Reakcija Šemsudina Mehmedovića na tekst Mehmedović je komplimentirao Izetbegoviću, ali toga nije uopće svjestan, u kojem se analiziraju te kritikuju određene devijacije političke kulture bivših, ali i sadašnjih kadrova SDA, u suštini je opravdala svaku od prethodno iznesenih tvrdnji u vezi s njegovim današnjim političkim likom i djelom. Mehmedović je svojim reagiranjem ne samo potvrdio kritike da je ideološki neprofiliran već i da je konformist spreman nacionalne interese podrediti vlastitim ambicijama. Na sve se to Mehmedović samoportretirao i kao akutni slučaj kolonijalnog mentaliteta, pristalica servilnog odnosa spram stranih centara moći, karijerist spreman da krivotvori sjećanje na bivšeg stranačkog lidera kako bi doveo u pitanje integritet sadašnjeg te osoba koja je sposobna dehumanizirati svakoga ko se drzne kritikovati njegov kapitulantski politički kurs.

Ovoj zadnjoj Mehmedovićevoj karakternoj osobini svjedoči njegova namjera koja se provlači kroz čitavu reakciju, da dezavuira autora dovodeći u pitanje njegove motive, identitet, integritet, a na kraju i namjere, a sve kako bi ustvrdio da je u pitanju politički „tendenciozni i pogromaški“ odstrel naručen iz vrha SDA, a ne legitimna kritika novinara koji piše pod pseudonimom. Mehmedović opetovano koristi ad hominem „argumentaciju“ nazivajući autora „pseudoautorom“ ili „takozvanim“, iako sam autor Mehmedovića nije nazvao niti pseudobošnjačkim političarem ili takozvanim članom SDA, a za šta bi imao daleko više argumenata. Sve to možda i ne bi bilo toliko važno da ne uspostavlja ton čitavoj Mehmedovićevoj reakciji koja se ne bavi argumentiranom odbranom koliko repeticijom ranije iznesenih, krajnje problematičnih stavova. U tom smislu, Mehmedovićeva reakcija više nalikuje na pamflet političke kampanje koju ustvari Mehmedović već neko vrijeme i vodi po medijima naklonjenim ambasadorskoj koaliciji.

Istovremeno, Mehmedović tvrdi kako kritika njegovog lika i djela „ne doprinosi rješavanju nagomilanih problema“ te „doprinosi krizi međuljudskih odnosa unutar stranke“, iako je tekst imao upravo cilj da ukaže na takve problema, prije svega one koje se tiču ideoloških lutanja visokopozicioniranih kadrova kakav je Mehmedović. Ako će jedan kritički tekst u medijima naštetiti međuljudskim odnosima, onda je to prije svega problem Mehmedovićevog tumačenja medijskih sloboda, njegove osobne, ali i političke kulture unutar SDA, no svakako nije problem nezavisnih medija koji se bave političkim komentarom ili analitikom. Prvobitni tekst, baš kao i ova reakcija na Mehmedovićevu reakciju, prije svega tretiraju trend deideologizacije unutar SDA, gdje visoko rangirani kadrovi stranke demonstriraju neke izuzetno problematične svjetonazore po pitanju uloge nacionalnog u politici, ali i zaista skandalozne optužbe koje je Mehmedović ovih dana iznosio po medijima a koji se ne tiču samo SDA već i političkog kursa bošnjačke politike uopće.

Šemsudinova umjetnost servilne kapitulacije

Mehmedoviću je sporno što se dovode u pitanje njegovi razlozi, tajming ali i mediji sa kojih je odlučio povesti kampanju protiv Izetbegovića te u tu svrhu u svojoj reakciji ponovo pokušava da nametne narativ da je SDA nekako izgubila izbore. Još gore, Mehmedović i dalje insistira da odgovornost za strani imperijalizam i intervencionizam putem kojeg je SDA odstranjena iz procesa odlučivanja isporuči na adresu Bakira Izetbegovića.

