Već nekoliko puta smo u Stavu tretirali fenomen kolonijalnog mentaliteta u ovdašnjem društvu. Pisali smo o tom internaliziranom osjećaju kulturne inferiornosti spram Zapada koji se manifestira ne samo kroz političku servilnost već se i nameće kao neka vrsta društvenog i kulturnog koda. Upozoravali smo da je u pitanju transgeneracijski trend koji je trajno oštetio psihu jednog dijela bošnjačkog društva te doveo do identitetskih fraktura, a što ima direktne političke posljedice koje se ogledaju u tome da se mentalno kolonizirani dio bošnjačkog naroda grozi ideje bošnjačke posebnosti, naročito bošnjačkog političkog okupljanja i organizovanja na nacionalnim osnovama, te da je stoga spreman praviti ili podržavati one politike ili procese kojima se interesi bošnjačkog naroda potčinjavaju tuđim interesima.

No ono što danas radi ambasadorska koalicija i njeni mediji prevazišlo je čak i uobičajeni autošovinistički samokolonijalizam. Tu više nije u pitanju standardni kolonijalni mentalitet već doslovno neka vrsta kargo kulta. Baš kako su pedesetih godina prošlog stoljeća primitivni urođenici jugozapadnog Pacifika pravili idole nalik na avione i vršili čitave rituale u pokušaju da prizovu povratak „čeličnih ptica“ koje su tokom Drugog svjetskog rata iznad njihovog otoka često izbacivali padobrane s hranom ili lijekovima, tako danas trojkini politički primitivci sakraliziraju i idoliziraju zapadne zvaničnike nadajući se da će umjesto političkih bombi i podvala iz ambasada konačno početi sipati dobre namjere i pokloni. Ako već ne za ovdašnje bošnjačko društvo, onda barem za njih same. Narod ih je stoga zasluženo prozvao – ambasadorčad.

Ambasadorski medijski kartel protiv građana

Mediji u službi ambasadorčadi danas žele uvesti cenzuru i samocenzuru u ovdašnje društvo te nametnuti pravilo po kojem u bošnjačkom javnom prostoru postoje određene osobe, pojave ili ideje koje se „ne smiju“ kritizirati. Oni hoće „nepisan zakon“ po kojem se zapadni dužnosnici i njihovi politički potezi naprosto ne smiju dovoditi u pitanje ili kritički promišljati. Taj političko-medijski kartel namjerava da doslovno tabuizira svoje strane vlasnike i medijski narativ o njima te stoga svaku kritiku svojih tabua tretira kao najgore svetogrđe, dok se kritičara napada kao na najgoru vrstu heretika, opasnog polučovjeka i „sumnjivo lice“, nekoga s kim se trebaju „pozabaviti službe“. Kako sve ovo izgleda u praksi, pokazalo se na „specijalnom postupku“ kojim su medijski tretirani nedavni građanski protesti ispred OHR-a. Tu nalazimo sve od navedenog, sakralizaciju zapadnih zvaničnika, tabuizaciju kritike te demonizaciju kritičara.

Propagandisti i propagandni megafoni sarajevskih trojanaca, poput Dnevnog avaza, Raporta, Pressmedije, Inforadara i njima sličnih medijskih projekata prvo su bjesomučno dehumanizirali građane okupljene ispred OHR-a nazivajući ih „SDA uhljebima“, „budžetlijama“, „SDA botovima“, „krezubom ruljom“ te ostalim uobičajenim šovinističkim etiketama kojima se delegitimiziraju politički neistomišljenici. Iako je proteste organizovao „Krug 99“, zajedno s građanskim udruženjem Restart, dakle organizacije koje baštine „građanske“ i neoljevičarske svjetonazore, ipak su protesti prikazani kao manifestacija bošnjačkog nacionalizma kojom iz pozadine navodno upravlja SDA te koji su stoga demonstracija antizapadnjačkog i rusofilskog radikalizma.

Tako se u ovim medijima ničim sporan plakat jednog od demonstranata, a na kojem se nalaze precrtane slike Christiana Schmidta i Michaela Murphyja s porukom „Go Home“, opisao „pozivom na smrt međunarodnih predstavnika“, poznata antifašistička parola borbe protiv „domaćih izdajnika i stranih okupatora“ okarakterisala se kao „direktna prijetnju smrću“, dok su se sami protesti pokušali staviti u kontekst „antizapadne politike“, štaviše kao „erupcija antizapadne histerije“. Treba li spominjati i da su uz takav propagandni napad isti ti mediji otvoreno branili imperijalistički intervencionizam i aparthejdizaciju bošnjačkog naroda tvrdeći da je prvo ustvari progresivno djelovanje dobro za našu državu i narod, a da drugo uopće i ne postoji?

