Ljubav prema životinjama, entuzijazam, ali i naporan rad oca i sina, Edina i Melvisa Lokvančića, prije dvije godine rezultirali su otvaranjem zoološkog vrta “Bambi” u Sarajevu. Na samom početku su na svom imanju na Hrasničkom Polju držali kokoške i pse, kasnije su kupili lane, a potom i zečeve i magarce. Trenutno imaju više od 90 životinja od 26 životinjskih vrsta, a u periodu pred nama, ako se sve poklopi, trebali bi nabaviti još nekoliko životinja koje se nemaju priliku, barem ne u Bosni i Hercegovini, vidjeti svaki dan uživo.
Nažalost, početkom novembra jaki udari vjetra oštetili su veći dio ovog privatnog zoološkog centra u sarajevskom predgrađu, što je primoralo porodicu Lokvančić da na relativno duži period zatvori vrata za posjetioce. Kako su rekli za Stav, sreća u nesreći je da nijedna životinja tokom olujnih udara vjetra nije povrijeđena, ali je nastala materijalna šteta koja se procjenjuje na 10.000 KM. Ipak, uveliko rade na sanaciji oštećenja i nadaju se da će srušenim objektima vratiti početni izgled već na proljeće.
“U noći s 3. na 4. novembar kompletnu Hrasnicu zadesili su jaki udari vjetra koji su prouzrokovali relativno veliku materijalnu štetu na dosta objekata. Budući da je Hrasničko Polje velika ledina, otvoreni prostor, bilo je za očekivati da će u tom predjelu vjetar najbrže strujati. Ostavio je na našem zoološkom centru veliku štetu, ogromne su posljedice, velika ljetna škola, gdje smo održavali edukativne časove i radionice, u potpunosti je uništena, uništeni su prostor za školu jahanja, štale za konje, glavna ograda našeg imanja te još dvije nastambe. Šteta iznosi oko 10.000 KM”, ispričao je Edin Lokvančić o posljedicama oluje s početka novembra.
Sve u svemu, kaže da je najvažnije što životinjama nije ništa bilo te da su sve na broju iako je ovaj događaj za njih bio izuzetno stresan.
U HRASNICI IMAJU I JEMENSKOG KAMELEONA
Bez ljubavi prema životinjama, pričaju nam osnivači, ne bi bilo moguće pristupiti izgradnji zoološkog vrta, a kamoli smoći snage i krenuti u njegovu obnovu nakon velikog nevremena.
“Prije nego što smo registrirani kao zoološki centar, na ovom mjestu nekada smo imali vikendicu, tu smo obrađivali zemljište, imali smo nekoliko kokoški od kojih smo koristili svježa jaja za vlastite potrebe. To je bilo sve. Međutim, u nekom trenutku javila se želja da nabavimo i lane, za koje smo bili sigurni da se o njemu možemo adekvatno starati. Kada je ono stiglo, odlučili smo mu dati ime Bambi, po kojem danas naš centar i nosi ime. Bambija smo kupili u Ajdinovićima, nakon njega je stigao i magarac, zatim neka sitna perad poput guski i patki, a onda se sve počelo brzo širiti”, kazao nam je Edin.
Naglašava da je proporcionalno s pristizanjem novih životinja na njihovo imanje počela rasti i zainteresiranost najprije komšija, a zatim i drugih ljudi koji su preko društvenih mreža saznali da u Hrasnici postoji privatni zoološki vrt.
“Prije nego što se desila ova elementarna nepogoda, djeca s poteškoćama u razvoju mogla su oprobati terapijsko jahanje. To je bilo, naravno, u potpunosti besplatno. Tako smo, barem simbolično, nastojali pomoći toj populaciji onoliko koliko smo mogli. Također, u našoj ponudi imali smo i jahanje za početnike, jahanje za profesionalne jahače, a imali smo i razne radionice i edukativne časove. Naša intencija nije bila da napravimo klasični zoološki vrt, već neku vrstu edukativnog centra o životinjama i o našoj prirodi te mjesto na kojem će djeca moći ostvariti bliski kontakt sa životinjama. Teško je vidjeti u nekom zoološkom vrtu da se životinje slobodno kreću na livadi, da mogu ostvarivati međusobnu interakciju, ali i interakciju s posjetiocima”, dodao je Edinov sin Melvis Lokvačnić.
Ulaz u zoološki centar za djecu s poteškoćama u razvoju i njihove roditelje, kao i sve aktivnosti, bio je besplatan, a i za sve ostale posjetioce nije bila striktno određena cijena ulaznice, već je svako onoliko koliko je bio u mogućnosti donirao novca za rad ovog neobičnog gazdinstva, pojasnio je Melvis.
“Od doniranog novca kupujemo hranu za životinje, plaćamo veterinarske preglede te nabavljamo nove životinje. Trenutno u našim objektima imamo devedesetak životinja, među kojima su najbrojnije afričke patuljaste koze. Zatim imamo i romanovske ovce, patuljaste krave, a onda i dva australska noja – emua. Možda je zanimljivo istaći da smo jedini zoološki centar u Bosni i Hercegovini koji ima emue. Također, imamo i lamu, jelena lopatara Bambija – što je naša prva životinja izuzmemo li domaće, koje smo i ranije imali na imanju, magarce, odrasle konje i ponije, ali i jemenskog kameleona te kornjače čančare. Tu su i razne vrste peradi poput kokoški, ćurki, paunova, golubova i fazana”, nabrojio je Melvis.
