Možda mi se tako čini jer godi mome neusahlom kiburu, ali imam utisak da me u zadnje vrijeme sijeda glava i nekoliko tekstova napisanih o ratu, u stjecaju, sve češće dovode u priliku da odgovaram na pitanje ima li ova bljutava politička sapunica koju živimo potencijala da preraste u autentičnu tragediju, ili sažeto: hoće li biti rata?

Belćim to nije toliko posljedica moje stečene životne mudrosti i nekakve intelektualne predisponiranosti, koliko se ljudi u zebnji i zloslutnoj neizvjesnosti okreću na razne strane i postavljaju ista pitanja različitim pretpostavljenim imaocima odgovora. Iskusio sam nešto slično početkom devedesetih godina prošlog stoljeća uoči, nadam se još zadugo, posljednjeg ratnog stradanja našeg naroda. Tada, doduše, bijah u blagoslovljenoj “mlad si ti pa ne znaš” životnoj fazi i niko me nije pitao ni o čemu tako bitnom, ali se živo sjećam ondašnjeg osluškivanja političkih vijesti i stalnog propitivanja šta nam donose naredni dani. Sjećam se također da su, kao i danas, ljudi bili skloni selektiranju prihvatljivosti dobivenih odgovora prema njihovoj optimističnosti, a nerijetko su i sami od pozitivnih fragmenata različitih viđenja sintetizirali vlastite ohrabrujuće prognoze i skicirali mentalne mape izbjegavanja rata.

Prosto je neobjašnjivo koliko je Bošnjaka takvim konstruktima sročenim na izmišljenim jezicima ljudske nade vjerovalo više nego očiglednim znakovima i nagovještajima kazivanim jezikom političke realnosti, čak više nego i išaretima puščanih mušica. Zbog toga danas, kada smo evo već prokihali na propuhu neumjerenog optimizma zbog šarene laže početka pregovora s Evropskom unijom, okrenem li se oko sebe u svijetu u kakvom živim, ne mogu potisnuti neprijatnu jezu od efekata tog hiperoptimističkog “već viđenog”.

Zato, prije nego što kažem nešto o alametima mogućeg novog rata, vratit ću se zakratko i zamalo u prošlost, nekim očiglednim znakovima i nagovještajima koji su nam bili pred očima, ali ih nismo znali blagovremeno pročitati i razumjeti.

Nakon velikog ratnog stradanja tokom 1941-1945, tokom kojeg su neke nacionalne zajednice u pojedinim krajevima zemlje bile žrtve masovnih ubistava i zločina genocida, suštinski kriterij i instrument nove društvene normalnosti bila je politika “bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i narodnosti”. Kad su komunisti osvojili vlast, nova društvena stvarnost proglašena je uspostavljenom, a bratstvo-jedinstvo naroda ostvarenim, pa je dalje na dnevnom redu bilo samo njegovo čuvanje, poput “zjenice oka svog”, kako je poručivala jedna poznata komunistička parola.

Takvom ideološkom valorizacijom međunacionalnih odnosa brojni zločini iz prošlosti koje su počinili pripadnici jednih nad pripadnicima drugih naroda nisu bili formalno prešućivani, niti prikrivani, ali su bili sistematski potiskivani iz zone izvornog smisla njihove fenomenologije, njihove stvarne prirode i težine, u ideološku zonu nekakvog načelnog zla iz prošlosti, koje je s vremenom bivalo sve manje zločin protiv konkretnih ljudi i naroda, i sve više postajalo apstraktni zločin protiv društvene i političke sadašnjosti. Ratni zločini i zločinci trpani su u isti sepet, zajedno s vrlo uproštenim interpretacijama njihovih ideologija, i tako, osim nekoliko najznačajnijih imena, bili gotovo potpuno depersonalizirani pod etiketama “sluga okupatora”.

Formalna neprijateljska oznaka bila je dovoljna da se radnim ljudima i građanima, kako je komunistička vlast nazivala svoje podanike, obrazlože inkriminacije ličnosti i pojava koje su u poslijeratnom periodu djelovale na idejnoj i političkoj liniji ovih “poraženih snaga”. Oznake je kreirala i određivala vladajuća partija u svojim zatvorenim forumima, a prema njenoj procjeni dalje preuzimali na postupanje organi službi bezbjednosti i pravosuđa. Vlast je više informacija o tome, pretežno neprovjerljivih i upakovanih u čvrst ideološki narativ, povremeno plasirala u usmjerenim propagandnim kampanjama.