Da bismo bolje shvatili o kakvom gnusnom i prijezira vrijednom medijskom poltronizmu se tu ustvari radi, podsjetimo da su u pitanju isti mediji iste medijske grupacije koja već godinama prvo izmišlja najfantastičnije afere, a zatim potiče i poziva na ulične nemire i proteste „protiv režima“. Danas, kada su na pragu da postanu dio novog i ovaj put stvarnog režima (doduše tek njegove sluge), demoniziraju svaku kritiku, kriminaliziraju svake proteste i sakrivaju svaku aferu.

Sinekure koje život znače

No ništa bolje od kojekakvih Hadžovića, Kešmera, Šišića i ostalih mračnjaka iz medijskih ćumeza nisu nastupile ni poznatije i navodno uglednije ličnosti poput Dine Mustafića, koji se poslužio sličnim rječnikom kako bi od opravdane kritike građana zaštitio istinske vlasnike režima koji je njegovo višegodišnje botovanje nagradio funkcijom direktora sarajevskog Narodnog pozorišta. I Mustafić je također plakate i antifašističke parole okarakterisao kao „nedopustiv radikalizam i fanatizam kojim se podstiče primitivizam i nasilje“, štaviše kao „javno izrečenu prijetnju za koju organizatori skupa moraju odgovarati“ te je pride problematizirao i navodni „antizapadni narativ usmjeren prema Americi i OHR-u“.

Podsjetimo, to je isti onaj Dino Mustafić koji je svojevremeno javno pisao: „Nacionalisti u SDA su primitivni, zaostali, nezreli, ljudski neoblikovani, neoplemenjeni i neizgrađeni, promašenih i šupljih egzistencija.“ Toliko o „nedopustivom radikalizmu i fanatizmu kojim se podstiče primitivizam i nasilje“, u Mustafićevom slučaju prema stotinama hiljada građana. No šta je za antizapadnim narativom? Što se tiče antizapadnjaštva, koliko jučer je upravo Dino Mustafić, kao direktor Narodnog pozorišta, uspostavljao, po vlastitim riječima, „dijalog između pozorišta i Ambasade Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini s ciljem institucionalnog zbližavanja s Ruskom Federacijom“, te zajedno s Ministarstvom kulture Rusije i Ambasadom Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini organizirao cjelodnevni program „Dani ruske duhovne kulture u Bosni i Hercegovini“. Zapadnjaštvo – pa to ti je.

Šutite dok vas izdajemo

Nekako ispada da je jedan od razloga zašto ambasadorčad i njeni mediji svaku kritiku zapadne politike u Bosni i Hercegovini prikazuju kao govor mržnje ustvari kompenziranje za grijehe iz nedavne prošlosti kada su isti otvoreno koketirali sa, kako ju je tada nazivao Enver Kazaz u Dnevnom Avazu, „moćnom Ruskom Federacijom“. Imputiranjem rusofilije i nametanjem cenzure zdravom i patriotskom dijelu društva, onom koji je pod napadom zapadnog intervencionizma, dojučerašnji istinski rusofili danas plaćaju indulgencije te tako okajavaju svoje grijehe pred oltarom zapadnih ambasada.

Oni bi danas zabranili čak i antifašističke parole i to samo zato što ih koriste politički i ideološki neistomišljenici. Baš zato što se ponašaju kao tipične „sluge okupatora“, oni bi parole protiv „sluga okupatora“, parole koje su sami hiljadu puta izgovorili u stotinu puta žešćem obliku, sada kriminalizirali kao „prijetnju nasiljem“. U pitanju je ne samo želja da se zadrži monopol na antifašizam već prije svega strah jer su se prepoznali u poviku „domaći izdajnici i sluge okupatora“ i jer znaju da ih je narod također prepoznao kao takve.
Stara poslovica kaže da, ukoliko želite znati ko je istinska vlast u jednom društvu, onda samo treba pogledati ko je taj kojeg se ne smije kritikovati. Zapadne izaslanike, njihove ovdašnje klijente i poltrone te antibošnjačku politiku koju sprovode želi se uzdići na status nedodirljivih svetih krava gdje će se svaka kritika na njihov račun tretirati ne samo kao heretička ikonoklastija već kao ozbiljno krivično djelo, neki govor mržnje ili poziv na nasilje.

Ambasadorčad namjerava da vrati verbalni delikt u naše društvo te da zabrani bošnjačkom narodu da okupaciju naziva okupacijom, a izdaju izdajom. Oni hoće mir, tišinu i sigurno radno okruženje dok vrijedno i predano rade na bošnjačkom obespravljivanju. Oni hoće da nametnu samocenzuru i cenzuru, da uguše svaki otpor. Hoće li im to poći za rukom, zavisi od samih Bošnjaka te njihove želje da se bore za svoja prava i slobode.