U nekoliko autorskih tekstova objavljenih u posljednje vrijeme na domaćim portalima, koji tretiraju genezu Dodikovih “pobjeda nad međunarodnom zajednicom”, stvorio se pogrešan narativ utemeljen na neistinama i nepoznavanju činjenica. Začuđujuće, jer su autori neka od zvučnih imena analitike domaće političke scene. Krenimo redom.

Autori u svojim tekstovima uglavnom navode da je visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Miroslav Lajčak 2007. godine kapitulirao pred ucjenama tadašnjih predstavnika Republike srpske predvođenih Miloradom Dodikom (SNSD) i bio prisiljen da povuče odluku prema kojoj su institucije Bosne i Hercegovine efektivno mogle da nastave da rade i bez predstavnika RS-a?! Šta se tada zapravo desilo?

Miroslav Lajčak donio je tada odluku o “nametanju” Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o Vijeću ministara BiH (19. oktobar 2007) prije (i iznad) svega da bi se spriječile moguće opstrukcije i blokade rada tadašnjeg Vijeća ministara na čijem je čelu bio Nikola Špirić (SNSD). Te izmjene zakona nesumnjivo su značile lakše odlučivanje uz smanjenje mogućnosti za blokade ili opstrukcije djelovanja koje su dotada imali predsjedavajući i ministri iz RS-a. Za razumijevanje stvari potrebno je upoznati način rada i odlučivanja u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine koje vrši vladine funkcije. Prije Lajčakove intervencije kvorum za rad bio je većina od ukupnog broja članova Vijeća ministara (predsjedavajući + 9 ministara) od čega po dva člana iz svakog konstitutivnog naroda. Iako su ministri bili obavezni prisustvovati sjednicama, za nedolazak na sjednice nije bila predviđena sankcija. Također, predsjedavajući Vijeća ministara mogao je da ne saziva sjednice bez ikakvog straha od posljedica. Vijeće ministara donosilo je dvije vrste odluka i to:

1. Vijeće ministara donosi akte iz svoje nadležnosti većinom glasova od ukupnog broja svojih članova o svim pitanjima i temama o kojima u daljoj proceduri konačno odlučuje Parlamentarna skupština BiH (npr. zakoni).
2. O ostalim pitanjima Vijeće ministara u pravilu odlučuje konsenzusom osobito o propisima, imenovanjima i postavljenjima iz djelokruga Vijeća ministara. U slučaju da se konsenzus ne postigne, konačnu odluku donosi Vijeće ministara većinom glasova koja podrazumijeva i po najmanje dva člana iz svakog konstitutivnog naroda.

Ovo je dakle, važilo prije Lajčakovih izmjena. Šta je Lajčak promijenio?

Uveo je obavezu da se sjednice Vijeća ministara održavaju najmanje jednom sedmično. Akobi predsjedavajući Vijeća ministara propustio sazvati dvije uzastopne sjednice, sjednicu su mogli sazvati zamjenici predsjedavajućeg. Kvorum za rad i odlučivanje ostala je većina članova Vijeća ministara, ali bez uslovljavanja prisustvom po dva predstavnika svakog konstitutivnog naroda. Promijenjen je način odlučivanja o pitanjima koji idu u dalju proceduru u Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine tako da je Vijeće ministara odlučivalo većinom glasova onih koji su prisutni i glasaju (ovo je bilo posve logično rješenje, jer u Parlamentarnoj skupštini postoji većinski, entitetski i etnički način odlučivanja). Lajčak je promijenio i način odlučivanja u tzv. konačnim odlukama koje donosi Vijeće ministara, jer je (ako se ne postigne konsenzus) odlučivanje određeno većinom glasova od onih koji su prisutni i glasaju s tim da je ta većina podrazumijevala glas najmanje jednog predstavnika (ministra) iz svakog konstitutivnog naroda. Ostale Lajčakove izmjene rješavale su pitanja zamjene ministra u slučaju njegove smjene, ostavke ili nesposobnosti da obavlja dužnost i još neka rješenja.

