U protekle dvije decenije svjetski poredak obilježile su ozbiljne sistemske krize. Tokom posljednjih nekoliko godina te krize postaju zabrinjavajuće, poput rata u Ukrajini, izraelskog genocida u Gazi i intenziviranja tenzija između SAD-a i Kine zbog spora oko slobodne plovidbe u Južnom kineskom moru i oko Taiwana.

Ali, majka svih kriza koja opterećuje svijet i koja bi mogla dovesti do velikih ratova i globalne katastrofe, ako se njome ne bude ispravno upravljalo, jeste kriza izazvana slabljenjem američke liberalne hegemonije, odnosno kriza vodstva SAD-a u globalnom sistemu, iako to još mnogi u Americi, i na Zapadu, ne žele priznati, ponašajući se kao da ona uopće ne postoji.

Još opasnije od te krize jeste američko nastojanje da po svaku cijenu održi globalni primat i dominaciju.

Neki odgovornost za velike globalne izazove pokušavaju pronaći na drugom mjestu, bilo u ruskom revizionizmu i u namjeri ove države da se vrati na globalnu scenu kao veliki igrač, bilo u tzv. malignom utjecaju i ekonomskom i tehnološkom ekspanzionizmu Kine u istočnoj Aziji, ali i na globalnoj razini, zatim u navodnoj agresivnoj i upornoj wolf warrior diplomatiji ili debt trap diplomatiji i tehnološkom autokratizmu Pekinga, autokratizmu spomenutih zemalja, ili, šta se sve već još ne pripisuje Kini.

Neki odgovornost žele pripisati Iranu, ili, kako se o tome na Zapadu obično govori, tzv. agresivnom i destabilizirajućem ponašanju Islamske Republike Iran u zapadnoj Aziji, nuklearnim ambicijama ove zemlje, i posebno njenim regionalnim aspiracijama i podršci koju daje oružanim formacijama osovine otpora, grupi nedržavnih aktera, iranskih saveznika, koji se protive i aktivno suprotstavljaju, iako suzdržano, izraelskoj okupacionoj i ekspanzionističkoj politici, američkom vojnom prisustvu i Abrahamskom sporazumu (izraelsko-američkom projektu takozvane normalizacije odnosa nekih arapskih zemalja s Izraelom), bez prethodnog pravednog rješavanja palestinskog pitanja. 

Iako je slabljenje američke globalne dominacije počelo nekoliko decenija ranije, teoretičari međunarodnih odnosa uglavnom se slažu da je američka globalna moć strmoglavo počela padati, i to posve primjetno, neposredno nakon terorističkog napada na blizance Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku 11. septembra 2001. godine. Otuda postoji potreba za dubljom analizom i razumijevanjem uzroka opadanja američke hegemonije i njenih različitih dimenzija i načina na koji se to odražava na opće odnose u okviru globalnog sistema. To je od posebnog značaja u vrijeme nabujalih strasti, navijačke retorike, emocionalnog naboja i konfrontacijskog diskursa.

Neki teoretičari, naprimjer John Mearsheimer i Stephen Walt, predstavnici škole strukturalnog realizma u međunarodnim odnosima, američku hegemoniju nazvali su liberalnom hegemonijom, držeći da je ona jedino moguća u svjetskom poretku kojim dominira jedna supersila, dok to nije bilo moguće u bipolarnom svijetu, koji karakterizira nadmetanje dvije supersile, ili u novom “bipolarnom poretku u multipolarnom okeanu”, kako je današnji svijet opisao Kishore Mahbubani.

Mearsheimer smatra da ni jedna država, čak ni SAD, nema moć da bude globalni hegemon u pravom smislu te riječi, ali može biti regionalni hegemon, naprimjer u zapadnoj hemisferi, a onda taj svoj položaj koristiti da spriječi pojavu rivala (regionalnih hegemona) u drugim dijelovima svijeta, vitalnim za njegovu kontrolu, naprimjer sprečavanje Rusije da uspostavi hegemoniju u istočnoj Evropi, Kine u istočnoj Aziji, ili u manjoj mjeri, Irana u zapadnoj Aziji.

