Miroslav Škoro do 2019. godine predstavljao je muzičku “ikonu” hrvatskog domoljublja, pjevača čije su se pjesme pjevale u zanosu kada je nacionalni naboj na vrhuncu, kao prije početka nogometnih utakmica ili u vrijeme predizbornih kampanja desno orijentiranih stranaka. Jedna od Škorinih pjesama nosi stihove “Sude mi zato što svoje volim, volim najviše, što sam branio moje najdraže”. Paradoksalno, danas Škori sudi Sud časti Domovinskog pokreta, političke stranke kojoj je on osnivač i stranke koja je donedavno u svom nazivu imala upravo ime Miroslava Škore. Ali i drugi dio stiha simbolizira Škorinu današnju poziciju, “sude” mu u stranci upravo jer je branio svoje najdraže – novac.

Hronologija Škorinog brzog uzleta i još bržeg pada kreće sredinom 2019. godine. U predsjedničku kampanju uključio se Zoran Milanović, a kao braniteljica trona s Pantovčaka u utrci je Kolinda Grabar Kitarović. Međutim, u isto vrijeme događa se nezadovoljstvo jednog dijela desnog krila HDZ-a neprijateljski usmjerenog prema Andreju Plenkoviću koje se ekipira i slaže strategiju smrtonosnog udarca za lidera stranke. Strategija je bila jasna, iznjedriti kandidata desnice koji će pokupiti dovoljno glasova da Kolinda izgubi ili, u još boljoj verziji, da upravo on porazi Kolindu. Nakon toga slijede unutarstranački izbori na kojima se planiralo Plenkovića napasti da vodi stranku u poraz na parlamentarnim izborima.

Kampanju su počeli lansiravši navodnu predizbornu anketu na HRT-u po kojoj Škoro, o kojem ranije nije bilo ni riječi u kontekstu kandidature, osvaja velikih 15 posto podrške glasača. Nedugo nakon toga, Škoro doista i potvrđuje da kreće u trku za Pantovčak. Desnica je bila u euforiji, a Škoro je bio novi “spasitelj” u hrvatskoj politici koji će Hrvatsku “vratiti” pravom smjeru.  Miroslav Škoro naposljetku je završio treći, iza Zorana Milanovića i Kolinde Grabar Kitarović, ali osvojio je više od 465.000 glasova, što je bio ogromni kapital za budućnost i Škoro je odmah najavio pokretanje političke stranke koja će se na idućim parlamentarnim izborima boriti za vlast.

I sve se doista činilo idealno, ali Škoro je u drugom krugu predsjedničkih izbora povukao krajnje suludi potez te je pozvao svoje birače da ne glasaju niti za Milanovića niti za Grabar Kitarović već da ponište svoje glasačke listiće. Takav čin išao je na ruku Milanovića jer su Škorini birači puno bliži Kolindi Grabar Kitarović. Njegov poziv urodio je plodom jer je Grabar Kitarović ostala iza Milanovića za 100.000 glasova, a nevažećih listića bilo je 89.415. Treba uzeti u obzir da je Škoro veliki broj svojih birača demotivirao te im se nije dalo otići do birališta samo kako bi prekrižili listić, već su odabrali ostati kod kuće.

Upravo je taj potez Andrej Plenković kasnije isticao kao dokaz da je Miroslav Škoro odigrao za Zorana Milanovića kako Kolinda Grabar Kitarović ne bi pobijedila. Plenković je neprestano ponavljao tu tezu, a bila je to i potvrda kako Škori i njegovoj ekipi otpadnika iz HDZ-a nije meta bila Grabar Kitarović već Andrej Plenković. Zoran Milanović je profitirao jer je Škori predstavljao “neprijatelja njegova neprijatelja”, što bi značilo - njegovog prijatelja. Škoro nakon predsjedničkih izbora osniva političku stranku i nastoji okupiti svu radikalnu desnicu koja je tradicionalno poprilično fragmentirana. Domovinski pokret Miroslava Škore, u koaliciji s ostalim strankama desnice, osvaja 16 mandata na parlamentarnim izborima te postaje treća stranka u Saboru. Međutim, vrag se ponovno krije u detalju koji je Škoro kao neiskusan političar propustio prepoznati kao značajnog. Naime, tokom predizborne kampanje Škoro napada Plenkovića govoreći kako nema ništa protiv koalicije s HDZ-om i formiranja Vlade, ali je nepremostivi uvjet takve koalicije da Andrej Plenković ne bude na čelu Vlade. Škoro je išao još i dalje pa govorio i da Plenković ne bude niti na čelu HDZ-a.

Njegova kalkulacija bila je jasna, sve ankete govorile su da je Domovinski pokret treća politička opcija u državi, što je Škoru zanijelo kako će upravo oni biti pivotalna stranka bez koje se neće moći formirati buduća Vlada pa je idealno da odmah izgradi pregovaračku poziciju. Iako je dobio respektabilnih 16 mandata (koji su samo nekoliko mjeseci kasnije spali na 8-9), Škoru je šokiralo što je HDZ osvojio 66 mandata, što mu je dalo komotnu situaciju da za formiranje Vlade bira nacionalne manjine ili Škoru. Dakako, za Plenkovića je izbor bio poprilično lagan te je odabrao isprobanu saradnju s nacionalnim manjinama te gurnuo Škoru u opozicijske klupe.