Javnosti nepoznat, a interesantan detalj Lajčakovih izmjena je bio da Predsjedavajućeg Vijeća ministara, u slučaju njegove odsutnosti ili druge vrste spriječenosti da obavlja svoje dužnosti, zamjenjuje najmlađi od zamjenika predsjedavajućeg Vijeća ministara. Zašto najmlađi, a ne stariji kao što je uobičajeno? Zato što je najmlađi zamjenik tada bio Tarik Sadović (SDA), samo nekoliko mjeseci mlađi od (pokojnog) Dragana Vrankića (HDZ). Dakle, Lajčak i njegov ured su vodili računa da se vodstvo Vijeća ministara ne paralizira nekim s-h zakulisnim rabotama.

Glas najmanje jednog člana iz svakog konstitutivnog naroda u konačnim odlukama vijeća ministara bio je nužan mehanizam zaštite interesa svakog konstitutivnog naroda. To je brana od preglasavanja, tj. “udruživanja dvojice protiv trećeg”, što su realne opasnosti u bh. političkoj zbilji opterećenoj (među)etničkim zavjerama, napetostima i nesuglasicama. (Zamislite samo šta bi tandem Dodik i Čović sada radio da nema te odredbe?!)

Poslije Lajčakovog “nameta” uslijedila je Dodikova reakcija kao protest protiv “nepotrebnog” uplitanja međunarodne zajednice što po njegovom mišljenju znači da Bosna i Hercegovina nije suverena zemlja (kada ne bismo poznavali Dodikove zadnje namjere, ovo bi zvučalo istinito). Onaj ko zagovara da se Bosna i Hercegovina oslobodi OHR-a s ovakvim ustavno-pravnim okvirom, zapravo želi da lisicama prepusti čuvanje kokoši.

Predsjedavajući Nikola Špirić podnio je ostavku na tu dužnost (1. novembra 2007) i sa sobom, shodno zakonu, povukao ostavku kompletnog Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Dodik se dakle, naljutio i reagirao zbog nametanja zakona od strane Visokog predstavnika, ali i zbog smanjenja mogućnosti opstrukcija i blokada rada Vijeća ministara, čime se smanjio i njegov manevarski prostor. Nastupila je kriza koja je trajala nekoliko mjeseci.

Visoki predstavnik Lajčak NIJE POVUKAO NITI JE PROMIJENIO ZAKON KOJI JE NAMETNUO, kao što netačno navode naši brojni analitičari. Poslije Špirićeve ostavke, Lajčak je izveo neobičnu pravnu akrobaciju nametanjem Autentičnog tumačenja (3. decembra 2007) koje je postalo dio nametnutog zakona. Autentično tumačenje detaljno je razjasnilo nova zakonska rešenja i otklonilo eventualne sumnje u pristranost. Ključna stvar iz Autentičnog tumačenja jeste odredba da je prilikom donošenja konačne odluke Vijeća ministara potreban glas predsjedavajućeg i njegovih zamjenika iz svakog konstitutivnog naroda (dakle ne bilo kojeg ministra iz svakog konstitutivnog naroda, nego glasovi čelnika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine). Logično objašnjenje je da je riječ o sprečavanju manipuliranjem glasanja bilo kojeg ministra iz nekog konstitutivnog naroda. Autentično tumačenje zakona nije značilo negiranje ili odbacivanje rješenja koja je Lajčak nametnuo, to je poslužilo samo kao pravno preciziranje. Lajčakov Zakon i Autentično tumačenje kao dio Zakona bili su znatno olakšanje i smanjenje mogućnosti opstrukcija rada i odlučivanja Vijeća ministara.

Političkom predstavom (januar 2007), koju su izveli Dodik i Špirić (davanjem ostavke na mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara), ništa bitno nisu postigli, jer je sistem rada i odlučivanja u Vijeću ministara znatno unaprijeđen. Kratkotrajna kriza koja je nastala riješena je tako da je isti predsjedavajući (Špirić) i isti saziv Vijeća ministara ponovo imenovan i potvrđen u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovina. U ovu priču ne treba uvoditi sve moguće vrste kriza koje u parlamentarnim demokratijama mogu uzrokovati ili proizvoditi političke stranke i koalicije. Uvijek će ih biti. Borba za vlast smisao je političkog djelovanja.