Ovakvo preventivno i tehnologiji vladanja primjereno ideološko uproštavanje ostavljalo je izvan javnog diskursa različite nacionalne ili nacionalističke životne prakse i politike, kao i vitalne znakove i sadržaje ideologija koje su generirale zločine počinjene tokom Drugog svjetskog rata. Zbog toga su s vremenom atrofirale i sposobnosti širih slojeva naroda da ih jasno prepoznaju i razlikuju, kako u ozbiljnom političkom djelovanju, tako i u banalnim manifestacijama svakodnevnog života, u kojima ih je bilo teško razlučiti od ispoljavanja sličnih ali benignih i legitimnih aspekata nacionalnih identiteta.

Općina Foča bila je područje na kojem su srpske četničke snage generala Mihailovića počevši od decembra 1941. godine počinile genocid nad Bošnjacima u kojem su na najsvirepije načine ubili četvrtinu doratne bošnjačke populacije, uključujući više od 4.500 civila, među kojima je bilo više od 1.700 djece. U ovom zločinu su u različitim etapama njegovog izvršenja učestvovale četničke jedinice iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, a stalno prisutni, s najvećim doprinosom u prolivenoj bošnjačkoj krvi, bili su fočanski četnici. Među njima je glavna figura, na funkcijama komandanta fočanskih četničkih bataljona, odreda i brigade, bio poručnik Milan Matović. Nakon okončanja rata Matović je ostao na čelu odmetničke četničke bande koja je terorizirala stanovništvo u graničnom području prema Crnoj Gori. Umro je skrivajući se u pećini u kanjonu Drine nekoliko godina poslije rata.

U periodima funkcioniranja vlasti NDH, u Foči je od maja do decembra 1941. i u junu 1942. godine djelovala grupa ustaša na čijem je čelu kao logornik bio fočanski skeledžija Alija Gogalija. Ova grupa bila je uglavnom odgovorna za stradanje više od 60 Srba, koji su do decembra 1941. godine bili ili ubijeni na području Foče ili sprovedeni do Sarajeva, odakle su upućivani u ustaške logore i tamo stradali. Po povratku u Foču u junu 1942. godine nastavili su s napadima na srpsko stanovništvo. Tokom ustaškog napada na Dragojeviće, rodno selo Milana Matovića, četnici su u junu 1942. godine ubili Aliju Gogaliju. Ukupno je od različitih oružanih formacija, domaćih i okupacijskih, tokom Drugog svjetskog rata na području Foče stradalo više od 700 srpskih civila, među kojima je bilo više od 180 djece.

Nakon rata komunistička vlast isforsirala je povratak protjeranog i izbjeglog stanovništva Foče, obnovila multietničku koegzistenciju u kojoj su većinu predstavljali Bošnjaci i Srbi, i proglasila stanje njihovog bratstva i jedinstva.

Najveći broj ratnih zločinaca poticao je iz reda srpskog stanovništva. Zemaljska komisija Bosne i Hercegovine za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača utvrdila je imena 77 četnika koji su naređivali ili neposredno izvršavali ubistva i druge zločine nad Bošnjacima u gradu Foči. Utvrđena su i imena više od 200 četničkih počinitelja zločina nad Bošnjacima u drugim dijelovima općine. Nekolicina je izvedena pred sud i odgovarala za zločine, neki su likvidirani kao poslijeratni odmetnici, a neki zauvijek pobjegli daleko od zavičaja i mjesta zločina. Mnogo veći broj njihovih saboraca, pomagača i saizvršilaca ostao je nesankcioniran i bio postepeno integriran u novu društvenu stvarnost u kojoj su, dosta njih kao komunistički neofiti, dobili zadatak da bdiju nad bratstvom-jedinstvom s Bošnjacima i drugim narodima.

S duge strane, Bošnjaci su činili 85 posto svih civilnih žrtava ratnih zločina na području Foče. Nakon rata bili su uključeni u opisanu društvenu integraciju i sami preuzimajući dodijeljeni im dio odgovornosti u čuvanju bratstva i jedinstva.

 

Ova situacija je kod većine ljudi i u svim nacionalnim zajednicama nužno generirala različite forme društvene mimikrije. S vremenom se povećavao broj iskrenih posvećenika izgradnji i čuvanju novih društvenih odnosa i sistema vrijednosti, a prethodno spominjani mehanizmi potiskivanja svijesti o stvarnoj prirodi i razmjerama zločina djelovali su snažno i ustrajno, na području Foče još više i striktnije nego u većini drugih dijelova zemlje, jer se svaka konkretnost u apostrofiranju zločina i stradanja nužno doticala istovremeno velikog broja i zločinaca i žrtava, i još većeg broja njihovih srodnika uključenih u razne društvene strukture. Zbog toga se o zločinima i stradanju nije javno govorilo, osim sasvim rijetko u partijski kontroliranim formama i reduciranim ideološkim narativima.