Američki komentator Charles Krauthammer označio je trijumfalni ali kratki period američke globalne supremacije – koji je trajao nešto više od dvije decenije nakon završetka Hladnog rata –kao “unipolarni trenutak” (unipolar moment), svjestan njene privremenosti. Novije američke administracije, posebno Vlada Georgea W. Busha, pokušale su ovaj trenutak učiniti trajnim, koristeći ogromnu vojnu silu koju su imale kako bi transformirale geografsko područje Bliskog istoka u poredak koji bi bio povoljniji sa stanovišta interesa Izraela, pod patronatom SAD-a. Na tom su insistirali i najviše koristili vojnu silu ideolozi tzv. američke neokonzervativne ideologije (neocons) i planeri vanjske politike koji su djelovali u strukturama američkih državnih institucija, i to u okrilju obje političke partije, i Republikanske i Demokratske.

Neki kritičari tvrde da američki stratezi i ideolozi žele svrgnuti režim u Moskvi i instalirati novi koji će biti servilan američkim interesima, a u cilju eksploatacije energetskih resursa, ali i kako bi se osvetili za pogrom Jevreja koji su potkraj 19. stoljeća protjerani iz Rusije. Geopolitički cilj američkih stratega, navode kritičari, jeste uspostavljanje kontrole nad središtem euroazijskog kontinenta, koji je Halford Mackinder označio kao “ središte svijeta (heartland) bez čije je kontrole nemoguće ostvariti totalnu globalnu dominaciju. Da bi se kontrolirao heartland, neophodno je imati kontrolu nad istokom Evrope. O tome je vrlo decidno teoretizirao i Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost u Carterovoj administraciji. Mackinderovu doktrinu o heartlandu usvojio je Karl Haushofer, iskoristivši je kao opravdanje za Hitlerovu invaziju Sovjetskog Saveza. 

Koncept hegemonije u klasičnom realizmu pretpostavlja odsustvo ravnoteže moći u međunarodnom sistemu. Najmoćnija sila, postulira Robert Gilpin, zbog posjedovanja enormne ekonomske moći u prednosti je u odnosu na ostale države i to joj omogućuje da uspostavi dominaciju nad međunarodnim sistemom, da vrši prinudu i kontrolu međunarodnog poretka i utječe na međunarodno ponašanje članica sistema. Gilpin se smatra pragmatičnim teoretičarem realizma koji je vjerovao u moć ideja, posebno religije i njene relevantnosti u međunarodnim odnosima. Ideje su stvarne i ljudi na osnovu ideja djeluju. Ipak, Gilpin je smatrao da ideja, ma koliko bila privlačna, bez političke i vojne moći koja će je poduprijeti i pomoći joj da se realizira ne može preživjeti.

Teorija hegemonističke stabilnosti postulira da otvoreni ili “liberalni” međunarodni ekonomski poredak zahtijeva postojanje dominantne moći najsnažnije države u sistemu. Prema ovoj teoriji, međunarodni sistem stabilan je zbog postojanja hegemonističke države poput SAD-a. Slabljenje hegemonističke države umanjuje šanse za nastavak stabilnosti međunarodnog sistema, dovodi do strateškog nadmetanja, a može dovesti i do oružanog sukoba za primat u globalnom sistemu. Opadanje hegemonističke moći popraćeno je pojavom novog konkurenta, što povećava rizik od izbijanja svjetskog rata.

Neoliberali smatraju da se pravila sistema koji je uspostavila hegemonistička država (SAD), mogu nastaviti primjenjivati i nakon slabljenja globalnog vodstva centralne države u sistemu zbog institucionalne otpornosti sistema zasnovanog na pravilima (rules-based international order).

