Čitajući tekst objavljen na portalu magazina Stav o senicidu, odnosno ubijanju roditelja ili starijih članova porodice onda kad njihovo izdržavanje postane preveliki teret za porodicu, a koje je bilo ukorijenjeno u običajnom pravu pojedinih krajeva Srbije, prisjetih se još jednog vrlo nemoralnog i nečasnog narodnog običaja tipičnog za nemuslimane u BiH i regiji. Riječ je o institutu tzv. bračnog pomoćnika prisutnog kod Srba i Hrvata, a o čemu je pisalo mnogo autora, naučnih istraživača i pisaca. Ovom prilikom poslužit ćemo se člankom Milenka S. Filipovića, čiji je rad na navedenu temu primljen od Odjeljenja historijsko-filoloških nauka Naučnog društva BiH 10. maja 1956. godine.

U članku koji je naslovljen Poliandrija prof. Tihomir Đorđević utvrdio je da prave poliandrije na našim prostorima nema, odnosno da ista nije pravno regulirana. Međutim, pored toga, Đorđević je konstatirao da je na bivšim jugoslavenskim prostorima postojala ustanova snahočestva, odnosno pojave da se žena privremeno i povremeno daje drugom muškarcu, ako joj muž nije spolno sposoban, odnosno da se daje svekru ili djeveru koji su održavali spolne odnose sa snahom. Ovu ustanovu koja nije bila rijetkost i koja je prešutno bila priznata kao običajno pravo Filipović je označio terminom bračni pomoćnik (Zeugungshelfer).

PODVOĐENJE NEROTKINJE KALUĐERU ILI SVEŠTENIKU

Tako je kod Srba, kako piše Filipović, “svaki čovek smatrao dužnošću da osigura naslednika koji će ga sahraniti uz uobičajene obrede, priređivati daće i inače se starati za njegovu dušu i duše predaka, koji će produžiti da pali krsnu sveću, a nije bilo teže kletve kod Srbina nego li 'nemao od srca poroda' ili 'krsna sveća mu se ugasila' tj. ostao bez potomstva. Biti bez dece u takvom društvu značilo je i gubitak ugleda.” Filipović je iznio činjenicu da poznaje dosta slučajeva u kojima žene nerotkinje ne traže tako često bračnog pomoćnika u tajnosti, nego to čine čak sa znanjem i pristankom svoga muža ili po savjetu ili nagovoru svekrve, odnosno uz prešutno odobrenje svoje najbliže okoline, pri čemu je veza s bračnim pomoćnikom trajala vrlo kratko i svodila se samo na spolni čin.

Kod Srba u Homoljskom srezu u Srbiji u godinama pred Prvi svjetski rat mnoge žene koje nisu imale djece mijenjale su muževe i išle onim muškarcima koji su imali djecu. Žene nerotkinje to su činile po savjetu neke vračare koja bi im kazala da je neki čovjek batlija te se s njim treba zbližiti pa će ostati trudne i zadovoljit će i muža i svekrvu. Po jednom podatku I. Jelića iz 1930. godine, u tadašnjem Beogradskom okrugu žena se u slučaju muževe nesposobnosti, sa znanjem i dopuštanjem muža, podaje kakvom strancu putniku ili prolazniku koji bi svratio u njihovu kuću na odmor ili prenoćište. Dalje Filipović navodi: “U samom Beogradu je crkva Ružica sa kultnim izvorima i tu dolaze mnogi bolesnici i nevoljnici iz bliže i dalje okoline Beograda. Jedan sveštenik, koji je prije deset godina službovao uzgred i u toj crkvi, kazivao je kako se pojedine žene tu jednostavno nameću sveštenicima i dovode ih u iskušenje.”

Nerotkinje po selima u okolini Leskovca išle su ljekarima i vračarima da ih liječe, a sveštenicima da im čitaju molitve. Tako su 1947. godine dvojica sveštenika iznijela svoje utiske s tim u vezi, a pribilježio ih je M. Filipović. Oni su tom prilikom kazali da im se čini kako sveštena lica trebaju poslužiti kao bračni pomoćnici, jer sveštenik obično ima djecu, obavezan je da ne kazuje tajnu i sl. Ljudi iz predjela Puste Rijeke, blizu Leskovca, većinom su bili pačelbari tako da su im žene u kućama ostajale same, što je susjedima davalo povoda da ih zadirkuju konstatacijama da ostaju u drugom stanju ne od muževa nego od “dede” (sveštenika). V. K. Petrović navodi da su u predjelu Zaplanja, oko Leskovca, postojale žene “orospije”, objašnjavajući da su takve obično one koje nisu imale djecu, pa su u želji da dobiju djecu, a misleći da je muž kriv što nemaju djece, odlazile drugim muškarcima.