Na području općine Foča nije podignuto nijedno obilježje stradalim Bošnjacima sve do 1985. godine, kada su stanovnici sela Saš podigli spomen ploču s imenima svojih srodnika koji su ubijeni kao “žrtve rata i fašističkog terora u periodu 1941-1942 godine”, i na tome je ostalo. Senzibilitet i sposobnost prepoznavanja različitih nacionalno-ideoloških faktora i njihovih indikatora, poput simboličkog potencijala imena nekih lokalnih historijskih ličnosti, kakvi su bili i spomenuti Milan Matović i Alija Gogalija, za koje se znalo mada su rijetko javno spominjani, s vremenom su bili prilično zakržljali, posebno kod fočanskih Bošnjaka.

Tako je ostalo nezapaženo, a trebalo je upaliti alarme nacionalne samosvijesti, da je uvjerljivo najpopularnije i najčešće muško ime među fočanskim Matovićima bilo Milan, višestruko češće nego neka od najpopularnijih tradicionalnih srpskih muških imena poput Miloša, Dušana i drugih, i znatno češće od tada popularnih modernijih srpskih imena, poput Zorana, Dragana i sličnih. Među nešto više od 300 stanovnika Foče s ovim prezimenom, u martu 1991. godine bilo je osam Milana Matovića.

Fenomen tolike učestalosti ovog imena i prezimena u relativno maloj zajednici nije moguće odvojiti od historijskog lika i djela četničkog komandanta i nepresuđenog ratnog zločinca poručnika Milana Matovića, i nije ga moguće protumačiti drugačije nego kao jasnu indiciju nesmanjene vitalnosti Matovićevog ideološkog opredjeljenja i tradicije koju je simbolizirao kod znatnog dijela srpskog stanovništva Foče. Istovremeno, niko od stanovnika Foče koji su nosili prezime Gogalija, i niko od ljudi ovog prezimena koji su živjeli u drugim mjestima Bosne i Hercegovine, nije nosio ime Alija. I ovu činjenicu teško je tumačiti drugačije osim kao indiciju nepostojanja vitalnih znakova logornikovog ideološkog opredjeljenja i prakse kod većine fočanskih Bošnjaka.

Šta nam govore ovi historijski primjeri?

Ponovljeno veliko stradanje Bošnjaka na području Foče tokom agresije 1992-1995. godine naravno nije puka posljedica popularnosti četničkog poručnika Milana u rodu Matovića. Kao iskazana nesposobnost da se u njoj prepozna jedan u nizu znakova i nagovještaja trajnosti srpske velikodržavne ideje i genocidne politike prema Bošnjacima, bez koje tu ideju nije moguće ostvariti, ona je stradanju svakako doprinijela. Prepoznati i razumjeti poruku sadržanu u ovom konkretnom “nomen est omen” nagovještaju u današnjoj Foči gotovo da više nema značaja, ali o njoj i o sličnim znakovima treba pisati i govoriti jer, kada je u pitanju egzistencija naroda, ne vrijedi ono “da je pameti do kadije, ko od kadije”. Do kadije je sve dok postojimo.

Broj Milana među današnjim Matovićima u Foči više nije bitan, ali bitno je razumjeti i prihvatiti važnost svake, makar i najmanje poruke i nagovještaja koji se tiču ugrožavanja našeg opstanka. U srpskoj nacionalnoj zajednici danas nije ni potrebno tražiti i tumačiti skrivene i suptilne indikatore mogućeg negativnog odnosa prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini. Nacionalistički diskurs i antibosanske težnje otvoreni su i javni u nastupima i djelovanju svih relevantnih srpskih političkih i društvenih faktora.

One danas bivaju ponešto i ovlaš umotane u celofan postdejtonskih i eurointegracijskih demokratskih floskula, ali nikada i ni za trenutak ne treba smetnuti s uma da se već duže od dva stoljeća ovdje radi o jednoj te istoj srpskoj velikodržavnoj ideji i politici, koja u svakoj povoljnoj historijskoj prilici za svoj ratni razmah iznova generira suštinski jednu te istu istrajnu i neopozivu genocidnu namjeru prema Bošnjacima. U tom pogledu danas nema neizvjesnosti. Znakove nagovještaja mogućeg odnosa prema nama i našoj domovini Bosni i Hercegovini treba pažljivo tražiti u preostalom polukrugu našeg regionalnog okruženja, kao i na strani naših međunarodnih prijatelja – dobromislitelja i ostalih.