Amerikanci i njihovi evropski i drugi saveznici u Aziji: Japan i Južna Koreja, te Australija, zalažu se za očuvanje satusa quo i međunarodnog poretka pod američkom dominacijom. Kina, Rusija i brojne zemlje globalnog juga insistiraju na korjenitoj reformi svjetskog poretka uvažavajući promijenjenu ravnotežu moći, uz striktno poštivanje međunarodnog prava. Turska se zalaže za reformu Vijeća sigurnosti UN-a. U Turskoj je skovan slogan svijet je veći od pet, što odražava kritiku privilegiranog položaja pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a sa pravom veta.

Hegemonija funkcionira u kombinaciji prisile i dobrovoljnog pristanka i u tom kontekstu znači proces kojim vodeća snaga u društvu nameće svoje partikularne interese i vrijednosti predstavljajući ih kao zajedničke za sve članove društva. U tom kontekstu, hegemonija se provodi kroz blisku saradnju između moćnih elita unutar centra (SAD) i izvan njega (ostatak svijeta), kao i kroz široku mrežu ekonomskih institucija i međunarodne politike poznate kao globalno upravljanje (global governance).

Putem ovih i sličnih mehanizama socijalizacije vrši se pritisak na nacionalne vlade da primijene pravila i mehanizme koji će služiti interesima i dominantnoj moći hegemona. Hegemonija počinje opadati onda kada oni koji su joj podložni prestanu vjerovati u njene principe i vrijednosti. To dovodi do porasta otpora hegemonističkoj državi (SAD). Protekle decenije svjedočimo fenomenu gdje sve više država u svijetu okreće leđa Washingtonu i okreće se saradnji s Kinom, a u sigurnosnom i energetskom domenu s Rusijom, u interesu zadovoljavanja ekonomskih, odbrambenih i strateških interesa. Dokaz tome je odbijanje većine zemalja globalnog juga da uvede sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu ili odbijanje arapskih zemalja zaljeva da podrže američko-britansku koaliciju Prosperity guardians protiv Jemena. Tome svjedoči i impresivno veliki broj zemalja koje su postale partneri Kine u okviru inicijative Pojas i put (BRI).

Reprodukcija hegemonije ne zavisi isključivo o superiornosti materijalnih resursa već o sposobnosti hegemonističke sile da održi vjerovanje različitih aktera unutar sistema hegemonije u skup vrijednosti, tendencija i ideja koje nameće njena hegemonistička moć.

Događaji od 11. septembra 2001. godine označili su prekretnicu u američkoj strategiji hegemonije u svjetskom poretku. U tom kontekstu, američka politika usvojila je nekoliko strategija, a najkatastrofalnija po posljedicama bili su preventivni ratovi u inostranstvu. Različite regije svijeta bile su izložene eskalaciji američke unilateralne vojne intervencije. Posljedica toga bila je mobilizacija američkih vojnih snaga u različitim dijelovima svijeta.

Druga karakteristika novih oblika hegemonije bila je podjela svijeta na osovine prijateljstva i neprijateljstva (zla) na osnovu njihovog stava prema tzv. ratu protiv terorizma. Identifikacija specifičnih područja i njihova povezanost s prijetnjom od terorizma (muslimanski svijet), koji je postao fokus SAD-a kao glavni izvor prijetnji u američkoj percepciji i pokretanje projekta tzv. velikog Bliskog istoka 2002, imao je za cilj promoviranje američke hegemonije u arapskom svijetu korištenjem vojne sile. Ovaj period svjedočio je i jačanju evropsko-američkih odnosa i njihovo ujedinjenje pod zastavom tzv. rata protiv terora.

Nakon implementacije američke globalne strategije i pokušaja da se silom ojača američka hegemonija u svjetskom poretku, uslijedile su posljedice njihovog negativnog utjecaja na američku poziciju globalnog lidera. Ovi događaji označili su početak kraja ere američke hegemonije i uspon novih sila koje će se takmičiti s američkim utjecajem u mnogim dijelovima svijeta.