M. Filipović navodi da se i sam nalazio u situacijama u kojima je imao prilike čuti za više primjera korištenja bračnog pomoćnika. Okolina to zna, kako on navodi, i to ne osuđuje, kao što bi bile osuđene djevojke koje bi rodile vanbračno dijete i sl. Ako bi postojao brak u kojem supružnici dugo nisu imali djece pa se nakon izvjesnog vremena rodi dijete, pretpostavljalo se da je muž bio spolno nesposoban. Otud i izreka: “Đe se pasla da se pasla, kod doma se ždrebila!” Žena se drugom muškarcu obraćala direktno, odnosno uz posredovanje svekrve ili majke. Tako su majke znale da im udate kćerke imaju ljubavnike i to su prešućivale. Sve to je činjeno zbog toga što je kuća morala imati djece, da bi se održalo prezime i slava, da se održi kuća i imanje. Tako se 1913. godine desilo da bračni pomoćnik dobije dar iz kuće nerotkinje nakon što je rođeno dijete.

Prof. Đorđević iznosi jedan zanimljiv primjer iz Dragačeva, selo Mirosavci. Žena iz tog sela, po njegovom pisanju, išla je svešteniku tražeći poslije molitve da joj “prevrne košulju”, pošto molitva bez tog neće pomoći. Pored toga, u neke manastire su dolazile nerotkinje na molitvu ostajući same s kaluđerima. U Užičkom okrugu tako je “svetim delom”, “sevapom” ili “zadužbinom” smatrano podvođenje nerotkinje kaluđeru ili svešteniku.

Nekoliko primjera snahočestva M. Filipović pronašao je i u Bosni kod Ozrenjaka, tj. kod Srba u podgorini planine Ozrena među rijekama Bosnom i Sprečom. Žene bi u tom kraju odlazile svešteniku da im “čita molitve”, obraćajući se istom riječima: “Došla sam da mi prevrneš košulju.” Takva shvatanja, izgleda, vladala su kod Srba u čitavoj dolini Spreče i susjednim predjelima. Bilježeći iskustva sveštenika, M. Filipović piše: “Kad je došao u jednu kuću u kojoj su bile tri snahe, jedna od njih, nerotkinja, rekla mu je da želi da joj čita molitvu. Pošto se svečano obukla pozvala ga je u ambar da joj tamo čita. A kad je on ušao ona je zaključala vrata i naredila mu da legne s njom, ako neće, ona će vikati i osramotiti ga. Pošto je rodila, u kući je nastao mir.” Žene bi često korile jedna drugu riječima: “Budala, što ne da popu!”

SEKSUALNA ANARHIJA NA HODOČAŠĆU

Na sudskom pretresu pred Okružnim sudom u Banjoj Luci odgovarao je 30. augusta 1938. godine za više krivičnih djela čovjek koji je bio više puta osuđivan zbog krađe, inače Srbin, nepismen i neženjen. Na pretresu je priznao i ovo: “Priznajem da sam čitao molitve, opasivao pojasom žene nerotkinje koje su željele da imaju djece a pri tome sam im dovodio kakvoga dobroga muškarca koji se obukao u bijelu košulju i pretstavljao bi joj da će doći dobri neki duh i da će začeti pa bi tako ovaj spolno općio, pa bi bilo slučajeva da bi ova doista i zanijela...”

Ivan Lovrić, pišući o životu u Dalmaciji,također donosi činjenice o sveštenicima u ulozi bračnih pomoćnika kad govori o zapisima koje su oni sačinjavali i za koje su držali da mogu izliječiti svaku bolest te da nadjačaju svaku vradžbinu, te da s njihovom pomoći i nerotkinje mogu zatrudnjeti. Na ostrvu Pagu mnoge su žene išle na hodočašće sv. Juri na samom vrhu ostrva. Tamo su išle na zavjet posebno mlade nevjeste koje nisu imale poroda. Prema pisanju I. Pilara, “priča se da u tim danima na tim vrhuncima vlada seksualna anarhija”.

Obraćanje žena sveštenicima opravdavano je mnogobrojnim razlozima. Tako su sveštenici po svom pozivu bili upućeni da pomažu narodu u nevolji, pa tako i nerotkinji, dok je s druge strane sveštenik istovremeno morao čuvati svetu tajnu. To je bio sasvim dovoljan razlog da ih narod percipira kao idealne bračne pomoćnike. Pored toga, smatralo se da sveštenici samo pomažu u oplođenju koje će izvršiti te više sile ili heroizovani preci iz roda. Bračni pomoćnik ipak, kako navodi Filipović, često je bio bliži srodnik čija je pomoć osiguravala da se u porodicu i rod ne unosi tuđa krv.

Bračni pomoćnik mogao je biti uzet i u onim slučajevima kad su u braku rođena djeca, ali su bila slaba i bolešljiva, a sve s ciljem rađanja zdravog potomstva. F. S. Kraus je 1904. godine zabilježio da se među pravoslavcima u Bosni dešava da u nekoj porodici koja je sasvim slaba i bolešljiva snahu nagovore da se poda momku ili čovjeku od dobrog, zdravog soja, a s ciljem da se u porodici zametne dobar soj. I. Jelić je 1930. godine pribilježio da se u Beogradskom  i Požerevačkom okrugu žena ustupala gostu da bi dobila ljepši porod, ako je muž ružan i naoko neugledan, a gost lijep, mlad, visok i “rasan” čovjek.

Na problem beščednosti zbog muževe nesposobnosti i bračnog pomoćnika 1954. godine ukazao je i D. Ćosić u romanu Koreni, gdje je prikazao težak položaj žene nerotkinje i problem nasljednika u seoskoj porodici u jugozapadnoj Srbiji devedesetih godina 19. stoljeća. U romanu je izneseno da je majka, koja živi kod kćerke, savjetovala kćerku da rodi uz pomoć uglednog čovjeka, popa, pa je i sam muž nagovarao da mu rodi nasljednika s nekim drugim. Žena nije prihvatila njihove savjete nego je sama našla rješenje i rodila sina uz pomoć zdravog i stasitog, a siromašnog sluge s kojim se sastala samo jedan jedini put.

Na kraju, zaključujemo! Nacija je vrlo bitna u političkom sazrijevanju društvene grupe, a koja omogućava najefikasniji model zaštite pojedinačnih i kolektivnih interesa jednog naroda. Međutim, postoje dva modela funkcionalnog shvatanja nacije, i to: prvi gdje se nacija smatra apsolutnim ciljem i drugi gdje je nacija samo sredstvo ostvarenja apsolutnog cilja. Dok prvo shvatanje nacije vodi ka podređivanju svih društvenih odnosa (kulturnih, vjerskih itd.) nacionu, a što vrlo lahko završava u fašizmu i nacionalnoj isključivosti (nacizmu), drugo vodi ka tolerantnosti i nacionalnom prožimanju. Problem nastaje kad nacija postane mjerom stvari kojoj bi trebalo podrediti sve druge komponente identiteta jednog naroda i staviti ih u službu isključivo materijalističkih interesa. S tog aspekta, institucija lapota dugo je i opravdavana kao racionalna i prihvatljiva, čak i  od same Crkve. Jednako je bilo i s institucijom snahočestva, pošto se smatralo da je brak bez muškog potomstva mrtav brak, a što se ni u kojem slučaju nije smjelo dopustiti, bez obzira na moralnu cijenu koju su prvenstveno plaćali pojedinci, a onda i cijeli kolektiv. Ovakav običaj također je nailazio na blagonaklonost Crkve. Jer, nacija je shvatana kao cilj te je kao takva zahtijevala podređenost svih drugih segmenata ljudskog života. S druge strane, egzistira model koji naciju podređuje moralnim i vjerskim svjetonazorima, model koji ne smatra da je nacija cilj, nego samo sredstvo do ostvarenja cilja. U tom smislu moralne, odnosno etičke norme, pa čak i vjerske imaju supremaciju u odnosu na partikularne nacionalne interese, odnosno mnogobrojne nacije kojima je isti vjerozakon. Upravo je zbog toga stoljetna osmanska uprava na balkanskim prostorima pozitivno artikulirala sve etničke specifikume i vjerske razlike koje su postojale, jer je bila vođena vrhunaravnim i tolerantnim islamskim načelima.