Još je aktuelno i značenje drugog historijskog primjera s područja Foče koji smo naveli. Nedavanje njegovog imena muškoj djeci njegovog prezimena bilo je u svom vremenu jedan parcijalni znak s općebošnjačkim značenjem u pogledu odricanja od zločinačke ideologije i politike u koju je logornik Alija Gogalija zabasao i koju je u određenom smislu simbolizirao. Takav odnos prema ustaštvu kod Bošnjaka ni onda, ni sada nije ni po čemu sporan, naprotiv poželjan je i pohvalan. Ali uvjerenje da demonstrativno vlastito odricanje ne samo od svih oblika nacionalnog i ideološkog ekstremizma već redom i od svih oblika nacionalnih, desnih, konzervativnih, tradicionalnih i sličnih ideja i politika, na neki način značajno doprinosi vlastitoj sigurnosti – potpuno je pogrešno. Politički stav “nismo mi takvi” u tom pogledu je beznačajan. Historijsko iskustvo stradanja u tri rata tokom 20. stoljeća uči da, kada se katili pojave, oni ne pitaju za politička uvjerenja, ne gledaju partijske knjižice i jesu li vam koljena na pantalonama izvehdila od klanjanja. Gledaju samo u to koliko imate snage da se oduprete.

Kada je u pitanju prepoznavanje alameta mogućeg novog rata i njegove izvjesnosti u današnjem vremenu, s obzirom na stvarni interes i porijeklo strahova ljudi koji ga postavljaju, jedini ispravan pristup jeste promatrati stanje i odnose unutar onoga što danas za Bosnu i Hercegovinu predstavlja regionalni kontekst. U tom smislu moguće je formulirati niz od tri pouzdana i međusobno povezana kriterija procjene. To su: vojna snaga Srbije i Hrvatske, međunarodni kontekst i spremnost potencijalnih snaga odbrane Bosne i Hercegovine.

Građanski rat u Bosni i Hercegovini, kao međusobni sukob nacionalnih zajednica, danas jednako kao i u prošlosti, nije moguć bez prethodne ili istovremene agresije susjednih država, prvenstveno Srbije ali i Hrvatske, uprkos njenim ograničenjima koja proističu iz članstva u NATO-u i Evropskoj uniji. Crna Gora je, na obostranu sreću, danas dovoljno daleko od takvih pretenzija. Nacionalna i spoljna politika Srbije organski je neodvojiva od ideologije borbe za stvaranje optimalne “otadžbine” promijenjenih granica, koja je kao strateški projekt u različitim historijskim periodima nosila različite nazive: “Velika Srbija”, “Homogena Srbija”, “Jugoslavija kakva je moguća”, a danas se sladunjavo naziva „Srpskim svetom“.

Nevezano za nacionalistički i populistički karakter aktuelne vlasti u Srbiji, potencijalna odluka o radikalizaciji srpske politike u Bosni i Hercegovini i otpočinjanju rata zavisila bi samo od vojne snage Srbije u odnosu na interese svjetskih i regionalnih sila na Balkanu i u odnosu na potencijalne snage odbrane Bosne i Hercegovine, i ni od čega drugog. I apsolutno i u relativnom odnosu na spomenute faktore, uprkos povremenom paradnom šepurenju, vojna snaga Srbije danas nije dovoljna za uspješan rat protiv Bosne i Hercegovine, pa zato nije vjerovatno da će bez promjene bitnih okolnosti takav rat uskoro s te strane biti pokrenut. Ni vojna snaga Hrvatske izvan konteksta NATO-a nije dovoljna za uspjeh slične priče sa zapadne strane.

Jedina mogućnost u kojoj bi u ovom trenutku bio izvjestan rat Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine bio bi potpuno izmijenjeni međunarodni kontekst, novi svjetski rat i konfrontacija velikih sila u kojoj bi njihovi instrumenti kontrole stanja na Balkanu bili osujećeni. Uprkos eskalaciji sukoba na nekoliko kriznih tačaka u svijetu, opća ratna kataklizma u ovom trenutku nije izvjesna.

Treći kriterij u nizu na osnovu kojeg je moguće procjenjivati izvjesnost novog rata u Bosni i Hercegovini jeste potencijalna snaga njene odbrane, sadržana u vojnoj, materijalnoj i organizacijskoj spremnosti Bošnjaka i drugih patriota da brane svoju zemlju. Svi elementi spremnosti za odbranu na različite načine povezani su s općim stanjem zajednice, koje danas, kada je riječ o Bošnjacima, ne daje razloga za optimizam, karakterizira ga posvemašnja kriza, iracionalni antagonizmi i urušavanje društvenih vrijednosti i autoriteta. Zato je, nažalost, ovo jedini kriterij izvjesnosti rata koji je u ovom trenutku ispunjen. Zbog njegove trajne važnosti, za očekivati je da će dominantni srpski i hrvatski nacionalno-politički faktori u zemlji i okruženju, uz pomoć međunarodnih pokrovitelja, i dalje preduzimati mjere da se unutarbošnjački antagonizmi pojačaju, a društvena kriza proširi i produbi, i da će u takvom nastojanju vjerovatno imati dovoljno unutarnjih pomagača.

Zbog toga bi moj odgovor na početno pitanje hoće li uskoro biti rata bio da vjerovatno neće, ali da nisam siguran da će nam to biti od velike pomoći.