U jednu ruku Mehmedović je donekle u pravu jer, da je Izetbegović popustio te pristao na ono što se od njega ultimativno zahtijevalo, onda vrlo vjerovatno ne bi bilo potrebe za formiranjem ambasadorske koalicije protiv SDA i Izetbegovića, ne bi bilo višegodišnje medijske demonizacije SDA i Izetbegovića, ne bi došlo do Schmidtove suspenzije Ustava FBiH ili nametanja i oktroiranja nelegitimne HNS vlade. Da je Bakir Izetbegović popustio, SDA bi možda zaista i bila u vlasti, ali bi to bilo po cijenu izdaje bošnjačkih nacionalnih interesa. To je možda za Mehmedovića bila i ostala prihvatljiva trampa i povoljna cijena za dolazak na vlast, ali za Izetbegovića nije. I to je ono što pokazuje drastičnu razliku u političkim i moralnim kvalitetima između njih dvojice. To je razlog za tvrdnju koja je toliko zasmetala Mehmedoviću, a koja glasi da je Mehmedović karakterno nepodesan za funkciju predsjednika najveće bošnjačke nacionalne stranke.

Vlastitu nedoraslost za tako visoku poziciju Mehmedović demonstrira i u svojoj reakciji kada ponovo pokušava da ustvrdi da je Izetbegović „izgubio podršku SAD-a i kompletnog Zapada“, čime ignorira činjenicu da su upravo SAD i Zapad tražili od Izetbegovića da radi suprotno onome što su bošnjački nacionalni interesi. U tom kontekstu su i parodične Mehmedovićeve optužbe kako „SDA ne upravlja političkim procesima“ jer uz takvu kritiku istovremeno zagovara i kapitulaciju pred stranim diktatom, čime bi tek onda SDA postala politički objekt koji se ravna po tuđim agendama i na osnovu stranih interesa. Takvim izjavama Mehmedović samo potvrđuje iznesenu opservaciju da je jedan od onih koji smatra da su interesi stranih sila važniji od interesa vlastitog naroda. Takav stav možda je i donekle legitiman, jer ima nas i takvih, no on je posve neprihvatljiv za nekoga ko pretendira da postane lider jedne nacionalne stranke.

Štaviše, Mehmedović u odbrani stranog intervencionizma pokazuje servilnost koja je nedostojna pripitog političkog diskursa ispred obližnjeg granapa, a kamoli čovjeka koji ima ambicije da predvodi najveću bošnjačku stranku. On svjesno ignorira činjenicu da je SDA „ostala na marginama“ isključivo zbog brutalnog imperijalističkog uplitanja Američke i Britanske ambasade, koje su kooptirale visokog predstavnika, koji je doslovno suspendovao Ustav FBiH kako bi se SDA mogla zaobići. Mehmedović ovo zna, on to mora znati, ali umjesto da prokaže „novo carevo ruho“, on servisira zapadni kolonijalizam pokušavajući uprijeti prst čak i u jednu Republiku Türkiye?! Time samo dodatno potvrđuje da jeste ili pokušava postati i sam dio političkog prevrata koji je izašao iz političkih kuhinja ovdašnjih zapadnih ambasada. Spremnost na takvu ulogu korisnog idiota stranog imperijalizma dodatno svjedoči Mehmedovićevom višku ambicija, a manjku karaktera.

Spužva Bob koji bi da bude kapetan

Mehmedoviću smeta poređenje s Izetbegovićem, naročito pozitivno portretiranje Izetbegovića i komentar da „usamljen stoji na braniku odbrane bošnjačkih prava“, a za koji Mehmedović smatra da je neprikladna odbrana Izetbegovićevog „lika i djela“. Naravno, u pitanju nije odbrana „lika i djela“ već odbrana jednog, i to vrlo konkretnog Izetbegovićevog djela – odbijanja da, uprkos silnim pritiscima, prijetnjama i ultimatumima, izda bošnjačke interese. To jeste djelo koje zaslužuje da ga se pohvali, a ne da ga se napada ili tretira kao neki Izetbegovićev propust i grešku, a što Mehmedović čini. I upravo je ta Mehmedovićeva opetovana navada da Izetbegovićeve političke vrline prikaže kao mane ono na šta se reagiralo u prvobitnom tekstu jer svjedoči Mehmedovićevim istinskim političkim predispozicijama i sklonostima i pokazuje njegov sporni sistem vrijednosti.

Koliko su doista sporni Mehmedovićevi politički svjetonazori, pokazuje to i kakve diskursne strategije upotrebljava. Gotovo nevjerovatno, Mehmedović pokušava da čak i ono što svakako nije Izetbegovićeva, već sramota većine lidera drugih stranka, nekako upiše kao grijeh Izetbegoviću. Mehmedoviću je Izetbegović kriv što je „ostao usamljen“, tačnije što je imao daleko više političke „kičme“ od onih koji su sve vrijeme šutjeli, pristali da kapituliraju pred stranim diktatom ili su čak postali dio nametnute vlasti i tog čitavog procesa političkog obespravljivanja bošnjačkog naroda. Kakve maliciozne zamjene teza!

Mehmedović dalje tvrdi da je on sam nekakav reformator, a svoje kritičare prikazuje kao pristalice statusa quo, tvrdeći da takvi traže da se ne „talasa“. Pri tome izbjegava da odgovori na suštinu kritike kojoj nije sporna ni reforma ni talasanje, štaviše, no jeste Mehmedovićev pokušaj da i po cijenu prevrtanja stranačkog čamca preuzme kormilo. Da budemo slikoviti, Mehmedović pokušava da usmjeri stranački brod u politički plićak u kojima se on može samo nasukati i pri tome usrdno po medijima „zaziva kišu“, a sve u nadi dozivanja neke oluje čiji bi talasi trebali da s palube pometu sve one koji plovilo stranke ispravno usmjeravaju na osnovu jedinog relevantnog svjetionika – onoga bošnjačkih nacionalnih interesa. Reforma SDA apsolutno nije sporna. No dok se Mehmedovićeva vizija reformi svodi na njegovo preuzimanje stranačkog kormila, stvarni javni i nacionalni interes jeste reforma stranke kojom će se udaljiti oni veslači koji ili spavaju za veslima ili nisu u stanju da veslaju sinhronizovano ili čak namjerno pokušavaju da sabotiraju čitav poduhvat.

Mehmedović „na raspolaganju“

Naročito su skandalozni Mehmedovićevi pokušaji da vlastiti izbor medija u kojem će voditi kampanju protiv Izetbegovića odbrani izjavama kako „za njega nema pogrešnih medija“. Time Mehmedović pokazuje da ne vidi ništa sporno u višegodišnjoj medijskoj harangi protiv SDA ili uopšte u stanju medijske okupacije u kojoj se danas nalazi bošnjački narod. Takva izjava ima dodatnu problematičnu dimenziju zbog svoje očite neiskrenosti jer pokazuje da su za Mehmedovićeva pogrešni mediji koji kritikuju njegova politička lutanja dok su mu prihvatljivi oni koji su mu spremni dati platformu za kampanju, iako su u pitanju isti oni mediji koji godinama dehumanizuju i demonizuju stranku kojoj pripada, njene kadrove i naročito glasače. Stoga nije naročito šokantna, ali je vrlo indikativna Mehmedovićeva spremnost da bude, kako sam kaže, „na raspolaganju“ onim medijima koji kompletnom bošnjačkom narodu imputiraju radikalizam.

I upravo je ta Mehmedovićeva spremnost da učestvuje i legitimizira stravičnu kampanju dehumanizacije ne samo članova vlastite stranke već i naroda kojem pripada, a koju vode mediji kojima se tako spremno „stavlja na raspolaganje“, ono što je njegov ponajveći politički minus, ako ne i krimen. Nije samo sporno Mehmedovićevo učešće u medijima koji njegove stranačke kolege, glasače, ali i sunarodnjake nazivaju „botovima, skotovima, lobanjama, uhljebima i bagrom“ već ponajviše što je iskoristio pruženu priliku i prostor kao platformu za napad umjesto za odbranu stranke i njenih glasača. I tu opet dolazimo do Mehmedovićeve navike da vlastite interese stavlja ispred nacionalnih.

Alijinim citatima protiv Alijinog nasljeđa

Posvemašnja Mehmedovićeva neprikladnost za poziciju predsjednika SDA može se pronaći i u Mehmedovićevom ograničenom razumijevanju pitanja nacionalnog, a naročito nacionalne politike. U svojoj reakciji Mehmedović pokušava da citatima rahmetli Alije Izetbegovića brani i legitimizira ono što je u suštini pokušaj urnisanja Alijinog političkog nasljeđa, koje se ponajprije ogleda u bošnjačkoj političkoj emancipaciji. Time Mehmedović potvrđuje da uopće ne razumije izjave rahmetli Izetbegovića jer, da ih ispravno shvata, ne bi ih tumačio kao carte blanche za projekt denacionalizacije i debošnjakizacije politike SDA.

Kao što je i bjelodano iz citirane izjave rahmetli Alije Izetbegovića, koju Mehmedović zloupotrebljava, Alijin ideal bosanske države jeste vizija u kojoj postoji međusobno razumijevanje nacionalnih politika koje svaka iz svoje pozicije rade na probitku zajedničke države. To je istinska multikultura dok Mehmedović promovira mračnu fantaziju političke monokulture. Štaviše, u Izetbegovićevom citatu na koji se Mehmedović poziva rahmetli Alija upozorava da se ne smije zaboraviti na vlastite tradicije te da se one moraju njegovati, a Mehmedović bi takve političke tradicije gušio i marginalizirao za račun budalaste fantazije političke asimilacije koju doslovno niko ne želi, ponajmanje Srbi i Hrvati. Mehmedovićevo infantilno viđenje politike kao rezultat bi imalo to da isključivo bošnjački narod ostane bez nacionalne stranke koja artikulira njihove partikularne nacionalne interese.

Paranoične deluzije reformnog Šemsudina

O malicioznim Mehmedovićevim imputacijama da rukovodstvo SDA ima nekakve veze s autorovim tekstom i stavovima nema se mnogo toga reći. Autor niti je konsultovao nekakvo „rukovodstvo“ niti bi mu ono moglo sugerirati šta i kako da piše. Namjerom da dovede u pitanje integritet kritičara Mehmedović samo svjedoči o vlastitim autokratskim tendencijama zbog kojih nije u stanju da prihvati činjenicu da postoje slobodni mediji i pojedinci koji pišu iz vlastitih ubjeđenja.
Isto je i s pozivom Bakiru Izetbegoviću da se ogradi od prvobitnog teksta. Zašto bi se Izetbegović ograđivao s nečim s čim nema nikakve veze? Zato što paranoični Mehmedović tvrdi da je Izetbegović koautor ili barem nalogodavac teksta? Smiješno. Baš kao što su smiješni i Mehmedovićevi pokušaji da kao visokopozicionirani stranački kadar odgovornost za političke procese, ali i izborne (ne)uspjehe prebaci na nezavisne medije ili čak simpatizere stranke koji, za razliku od Mehmedovića, niti su odgovorni niti plaćeni da vode političke kampanje.

I za kraj recimo još jednom da našu domovinu destabiliziraju strani intervencionizam i brutalna suspenzija demokratskog poretka koji sprovode strani centri, a koje, ironije li, Mehmedović praktično brani od Bakira Izetbegovića. Spremnost Šemsudina Mehmedovića da za svakog kritičara koristi dehumanizirajuće etikete proizašle iz jazbina koju nastanjuju propagandisti trojke svjedoči da je Mehmedovićev politički habitus sličan onom nametnutih ambasadorskih marioneta. Otuda i tekst na koji Mehmedović trapavo reagira jer samo potvrđuje prethodno iznesene tvrdnje kako je njegova politička kultura u raskoraku s onim što je bila, jeste i trebala bi ostati istinska politička kultura SDA. Po svakom mogućem pitanju. Reforma koju zagovara mora krenuti od takvih pojava koje upravo Mehmedović otjelotvorava.

Suština ove polemike i razmimoilaženja jesu različita ishodišta. Ono što su za autora politički aksiomi za Mehmedovića su tek dnevnopolitičke varijable koje se mogu promijeniti ovisno od političkog trenutka. Dok je za Mehmedovića ultimativna pobjeda osvajanje vlasti čak i po cijenu nacionalnih interesa, tačnije dok je vlast važna samo vlasti radi te je krajnja svrha političkog djelovanja, autor smatra da se politička pobjeda ogleda u adekvatnoj sprovedbi, ali i zaštiti širih nacionalnih interesa, a da vlast služi kako bi se ostvario društveni napredak te se sprovele ideje i ideološke agende političke platforme koje bi svaka stranka morala imati. Šta je progresivnije i u kojem bi pravcu trebale voditi „reforme“ koje Mehmedović navodno zagovara, neka čitatelji sami prosude.

 

MIJENJAJMO SEBE DA BISMO PROMIJENILI SVIJET, ALI I SDA! (Facebook status Šemsudina Mehmedovića od 27. 5. 2023.)

U tekstu navodnog autora Mustafe Drnišlića objavljenog 26. 5. 2023. godine na portalu „Stav.ba“ pomenuto je moje ime u kontekstu navodne kampanje koju vodim protiv g. Izetbegovića, predsjednika SDA: „Mehmedović je svojom odlukom da povede kampanju protiv Izetbegovića u pogromaškim medijima, u trenutku kada je Izetbegović ostao gotovo usamljen stojeći na braniku odbrane bošnjačkih političkih prava, te ga napadajući zato što nije pokleknuo pred prijetnjama, pritiscima i ucjenama, ustvari demonstrirao vlastitu nedoraslost za poziciju lidera najjače, najveće i najstarije bošnjačke nacionalne stranke.“

Ne poznajem autora teksta niti me je kontaktirao u vezi sa nizom tendencioznih i pogromaških navoda, a koji se tiču mog političkog djelovanja, te mi se čini da se pravi autor teksta krije pod pseudonimom „Mustafa Drnišlić“.

Ne želim da vjerujem da iza navedenog pseudonima stoji sam g. Izetbegović, kao nalogodavac ili neko ko želi da mu ugodi svojim STAVOM, ali vjerujem da tekst ne doprinosi rješavanju nagomilanih problema unutar SDA, ne podstiče dijalog i vjerujem da tekst produbljava krizu veoma složenih međuljudskih odnosa unutar SDA. Ustvari to je problem onih koji smatraju da je situacija u SDA sasvim dobra – ali za njih. Isto tako vjerujem da je tekst pokušaj političkog obračuna sa mnom zbog mog javnog djelovanja, stavova, mišljenja i prijedloga koji se, između ostalog, odnose i na stanje unutar SDA .

Zbog javnosti, ali prevashodno zbog članstva SDA, smatram da sam obavezan odgovoriti na navode objavljene u navedenom tekstu.

Autor pod pseudonimom navodi: „A kod Mehmedovića su pogrešni razlozi, pogrešno vrijeme, a naročito pogrešni mediji na kojima je počeo svoju kampanju za predsjednika SDA.“

Očigledno da se ne samo moji RAZLOZI, nego većine članstva SDA ne dopadaju onima koji smatraju da je biti pobjednik – biti bez vlasti na državnom i federalnom nivou, biti pobjednik – izgubiti izbore za člana PBiH, biti pobjednik – izgubiti izbore u RS-u organizirajući propalu koaliciju u RS-u, biti pobjednik – izgubiti koalicioni kapacitet i izgubiti partnere u vlasti, biti pobjednik – izgubiti podršku USA i kompletnog „Zapada“ koji još donose političke odluke, biti pobjednik znači okriviti sve one koji ne misle da su stranci isključivo krivci za stanje u SDA, biti pobjednik – zaustaviti bilo koju reformu u SDA proklamirajući da smo pobjednici, biti pobjednik – znači izdržati do lokalnih i budućih općih izbora vjerujući da će Bošnjaci ponovo glasati za SDA zbog katastrofalnih grešaka šestorke, biti pobjednik – govoriti govorom rukovodstva SDA da smo pobjednici, a jasno je da nismo.

O tome „Drnišlići“ ne pišu! Lijepo je kada se brani lik i djelo predsjednika SDA, ali ne prihvatam da je predsjednik SDA, kako kaže autor – ostao gotovo usamljen stojeći na braniku odbrane bošnjačkih političkih prava, te ga napadajući zato što nije pokleknuo pred prijetnjama.

Upravo je ključni problem što je „ostao usamljen“, pa čak da su tačni svi razlozi autora pod pseudonimom, jer predsjednik SDA ne treba biti usamljen u političkoj areni. Mi smo uz njega, ne samo autor teksta u „Stavu“ i dio rukovodstva SDA, (uzgred više sam imao ličnih istupa u zaštiti države nego svi članovi rukovodstva zajedno), ali pisati ovakve članke, nereformisati SDA i čekati buduće izbore u ovakvoj situaciji je poodmakli početak kraja snažne SDA i za sve nas članove SDA .

Takozvani autor lamentira o VREMENU kao o odrednici da se ne bi trebalo „talasati“ kao „teška vremena“.

Upravo je SADA vrijeme da reformom osiguramo promjenu da bismo upravljali procesima! Danas ne upravljamo političkim procesima. Danas zbog gore nabrojanih razloga postali smo objekat. VRIJEME u kojoj je S-H sporazum nikad jači o podjeli BiH, imamo novu američku agendu, kada znamo šta radi Srbija, šta radi Dodik u Rusiji, šta radi Čović i Hrvatska i čime se bavi Visoki predstavnik, šta radi nova vlast. Sada je vrijeme da reformom unutar SDA damo odgovore na ove izazove. Zašto za autora pod pseudonimom nije VRIJEME da ispravljamo stanje i pripremamo se da ponovo upravljamo procesima? Da li ćemo to opet biti “POBJEDNiCi “ i 2024. i 2026. na ovakav način?

Za mene biti pobjednik znači priznati da je vrijeme i da je SDA zbog niza razloga „zrela“ za reformu, dubinsku reformu. Biti pobjednik za mene je sve suprotno od onog što sam prethodno naveo, te što promišlja dio rukovodstva SDA, a potvrđuje tekst pseudo-autora.

Što se tiče „pogrešnih medija“, za mene nema pogrešnih medija, svi su mediji bitni i svaki korektan medij doživljavam kao korektivni faktor i svaki medij u BiH ima svoje mjesto ili vrijednost. Uvijek ću biti na raspolaganju svakom mediju i neću se zaustaviti u svom medijskom djelovanju za dobrobit svoje države, ali i političke stranke SDA kojoj pripadam.

Dalje, citat: „No nedavne izjave Šemsudina Mehmedovića u kojima on iznosi svoje političke vizije u kojima kritikuje politiku SDA, promoviše bosanstvo umjesto bošnjaštva, te se čak otvoreno protivi i samom postojanju istinske bošnjačke nacionalne stranke pokazuju da život ponekad zaista imitira umjetnost, u našem slučaju neku kombinaciju tragedije i komedije. Nastranu maloumnost ovakvih ideja…“

Ovdje sam zaključio da se iza pseudonima Mustafa Drnišlić ne krije Bakir Izetbegović, jer on nikada ne bi demantirao svog rahmetli oca koji je rekao: „Ako hoćemo Bosnu i Hercegovinu, onda ne smijemo previše podcrtavati nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Trebamo pokušati da budemo ako je moguće Bosanci ubuduće što više, ne zaboravljajući naravno nikada ono šta smo, ne zaboravljajući svoje tradicije. Niko ne treba da zaboravlja svoje tradicije i nigdje nije uvjet da budete dobar Bosanac, da zaboravite svoje tradicije. Upravo obrnuto stoji stvar. Svako treba da njeguje svoje tradicije, ali i da njeguje jedan ideal bosanske države.“ (1996)

Promoviram samo one ideje oko kojih smo već odavno u SDA napravili konsenzus i mislim da ideje nisu „maloumne“ kako ih naziva pseudoautor.

Ja samo promoviram ideje r. Alije Izetbegovića i nisam imao namjeru komplimentirati nikome osim rahmetli predsjedniku iako autor podcjenjivački i uvredljivo navodi: „U tom kontekstu mu je (meni/np) istovremeno i bitno prikazati Izetbegovića kao nositelja neke loše partikularno-bošnjačke nacionalne politike. Indikativno, prije svega za Mehmedovićeve intelektualne kapacitete, jeste što ne razumije da time ustvari komplimentira Izetbegoviću.“

Naravno, u cilju sprečavanja bilo kakvog mišljenja i da bi se kod članstva SDA i javnosti stvorilo mišljenje i atmosfera da i ja „rušim“ Izetbegovića, tekst sadrži uvrede i blaćenje mene i mog političkog angažmana.

Ipak, jedan dio teksta predlaže reformu koju bezuvjetno podržavam.

Podržavam apsolutno ovaj dio teksta: „Stoga bošnjačka politička kultura generalno, a politička kultura unutar SDA naročito, moraju ozdraviti. Nosioce takvih političkih oboljenja najbrže se dijagnosticira i otkriva putem postavljanja odgovarajućih kriterija i standarda, te ih se promptno stavlja u karantin ili odstranjuje iz Stranke. Ne pušta ih se da napreduju i šire zarazu.“

Naravno, tekstovi ovakvih autora se ne bave stvarnim uzrocima zašto je jedna politička stranka – SDA, iako relativni pobjednik izbora, ostala na margini. Da li su to isključivo krive sarajevska trojka i drugi, Kvinta, HDZ i SNSD, stranački „disidenti“, Rusija, Srbija, Hrvatska, možda Turska...

Na svu sreću, ovaj tekst je dokaz stanja odnosa unutar SDA i da dio rukovodstva SDA umjesto da radi na reformama i da pokušava vraćati SDA u procese političkog odlučivanja, ma kako smo svjesni raznih neprijateljstava spram SDA, ono se bavi političkim preživljavanjem i napadima na sve koji ne misle kao oni.

Očekujem da se od ovog teksta ogradi predsjednik SDA, ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da sam bio njegov protivkandidat za predsjednika SDA i to ću ako Bog da pokušati biti ako dozvole da se organizira Kongres u demokratskom ozračju. Pseudoautora pozivam na javnu debatu o bosanstvu i bošnjaštvu, pa da uporedimo intelektualne kapacitete, ali i da otkrijemo svako svoje namjere!

Da su ovako snažno promovisali Izetbegovića i njegovo umijeće, sigurno bi pobijedio protivkandidate na proteklim izborima za člana Predsjedništva BiH, te pozivam sve one koji zaustavljaju procese pomoću kojih će se SDA vratiti u političke tokove odlučivanja, da se zaustave, razmisle i osiguraju da SDA bude ono što je bila i treba da bude – demokratska stranka i kičma bošnjačkog naroda.

Sve spinove i botovske napade potpuno odbacujem kao antidržavne, koji samo destabiliziraju kako SDA, tako i našu domovinu!