Kako se ovaj Dodikov politički manevar danas od analitičara mogao protumačiti kao njegova pobjeda? Suštinski nikako. Tu sliku o Dodikovoj “pobjedi” i njegovom “discipliniranju” međunarodne zajednice stvorili su Dodikovi režimski mediji, a odnedavno su je počeli tako (pogrešno) prikazivati i neki probosanski analitičari.

Podsjećam da je Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira donio zaključak da će se ugasiti Ured Visokog predstavnika (OHR) 2007. godine kao dokaz da je Bosna i Hercegovina iz “Dejtonske prešla u Briselsku fazu”. Kriza koju je Dodik proizveo, nagnali su međunarodnu zajednicu da za gašenje OHR postavi paket od 5 + 2 uslova i ciljeva koje domaće vlasti moraju ispuniti. Umjesto da se OHR ugasi prije 17 godina, Dodik, svojom zaslugom, još “krpu dere” s visokim predstavnikom. Rezultati govore o političaru, kazivao je nekada Dodik, a posebno to čini ovaj njegov politički promašaj. Vijeće ministara je poslije tadašnjih Dodikovih predstava za javnost postiglo neke od najznačajnih uspjeha u euroatlantskim integracijama. U preambuli Lajčakove odluke o nametanju zakona piše: “S obzirom da je Vijeće ministara donijelo samo desetak novih zakona u toku devet mjeseci svog mandata kao i dvadesetak zakona kojima se vrše izmjene i dopune u postojećem zakonodavstvu...” Dakle, za devet mjeseci to Vijeće ministara donijelo je 30 zakona, što je Lajčak smatrao neuspjehom. Uporedite tih 30 zakona sa 12 zakona koje je donijelo sadašnje Vijeće ministara za godinu dana. Skora tri puta manje zakona je doneseno 2023. nego 2007. godine, pa ipak, šefica Evropske komisije Ursula von der Leyen i njena svita, minhauzenovski pričaju o postignutim rezultatima?

Prisjetimo se da je tokom 2007. godine Bosna i Hercegovina potpisala prvi sigurnosni sporazum sa NATO-om. Iste godine s Evropskom unijom potpisala je sporazume o viznim olakšicama i readmisiji koji su bili neophodna priprema za potpunu liberalizaciju viznog režima. U naredne dvije godine Vijeće ministara uradilo je ogroman posao ispunjavanja Mape puta za liberalizaciju viznog režima sa EU (174 uslova), a sporazum je potpisan 2010. godine. Bosna i Hercegovina potpisala je 2008. godine s Evropskom unijom Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, prvi ugovorni odnos. Bosna i Hercegovina je brzo i uspješno ispunjavala brojne NATO-programe (PfP, ID, PARP, IPAP), koji su omogućili Nebojši Radmanoviću (SNSD) da 2009. godine, u ime Predsjedništva Bosne i Hercegovine, podnese generalnom sekretaru NATO zahtjev za prijem Bosne i Hercegovine u MAP. Tada je Bosna i Hercegovina bila “rame-uz-rame” sa Srbijom i Crnom Gorom na euroatlantskom putu, a ispred Albanije. A gdje smo danas? Dodik nikada poslije nije tako predano grad(b)io euroatlantsku perspektivu kao što je u tom sazivu Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. To je bila pobjeda politike jačanja države, a ne separatističkih težnji Milorada Dodika.

Poslije potvrđivanja novog/starog Vijeća ministara Bosne i Hercegovine predsjedavajući Nikola Špirić je organizirao svečanu večeru u neboderu “Momo” ili “Uzeir”, nisam siguran. Nikol(etin)a je odnekuda doveo ciganski orkestar da svira, što je šokiralo tvrdog europejca Božu Ljubića. I sada mi lebdi njegov izraz lica. Poslije nekih sat na večeri se pojavio visoki predstavnik Miroslav Lajčak, a i on prilično zatečen atmosferom i muzikom. Na Špirićev mig orkestar je počeo pjesmu: “Ide Mile Lajčakovom prugom”. Lajkovačka pruga iz srpskog turbooriginala postala je Lajčakova pruga. Simbolično, zar ne?

(Autor kolumne je nekadašnji Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine)