Učili su nas da je bacati Božiji nimet i grehota i sramota, a najviše su za hljeb vikali  – Božiji nimet. U našoj kulturi važi običaj izbjegavanja bacanja hrane, naročito hljeba, jer hljeb je, kao i ostala hrana, nimet Božiji. Tako i kad bi kojem od djece nakon obilne sofre ostao nepojeden zalogaj hljeba, neko od starijih bi nas zaružio da ne ostavljamo Božiji nimet, slično kao kad bi, ne daj Bože, u mahalskom sokaku nakon namazane kriške neko dijete bacilo ostatak pa bi se poslije nimalo dobro provelo. Kasnije sam, ne znam ima li ovo veze s prethodno rečenim, često bio svjedokom kako jedna kolegica sa studija bosanskog jezika i književnosti, kad god na ulici nekako naiđe na komadić hljeba, obavezno zastane, uzme ga (pokupi) i skloni negdje na stranu. Redovno. Također, govorilo se za nekoga ko iz nekog razloga mora baciti nimet, poljubi i baci, ali ne zaboravi zahvaliti.

Eh, kojeg li ushićenja kad sam, ne uvidjevši to ranije, uspio osvijestiti da se nimet i u Fatihi spominje. Kod en'amte 'alejhim (أَنْعَمْتَ عَلَيْهِمْ) od glagola 'en'ame (أَنْعَمَ), jun'imu  (‎يُنْعِمُ) sa značenjem darovati, dodijeliti blagodat ili učiniti blagodarnim, dobrim, lijepim, nalazi se svojevrsna varijacija nimeta, pa riječ nimet (نِعْمَة) osim što označava hranu (zapravo, sve blago), označava i blagoslov, a blagoslov inače podrazumijeva obilje. Pa, kud će veće blagodati, dara i obilja od samog vjerovanja – jer oni kojima je  Allah omilio i uljepšao vjerovanje, a omrznuo nevjerovanje, griješenje i neposlušnost, to je zbog fadileta i nimeta Allahovog (uporedi Kur’an, 49: 7–8).

Inače, nimet se doslovno pod tim oblikom spominje tačno pedeset puta u Kur’anu, često u izrazu sjetite se blagodati, zatim upotpunjavanje blagodati, darovanje blagodati, brojanje (nemogućnost pobrojavanja) blagodati, darivanje (pružanje) blagodati, zahvalnost na blagodatima, zamjenjivanje blagodati nevjerstvom,  poricanje blagodati, pričanje o blagodati Allahovoj i slično.

U različitim drugim varijacijama riječi istog korijena nimet se indirektno u Ku’ranu nalazi još devedeset puta. Korijen riječi je nun-ajn-mim (ن ع م) i označava zadovoljstvo, obilje, lahkoću, blagost, ugodnost, nježnost, uživanje, zadovoljstvo, dobru ishranu, davanje i poklanjanje, uslugu, bujanje, svježinu, raskošnost (luksuz), izvornost ili ekstremnu dobrotu, razdraganost (veselje), blagoslov... ali znači i ispašu stoke ili stoku (deve, ovce, koze.. pa, naš narod za stoku i kaže blago), te šesta kur’anska sura nosi naziv El-enam: stoka/blago. Arapi za riječ da (odobravanje) kažu ne’am (نَعَمْ), slično kao što mi kažemo dobro.

Eh, kada smo ranije spominjali rahatluk, i upućivali na ajet u kojem se spominju udobnost i miomiris kao dio Dženneta zadovoljstva (Kur’an, 56: 89 – فَرَوْحٌ وَرَيْحَانٌ وَجَنَّتُ نَعِيمٍ), ovo zadovoljstvo u drugim prijevodima navodi se i kao blaženstvo tj. blagodati Dženneta, a označeno je kao “džennetu ne'im” (وَجَنَّتُ نَعِيمٍ) ili nimet u Džennetu.

Recimo još i to da se svojoj vezi s nimetom najprije mogu obradovati Naim i Naima. Ime Naima se u značenju uglavnom čita kao nježna, blaga, ali sad vidimo i preko naše riječi za nježnost kao blagost, da u ovome ima i darovanja blagom, tj. nimetom, odnosno, bogatstvom ili zadovoljstvom.

Ljepota nad ljepotom.

وَأَمَّا بِنِعْمَةِ رَبِّكَ فَحَدِّثْ

I o nimetu Gospodara svoga kazuj!

(Kur'an, 93: 11)