“Otiđi mi kupiti ‘Drinu’”, rekao je djed dok je iz paklice vadio posljednju cigaretu. Sjedio je za trpezarijskim stolom s kojeg su bili sklonjeni bijeli isheklani stolnjak, čaše, nekoliko šolja, tanjirić na kojem su bili zalijepljeni komadići agde, ostaci nekog “zalivenog” kolača serviranog prije sat ili dva, u svakom slučaju ujutro, prije nego će mama otići na posao.
Jutros je bio i čika Salih, vidim po količini opušaka i pepela kojima je bila ispunjena crvena pepeljara, teška kao tuč, dovoljno da bih mogao ubiti nekog. Pepeljaru je donio djed s nekog od službenog putovanja još prije deset i više godina, dok je “bio u radnom odnosu”, dok je još bila Jugoslavija, dok je još bio socijalizam kod nas i u svijetu. Bio je to umjetnički rad, ličilo je na komad lave, kamena koji se kreće i odjednom biva uhvaćen, stvrdnut u formi posude za otresanje pepela.
Protivnik sam pušenja. Djed isto, ili je barem bio. Pušio je u mladosti, strastveno i mnogo, dvije, ponekad tri paklice, sve do onog trenutka dok se u umivaoniku, nakon jednog od iskašljavanja, nije pojavio krvavi ispljuvak. Potom je otišao u bolnicu, silno je kašljao, ljekari su nešto vidjeli na plućima, neke sjene, ali nisu bili sigurni šta je to, tako da je zadržan, tih šezdesetih godina, u bolnici, na liječenju, u onom krilu lječilišta na kojem su bili smješteni plućni bolesnici. Još je bilo svježe pamćenje da se u ratu, u Drugom svjetskom ratu, ponajviše umiralo od tifusa i plućnih bolesti, od sušice. Ako preživi, morat će nešto učiniti. Po izlasku iz bolnice, narednih trideset godina nije pušio. Cigaretu je zamijenio bombonama, potom nečim što se moglo gricnuti, a onda je hrana postala nova opsesija. Mnogo je radio, mnogo je unosio hrane, što je rezultiralo pretilošću. Onda je došao novi rat. Granatirana je kuća u augustu devedeset druge. Ono što čovjek mukotrpno stvara godinama, čitav radni vijek, gotovo da se urušilo u trenutku, kao kula od koraka. Gledao je u kuću, u razvaline, štetu koju je napravila granata. Bio je neko od komšija, ne sjeća se više ko, samo zna da mu je ponudio cigaretu da se smiri... I tako je ponovo krenulo.
U ratu nije bilo hrane u izobilju, a nije bilo ni apetita. Prigrlio je duhan, možda malo manje intenzivno nego u mladosti, ali svejedno, rezultat je bio isti. Ponovo je bio mršav, ponovo je kašljao. Ali se više nije čuvao. Djeca su već bila odrasla. U konačnici, bio je u penzionerskim danima više od decenije, na pragu treće životne dobi, a svakako se znalo šta je sljedeća dionica tog puta. Dakle, više nije bilo bitno u istoj mjeri kao ranije, nije više osjećao potrebu da se čuva, da o svemu vodi računa.
Dolazio je čika Salih. Čuo sam glasove, još dok sam bio u postelji. Po opušcima u pepeljari i količini pepela, znao sam da je sjedio sigurno možda i duže od tri sata. Dogovorili su predaju završnog obračuna. Svud uokolo po stolu bili su razbacani papiri, obrasci, digitron obični, traka za mašinu – knjigovodstveni kalkulator, bilo je i nota-računa, faktura, odrezaka računa s “Energopetrolove” pumpe kao dokaz da je točeno gorivo. Valjalo je što više troškova priznati kako bi se umanjila osnovica za obračun poreza na dobit. Djed je prije rata bio rukovodilac u “Stupčanici”, računovođa, neko ko je za poskočicu imao dosjetku – kada bi pokušao sagovornika zbuniti ili našaliti se – “a znaš li šta je na kontu 1100?”, dobitnik srebrnog ordena za rad u SFRJ za radničke zasluge, dio one, nekakve, nazovi “socijalističke elite” na lokalnom nivou, poštovan i slušan od radničkog svijeta, član upravljačkih struktura koji se onomad mogao založiti, pogurati da se neko iz sela, od poznanika, neko u potrebi, primi “u radni odnos”, na pilanu ili u šumariju ili u tvornicu namještaja, ako je imao dovoljno škole i ako je htio raditi.
Sada su bila druga vremena. Penzija, iako dobro veća od minimalne, nije vrijedila mnogo. Ako je mala osnovica, šta znači da je ono što primaš veće za ovaj ili onaj procent? Morao je ponovo, u svojoj 68. godini, raditi kao i onda kada je počinjao, krajem četrdesetih godina. Onda je bila mladost, i želja, i život ispred, energija da sve barijere rušiš uz osmijeh. Onda su bili novi pogoni, država je uzimala kredite, osnovali su se “privredni subjekti”, gradilo se, radilo se, izvozilo... I onda su trebale proći godine, decenije da bi se postigao kakav-takav standard, da nema masovnog odlaska, da nema masovne nezaposlenosti. Isti su zahtjevi i sada za obnovom, za upošljavanjem, za zbrinjavanjem, za izgradnjom porušenog, za vraćanjem izbjeglih.