NAJSKUPLJI NA IMANJU SU KONJI ZA JAHANJE
S obzirom na to da u Hrasnici imaju i životinje koje se smatraju egzotičnim, pitali smo ih šta je bilo najteže nabaviti i kako je tekao proces kupovine.
“Najteže je bilo nabaviti, što se može i pretpostaviti, one životinje koje nisu uobičajene za naše predjele i koje možda i nisu naviknute na naš teren. Najteže nam je bilo nabaviti prvog mužjaka emua, koji je stigao iz Češke Republike. Može se reći da je bio teži njegov transport nego sama kupovina. On je na naše imanje stigao u jeku pandemije, kada su i životinje morale prolaziti kroz epidemiološku mjeru graničnog karantina u trajanju od 15 dana, što nas je dodatno koštalo. Samo jedan dan životinje u karantinu na granici košta 100 KM, pa sračunajte koliko nas je koštao samo boravak emua 15 dana, bez njegove osnovne cijene, veterinarskog pregleda, izgradnje nastambe i svega ostalog”, pojasnio je Melvis.
Iako je možda iznenađujuće, Edin Lokvančić nam otkriva da su na tržištu najskuplji konji za jahanje, a iza njih dolaze prethodno spomenuti emui, lame i jeleni lopatari. Dosta koštaju, priča nam, i poni konji, čija se cijena kreće od 2.000 KM pa naviše.
“Završio sam Srednju medicinsku školu Jezero u Sarajevu, smjer fizioterapeut, a otac ima stalni posao. Od nabavke prvih životinja do danas prošle su dvije godine. Još smo na početku, ali moram priznati da je bilo dosta teško uskladiti školske obaveze i obaveze na imanju. Svakako da je i ocu bilo teško paralelno raditi i voditi brigu o životinjama. Budući da sam završio srednjoškolsko obrazovanje, danas se mogu dosta više posvetiti radu i zbog toga sam sretan. Čak i slobodno vrijeme provodim sa životinjama, spojio sam ugodno s korisnim. Naprosto nemam ‘praznog hoda’. Tako da su naše životinja na vrijeme nahranjene, napojene i očišćene iako smo otac i ja sami u ovom poslu”, iskreno će Melvis Lokvančić o tome da im u nekim trenucima nije bilo sve “med i mlijeko”, ali da se sve uz naporan rad i trud stigne.
Otac i sin znali su sa životinjama provoditi 17 ili 18 sati dnevno, što potvrđuje da je briga o životinjama dosta zahtjevan proces te da ih je nužno beskrajno voljeti kako bi se o njima moglo i adekvatno starati.
“S obzirom na to da je zima, te da stalno svjedočimo poskupljenjima svega, pa i hrane za životinje, nemamo u planu nabavljati nove jedinke prije proljeća. Naša namjera je, ako Bog da, početkom proljeća kupiti najveću pticu na svijetu – afričkog noja, a imali smo i neke pregovore o nabavci kengura. Međutim, šteta od vjetra ispriječila se u toj nakani, tj. finansijski nismo mogli iznijeti teret kupovine torbara. Ipak, ta opcija još je živa i mi se iskreno nadamo da ćemo u našem zoološkom centru tokom naredne godine, kada otvorimo vrata za posjetioce, imati i kengura. Pokušat ćemo nabaviti i antilope, ali to će sve zavisiti od okolnosti, od podrške lokalne zajednice i lokalnog stanovništva. Zainteresiranost ljudi dosta je velika, stalno smo bilježili rast posjeta, sve do nesreće, tako da se imamo pravo nadati da će ti brojevi, kada opet budemo otvorili naša vrata, biti još veći”, dodali su.
Na samom kraju Edin i Melvis Lokvančić horski su ponovili kako ovo sve ne bi mogli realizirati bez ljubavi prema životinjama. Podvlače kako nijedan čovjek ne može biti uposlenik nekog zoološkog vrta, neovisno od toga gdje se vrt nalazi, bez izražene brižnosti prema životinjama.
“Bez ljubavi je nemoguće bilo šta ostvariti, generalno. Životinje, baš kao i ljudi, osjete ljubav. Koliko god ponekad bilo zamorno ovo sve, ljubav prema životinjama i osjećaj odgovornosti prema njima čovjeka guraju naprijed. Pomalo ću kazati i pjesnički, ali i bukvalno u našem slučaju – kada ti vjetar sruši sve, ti se opet digneš i nastavljaš graditi. Kada sam maločas spomenuo životinjsku ljubav, moram kazati da se ona ne javlja samo na relaciji životinja – čovjek i čovjek – životinja, već i u odnosu životinja – životinja. Pošto su naše sve životinje zajedno na livadi, posjetioci često svjedoče prijateljstvima između konja i koza te golubova i papagaja. Budu baš raja”, završne su rečenice Lokvančića mlađeg, koji već lagano preuzima glavnu riječ kada je u pitanju ovaj porodični biznis.