Međutim, tu Škorinim političkim natjecanjima nije bio kraj. U maju 2021. godine održavali su se lokalni izbori u Hrvatskoj. Škoru, koji je porijeklom iz Slavonije, ali dugo godina živi u Zagrebu, u startu kampanje za lokalne izbore počele su pratiti glasine da se namjerava kandidirati za gradonačelnika Grada Zagreba. Na početku je odbacivao takvu mogućnost, doduše nikada decidirano, ali bilo je to u vrijeme dok je Milan Bandić još bio živ. Bilo je iz aviona vidljivo da Miroslav Škoro kalkulira te da ne želi olahko srljati u treći izborni poraz zaredom. Škorinu odluku prelama smrt Milana Bandića, koja je dakako sve iznenadila, a Škori otvorila prostor za borbu. Upravo na dan smrti Milana Bandića Škoro je neformalno krenuo u kampanju za gradonačelnika. Naime, tokom javljanja uživo na N1 televiziji kako bi komentirao Bandićevu smrt, Škoro je kao mjesto javljanja izabrao prostor ispred Gradskog poglavarstva. Ko nije pratio politiku i ugasio je ton, po kadru je mogao zaključiti da je Miroslav Škoro već postao gradonačelnik Zagreba.

Ustvari, bila je to uvertira u posljednji čin i završni poraz. Miroslav Škoro u prvom krugu lokalnih izbora uspio je proguliti u drugi krug, ispred Bandićeve nasljednice Jelene Pavičić Vukičević. Nakon toga, pokrenuo je najprljaviju kampanju ikad u Hrvatskoj napadajući svog protukandidata Tomislava Tomaševića najprimitivnijim metodama. Tomašević ga je brutalno porazio s čak više od 93.000 glasova razlike. Iako je to bio Škorin treći poraz zaredom, ne može se reći kako je ostvario loše rezultate. Jer kao politički amater i novajlija na predsjedničkim izborima ugrabio je skoro pola miliona glasova. Na parlamentarnim izborima s tek osnovanom strankom osvojio je 16 mandata i postao treća snaga u državi. Ni lokalni izbori unatoč brutalnom porazu nisu donijeli loše rezultate jer je Škoro iza sebe ostavio SDP, HDZ i Bandićevu stranku. Ali u politici je percepcija sve te se ostavio dojam u javnosti kako je Škoro vječiti gubitnik.

Nakon svih izbornih utrka niti jednog trenutka nije propitivan Škorin status unutar Domovinskog pokreta. Razlog je bio jednostavan, Škoro je potpuno personalizirao stranku i ona je zahvaljujući njemu politički izrasla i stala na noge. Međutim, kako sada izlazi na vidjelo, nije Miroslav Škoro svoju stranku gledao samo kao platformu putem koje će širiti svoj utjecaj i pokušati doći na vlast. Škoro je Domovinski pokret koristio i kao legalni bankomat za izvlačenje novca, jednim dijelom i iz državnog proračuna. Naime, preko svoje stranke otkupljivao je vino iz vlastite proizvodnje i svoje božićne CD-ove. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Kada se za sve saznalo, u vrhu stranke nastala je pobuna i Škoro je uvrijeđeno podnio neopozivu ostavku jer ko je vidio da predsjednik stranke ne smije otkupljivati vlastito vino i CD-ove.

Nakon tog čina, već 2 mjeseca u javnosti traje prljavi rat donedavnih kolega iz Domovinskog pokreta u kojem Škoro brani svoje poteze tvrdnjom da je on ulagao u tu stranku, dok ga kolege napadaju govoreći da ju je opustošio. Da stvar bude još zanimljivija, 6 dana nakon podnošenja neopozive ostavke, Škoro je opet sam sebi s računa stranke na privatni račun prebacio milion kuna pod izgovorom da je riječ o vraćanju pozajmice. Cijela priča postala je još sočnija kada je Nacional objavio kako je tajnica Miroslava Škore Nikolina Brajković imala karticu stranke te ju je peglala kupujući skupocjeni nakit i torbice. Na taj način završila je politička karijera Miroslava Škore, ali i politički put Domovinskog pokreta.

Miroslav Škoro postao je personifikacija hrvatske radikalne desnice, za koju kruži vic da im je “tijekom intoniranja himne jedna ruka na srcu, a druga u tuđem džepu”. Škoro je počeo kao spasitelj Hrvatske i kao nasljednik Franje Tuđmana, a završio kao kokošar koji gricka vlastitu stranku. Bit će zanimljivo vidjeti i u kojem će smjeru krenuti politički moralist Zlatko Hasanbegović, kojem je Domovinski pokret već četvrta politička opcija i koji se već 2 mjeseca ne oglašava o aktualnoj situaciji u Domovinskom pokretu. Hasanbegović vjerovatno kalkulira i gleda koja bi iduća politička stanica mogla biti njegova, možda Hrvatski suverenisti ili HSP Ante Starčevića. U svakom slučaju, Miroslav Škoro i patuljci koje je okupio pokazuju koliko je isprazna priča o domoljublju i borba za “vraćanje Hrvatske na Tuđmanov put” te da je to žestoki eufemizam za ubiranje honorara i sredstava iz državnog proračuna.