U svakom slučaju, penzije nisu bile dovoljne, moralo se “snalaziti”. S druge strane, godine su donosile iskustvo, znanje da se nešto brže radi, nisu nosile izazov dokazivanja, radilo se po učinku za gazde, poduzetnike, bivše radnike u ovim ili onim OUR-ima koji su se odvažili napraviti iskorak, pokrenuti privatni biznis. Mogao je još iskoristiti i poznanstva, današnji šefovi, direktori ispostava porezne uprave ili banaka, općinski inspektori bili su ili poznanici, ili bivši radnici, ili djeca poznanika... Uglavnom, u svaku je kancelariju mogao ući, izboriti se, izložiti argumente u vezi s knjiženjima, odgoditi plaćanje neke dažbine, dogovoriti se da se plati najmanja kaznu u okviru onog što je propisano, ili da se prođe uz opomenu ondje gdje legislativa dozvoljava.
A poduzetnici, biznismeni, gazde, oni koji su se drznuli raditi sami, uglavnom su bili orijentirani na rezanje daske (gotovo je svako selo imalo najmanje po jednu brentu) ili na trgovinu. Ali i dalje je kičmu, onog što se zove privredni razvoj, u suštini žilu kukavicu, činio “privredni subjekt u društvenom vlasništvu”, šumsko-industrijsko preduzeće “Stupčanica”, sada najveća pilana u Federaciji Bosne i Hercegovine, gdje je više od hiljadu radnika zarađivalo hljeb i dalje trošilo, ostavljajući na životu i granape, i kafiće, i dobavljače i ono malo sportskih i kulturnih udruženja.
Djedu bi dolazili Mišo, mesar, gospođa Sehvata, imala je pogon tekstilne industrije, “Kraško” brenta, “Šparda” brenta i mladi policajac Mugdin, čija je supruga imala STR, čitaj: trgovačku radnju.
Prije nego ću izaći djed je spustio naočale, iz džepa izvadio dvadeset njemačkih maraka i dodatno me zadužio: “Kupi i Avaz i ono što ti čitaš (potom je napravio stanku, zapalio cigaretu), navrati i do mame, vidi treba li šta kupiti za kuće?”
Izašao sam napolje. Puhao je sjeverac. Nije bilo padavina. Nije bilo sunca. Nije bilo magle. Bio je dim koji je, možda u nešto manjoj mjeri nego magla, smanjivao vidljivost. Bilo je hladno, koji stepen iznad nule. Pritegao sam rajfešlus na jakni vijetnamki, kao stvorenoj za ovo vrijeme i ove prostore. Navukao sam kapu. I dalje je bilo hladno. Zapuhivao me hladni vjetar u lice. Po grlu me golicao dim, neka vrsta smoga od pilote, one koja je ostajala iza sječe a nije se mogla tretirati dalje, vozila se kao otpad na gradsku deponiju i palila.
Valjda je to bio jedini indikator da industrija radi. Rezala se daska. Nije više bilo pogona za izradu namještaja. Išlo je bosansko drvo, daske, letve, trupci, sve ono što se isiječe do Ploča ili kopnenim putem do Zapadne Evrope, ondje gdje se intenzivno gradilo. Nisu se više izrađivale stolice, stolovi, kreveti, čemlice, nogare za balkonsku ogradu, nije bilo više pogona, a ionako je švedska konkurencija pojela tržište. Nije bilo više ŠIPAD-a, “Jugobanke”, koja je držala devizni paritet za izvozne poslove, a i luka Ploče sada je bila u drugoj državi. Kažu da su Litvanci ili Estonci, uglavnom neko od novopridošlih baltičkih država, gdje je raslo jednakovrijedno drvo kao kod nas u Bosni, za vrijeme dok je kod nas bio rat uveli tehnološku proizvodnu liniju koja je pakovale daske u najlon. Mogli smo se boriti samo cijenom i samo sirovinom, trupcima ili građom, a valjalo je nekako obnoviti lokalnu zajednicu, namaći poreze da bi država mogla kako-tako funkcionirati, zaposliti stanovništvo. Zato se sjeklo, masovno se prorezivalo, ne vodeći računa o ciklusu pošumljavanja, utjecaju na ekosistem, na klizišta, na vode... Između dva zla biralo se ono manje.
II
U našem malom mjestu sve je na kilometar, i prodavnica, i disko, i sala, i kino, i pošta, i život. To je i prednost i usud malih sredina. Za deset minuta došao sam do trafike, sada u obliku sebilja. Do nje je bila druga, limena konzerva, gotovo s istom ponudom. Ova druga, u vlasništvu “Opresinog” distributivnog lanca, preferirala je Oslobođenje. Na sebilju, u dijelu police, istaknutom na preferencijalnom mjestu, onom prvom do prozorčića, stajao je Dnevni avaz. Kupio sam sa sebilja Avaz, a iz “Opresine” trafike Slobodnu Bosnu. Posljednje što sam kupio na ovoj trafici prije šest i više godina, u predvečerje rata, bili su crtani romani u izdanju “Lunov Magnus Stripa” ili “Zlatne Serije”. Sada je Slobodna Bosna bilo štivo koje sam iščekivao. Stariji su mi govorili da to nije za moje godine. Donosile bi školske drugarice O.K. ili Teen magazin, no nisam ondje nalazio ništa interesantno. Gotovo po pravilu, o istim su događajima sasvim suprotna stajališta imali novinari u Avazu i Bosni. Pogledao sam naslovnice i prije nego ću ih otvoriti naišla je Dženita iz smjera autobuske stanice. Stao sam kao ukopan, mahnuo rukom tek toliko da me primijeti. Kazala je ćao i nastavila prema školi.
