Ruska vojska u Ukrajini je pokazala šokantnu nesposobnost da logistički obezbjedi vlastite snage kao i da održava vojnu opremu. Najbolji svjedok tome je enorman broj ruskih vozila, dovoljan da opremi čitavu vojsku neke manje države, koja su ostala bez goriva nakon čega su jednostavno napuštena i ostavljena pored ceste. Simptomatično je da se među ovim napuštenim vozilima nalaze ne samo kamioni ili transporteri već i izuzetno skupa vojna oprema novije generacije, PVO i raketno-artiljerijski sistemi, vrijedni desetine miliona maraka po komadu.
Pri tome ruska vojska pokazuje ne samo ograničene kapaciteta za logističko planiranje već i kao da nije u stanju održavati vlastitu opremu. Dobar dio napuštenih oružja i vozila je onesposobljen ne samo nedostatkom goriva već i najbanalnijim kvarovima, poput eksplozije izlizanih guma. To nije posljedica neprijateljskog djelovanja već nemara i manjka održavanja, svjedočanstvo da su vozila bila godinama garažirana bez bilo kakvog tehničkog pregleda prije početka operacija.
Činjenica da se pojavljuju desetine snimaka na kojima se vide ovakva sredstva ostavljena na cesti ili zaglavljena u blatu te napuštena od strane posada koje su jednostavno odšetale ne potrudivši se čak niti da ih onesposobe ukazuje na probleme na polju planiranja, obuke, morala...
Situacija je još gora po pitanju sredstava veze gdje na internetu već postoje čitave arhive presretnutih razgovora ruskih jedinica. Iz za sada nepoznatih razloga ruski vojnici za međusobnu komunikaciju koriste dvosmjerne analogne radio uređaje i civilne frekfencije koje je moguće prisluškivati i ometati, a da bi sve bilo tragikomičnije čak su i takvi uređaji jeftine kineske kopije pa stoga njihove komunikacije presreću i ometaju doslovno radio amateri!
Opasno je potcijeniti Rusiju
Sve su to neke od boljki koje su mučile sovjetsku, a naročito kasniju rusku vojsku, sistemski problemi na koje su ukazivali i sami ruski oficiri i analitičari, naročito nakon rata u Gruziji 2008. godine. U tom periodu su počele i određene reforme te dugo najavljivana modernizacija te se činilo da je ruska vojska tokom protekle decenije daleko napredovala. Takav utisak je naročito bio snažan nakon uspješne ruske okupacije Krima koja je možda izvedena bez ozbiljnih borbi ali vrlo efektivno i efikasno. Slike koje dolaze iz Ukrajine svjedoče da su ove reforme bile ili ograničene ili vrlo površne. Ruska vojska svakako nije tigar od papira kako što sugerišu neki zapadni analitičari, ali po pitanju konvencionalnog rata nije, to se sada već može pouzdano tvrditi, ni ravnopravan suparnik američkoj vojsci ili NATO-u.
Ipak važno je napomenuti da će napredovanje ruske vojske možda biti usporeno, da će ona pretrpiti velike, za neku drugu vojsku i društvo neprihvatljive ljudske i materijalne gubitke, ali da je je malo vjerovatno da će biti zaista zaustavljena i poražena. Komentari i tvrdnje mnogih zapadnih analitičara koji tvrde da ruska vojska nesposobna da se efektivno i efikasno bori "vatrom i manevrom" na nižim nivoima te da su ruski vojnici i oficiri gotovo intelektualno i karakterno nesposobni za komplikovanije taktičke radnje, prije svega nesposobni kooridnirati i "koreografirati" vatru i manevar kako bi se približili neprijatelju i uništili ga, podsjećaju na predrasude formirane tokom prvog perioda hladnoga rata kada su preživjeli generali i oficiri njemačkog Wehrmachta, često bivši nacisti, prenosili svoja iskustva sa istočnog fronta zapadnim vojskama.
Slično je i sa tvrdnjama da ruska vojska nema organizacionog i intelektualnog kapaciteta za vođenje kompleksnih operacija u vazduhu. Najtačniji komentar u vezi onoga što su Rusi i njihova vojska pokazali u Ukrajini bi možda bio onaj koji kaže da Rusija ima veliku vojsku, no ona je bez obzira na savremenu i moćnu tehniku tek u maloj mjeri modernizirana.
KORIŠTENI IZVORI:
- Razvoj Sovjetske Operativne Vještine, V. A. Semjonov
- Taktika, Rezničenko
- Fundamentals of Tactical Command and Control - A Soviet View, grupa autora
- The Basic Principles of Operational Art and Tactics - A Soviet view, V. Ye. Savkin
- The Soviet Conduct of Tactical Maneuver: "SPEARHEAD OF THE OFFENSIVE", David M. Glantz
- Soviet Military Operational Art: "IN PURSUIT OF DEEP BATTLE", David M. Glantz
- Russia’s View of Mission Command of Battalion Tactical Groups in the Era of “Hybrid War”, Charles Bartles and Lester W. Grau
- The Russian Way of War: Force Structure, Tactics and Modernization of the Russian Ground Forces, Charles Bartles and Lester W. Grau
