Često se položaj žene spominje kao nešto najnehumanije u kvalifikaciji saudijskog društva. Istina je da su žene isključene iz društvenih tokova, bezrazložno, neutemeljeno i u islamskom zakoniku, ali istina uvijek ima dva lica. Našim mjerilima života najčudnije od svega jest njihov pogled na svijet koji se svodi samo na živjeti da ti bude lijepo, bez većih aktivnosti i nekih viših životnih ciljeva. Taj besciljni način života prije se može definirati kao razmaženost uzrokovana ogromnim materijalnim bogatstvom. Neovisni posmatrač će reći da je ljepše biti žena u ovom negoli u nekom drugom društvu, jer žene su ovdje samo žene i zaista maksimalno uživaju u svim blagodatima svoje ženstvenosti. Uglavnom su poštovane unutar svoje porodice, posebno ako su rođene u utjecajnijim porodicama, jer što je porodično ime značajnije u saudijskom društvu, to je i respekt prema ženskim članovima veći. Saudijke imaju vozače, pomoćnice, dadilje, svakodnevno idu u šoping, putuju i najčešće su okupirane brigom kako se što ljepše obući i ugoditi sebi i mužu. Ponekad mislim da je način života kojim žive Saudijke san svake prosječne žene svijeta.

Moj san o životu formiran je u godinama prije nego što sam kročila u zemlju beduina i zbog toga je potpuno različit od vrijednosti koje se njeguju u saudijskom društvu. Međutim, ako sam drukčija, to ne znači da nisam u stanju vidjeti prednosti nečega drugog, ma koliko to nešto bilo oprečno mojim pogledima na svijet.

 

***

Prvog dana proljeća moje nove prijateljice, koje su živjele u istom naselju kao i mi, pozvale su me da im se pridružim na predavanju organiziranom kod žene koju je tek trebalo da upoznam. Odmah sam bez razmišljanja pristala. Druženje je bilo organizirano izvan naselja. Iako je mali bijeli autobus bio parkiran ispred naše zgrade, Amer me dopratio do krajnje tačke odredišta. Dalje sam nastavila sama. Po ulasku u minibus bio je dovoljan samo jedan pogled i već sam bila izgubljena. Oko mene su bile žene u nikabima, odjeći koja prekriva sve: lice i tijelo, kosu i ruke. Nisam prepoznala svoju prijateljicu iz Australije, koja me pozvala na ovo druženje. Nekako me bijaše stid što sam bila samo u crnom mantilu, i to mantilu koji se ne zakopčava. Znala sam da me nijedna od ovih žena ne bi ružno ni pogledala da sam došla i bez mahrame, ali opet sam se osjećala vrlo nelagodno. Iz razmišljanja me prenuo pozdrav moje prijateljice. Sjela je do mene i domaćinski započela razgovor koji nismo prekidale sve vrijeme puta. Stigle smo u vrijeme akšamskog ezana.

Po dolasku u stan naše domaćice prvo smo klanjale akšam, zatim je uslijedilo iznenađenje. Opet sam se osjećala izgubljeno, kao i prilikom ulaska u autobus. Ovaj put se pred mojim očima ukazala nesvakidašnja slika. Odloživši svoje nikabe, tridesetak žena različitih nacionalnosti, rasa, porijekla, starosne dobi započelo je opušten razgovor. Haljine na njima bile su sušta suprotnost jednoličnim crnim ogrtačima. Šarenilo boja, različiti modni stilovi. Prije predavanja upoznala sam se s Amerikankom Aminom, koja je prešla na islam. Nakon petnaestak minuta provedenih u ovom, za mene neobičnom društvu, počelo je predavanje. Tema je bila vjerodostojnost hadisa. Prvi dio, koji je govorio o kategorijama i potkategorijama valjanosti hadisa, nije mi toliko zanimljiv kao što je bio kraj predavanja potkrijepljen citiranjem vjerodostojnih hadisa.

Iako sam pomno pratila izlaganje, to me nije ometalo da dobro osmotrim i žene u halki. Dok je predavanje trajalo, svoje impresije prenijela sam na papir.

Srijeda, 21. 3. 2001. Sjećanje na današnji dan u budućnosti će biti prisutno u tri slike: mnoštvo crnih mantila, sitnih kolačića i raznolikih tašni. Zanimljiv skup različitih ljudi po vanjštini, a istih iznutra. Interesantan spoj svih postojećih svjetskih razlika. Malo mi je teško u potpuno novoj sredini i u društvu ljudi koje uopće ne poznajem. Nadam se da će sve ovo izaći na dobro.

 

***

Jacijskim ezanom završeno je i predavanje naše domaćice. Nastavile smo s druženjem uz čaj od nane i kolače. Upoznala sam veliki broj obrazovanih i emancipiranih žena iz cijeloga svijeta, a na kraju sam naučila i kako prepoznati svoje nove prijateljice u masi crnih mantila i vala koje prekrivaju lice. Tašna! Premda su sve crne, ipak svaka svoju modu priča. Zapamtila sam kakvu je tašnu nosila moja prijateljica iz Australije, zato na povratku kući, dok sam tražila mjesto u autobusu, nisam imala problema da je prepoznam, iako joj lice nisam vidjela. Druženja žena organiziraju se po kućama, u prijepodnevnim ili kasnim poslijepodnevnim satima. Ukoliko se na zabavu ide s mužem, onda se druženje zakazuje nakon obavljanja večernje molitve. Svi ženski susreti osmišljeni su tako da je privatnost zagarantirana, a gošće se što modernije oblače kako bi se pokazale u najljepšem svjetlu. Domaćica pripremi švedski sto s raznovrsnom hranom, uglavnom dominira hrana zemlje porijekla domaćina. Običaj je da žene koje dolaze također donesu nešto od hrane, tako da se domaćici olakša organizacija kuhanja. Poslije izvjesnog vremena, druga žena iz iste grupe organizira druženje u svojoj kući i tako se taj krug “vrti” dok na kraju ponovo ne dođe do prve domaćice.

Krajem mjeseca maja i početkom juna žene strankinje s djecom odlaze iz Saudije u matične domovine, dok Saudijke idu u inozemstvo, gdje gotovo svaka porodica ima stanove i kuće. Uoči ljetne sezone organiziraju se ženske zabave gotovo svakog dana. Za sve one koji žive u regiji Mekke, u što spada i Džedda, pravilo je da prije odlaska iz Saudije obave i oprosni tavaf ili pozdravni obilazak Kabe.

 

***

Ispričala sam Zari svoje nesvakidašnje iskustvo, što je ona prokomentirala riječima: “O ženskim pravima u Saudiji može se raspravljati danima, ali neosporna je činjenica da je ženino nasljedstvo, zarada i novac samo njeno. Muškarac je dužan zarađivati za cijelu porodicu, a ono što žena zaradi pripada samo njoj. Zakon o nasljeđivanju u Engleskoj promijenio se tek nedavno, a u Saudijskoj Arabiji žena je gotovo hiljadu i pet stotina godina nasljeđivala, imala pravo na razvod i zagarantiranu alimentaciju, mehr i, što je najvažnije, bila je uključena u društvo puno više nego što je to danas.

Ne treba spominjati da je u Njemačkoj do sedamdesetih godina 20. stoljeća postojala zakonska odredba po kojoj je muž morao dati pristanak da žena smije raditi, a Švicarska je tek 1972. godine uvela pravo glasa za žene. Zato ne iznenađuje činjenica što su 2/3 konvertita na Zapadu žene, bez obzira na to što se prava žena u islamu degradiraju.” Zara je imala mudrost i znanje koje je s ljubavlju dijelila sa svojim prijateljima. Nikada joj nije bilo teško toplom riječju uljepšati nečiji dan. S druge strane, nakon pola godine od dana kad sam napustila Bosnu, imala sam osjećaj da sve manje razumijem ljude, dok sam sve više tražila pravi smisao u onome što mi je tako često izgledalo besmisleno. A oni “stanovnici pustinje” da li smisao traže ili ne, nisam znala. Znala sam samo da obavezno pohađaju vjerske škole.

Od edukacije u slobodno vrijeme, većina žena studira Kur’an, pravilno učenje, tumačenje posljednje Božije knjige. “Da li zbog traženja smisla, ili zato što se to od njih očekuje?”, često sam se pitala, pokušavajući da razumijem njihovo razumijevanje svijeta. Osobe koje sam najčešće susretala u Saudiji bile su uglavnom žene koje su konvertirale na islam, dok o životu, navikama i aktivnostima žena s Arabijskog poluotoka gotovo da nisam ništa znala.