Ključni elementi američke mehke moći (soft power) znatno su potkopani nakon prekomjerne upotrebe vojne sile za vrijeme invazije na Irak i Afganistan. Štaviše, oba rata Americi su donijela vojni poraz a nisu dala željene rezultate, znatno su osnažila regionalnu poziciju, utjecaj i prestiž najvećeg američkog neprijatelja u zapadnoj Aziji – Irana. Globalni kredibilitet SAD-a je opao, posebno nakon neuspjeha u pronalaženju oružja za masovno uništenje u Iraku. Američka demonstracija vojne moći, koju je francuski naučnik Emanuel Todd nazvao američkim teatralnim mikromilitarizmom, pretvorila se u znak slabosti SAD-a i u njenu nesposobnost da uvjerljivo predvodi globalni sistem.

S druge strane, spomenuti ratovi znatno su utjecali na pad američke ekonomije. Analitičari ih smatraju najvažnijim razlogom izbijanja finansijske krize koja je pogodila SAD 2008. godine. Antiameričko raspoloženje u svijetu je poraslo i mnogi dijelovi svijeta okrenuli su se protiv SAD-a. Zatvorski skandali i mučenja u Guantanamu i Abu Graibu dodatno su narušili imidž SAD-a i njen moralni status, a antiamerikanizam je u velikoj mjeri postao glavna karakteristika svjetskog javnog mnijenja, posebno zbog zloupotreba koje su počinile američke trupe nad zarobljenicima i narodima u regionu.

Legitimitet političke i kulturne moći SAD-a toliko je erodirao jer je SAD iskoristio poziciju hegemonističke države u svjetskom sistemu moći za ostvarivanje uskih nacionalnih ciljeva unilateralnom upotrebom vojne sile. Globalna finansijska kriza otkrila je dublju krizu globalnog poretka, njegove neoliberalne kapitalističke strukture i liderske pozicije SAD-a u njoj. Zbog narušenog imidža Obamina administracija koristila je nove metode i mehanizme kako bi osigurala nastavak američke hegemonije u globalnom sistemu i očuvala njegovu stabilnost pod dominacijom Washingtona.

Uprkos slabljenju američke hegemonije, kritičari američke vanjske politike, uključujući i one unutar sistema, smatraju da je Amerika postala globalna imperija koju vodi dvostranačka “ratna država”. Američki senator Bernie Sanders nedavno je u časopisu Foreign Affairs pozvao na “revoluciju” u američkoj vanjskoj politici koja bi se morala temeljiti na humanitarizmu, a ne militarizmu. “Tužna je činjenica u politici Washingtona to što se o nekim od najvažnijih pitanja s kojima se suočavaju SAD i svijet rijetko raspravlja na ozbiljan način”, napisao je Sanders.

 

SANDERSOVA UTOPIJA

“Nigdje to nije tako istinito nego u oblasti vanjske politike. Dugi niz decenija postoji ‘dvostranački konsenzus’ o vanjskoj politici. Tragično je da je taj konsenzus skoro uvijek bio pogrešan. Bilo da su to ratovi u Vijetnamu, Afganistanu i Iraku, rušenje demokratskih vlada širom svijeta, ili katastrofalni potezi u globalnoj trgovini, rezultati su narušili položaj SAD-a u svijetu, potkopali njen ugled, što je bilo posebno katastrofalno za američku radničku klasu.”

Sanders spominje “sramotne rezultate” američke vanjske politike tokom Hladnog rata i rata protiv terorizma, licemjerje kada poziva neke, ali ne i druge na odgovornost za kršenje ljudskih prava, i insistiranje na korporativnom profitu na štetu dobrobiti običnih ljudi. Sanders također naziva glupošću pokušaje Washingtona da Kinu pretvori u neprijatelja.

“Američka politika prema Kini još je jedna ilustracija neuspješnog kolektivnog promišljanja vanjske politike, koje američko-kineske odnose predstavlja kao zero sum game”, napisao je Sanders. “Za mnoge u Washingtonu, Kina je novi bauk vanjske politike, egzistencijalna prijetnja koja opravdava sve veće budžete Pentagona.” Ali rješenja za egzistencijalnu prijetnju klimatskih promjena bez saradnje Kine i SAD-a ne može biti, a to su dva najveća emitera ugljika na svijetu. Također, neće biti moguće riješiti izazov neke naredne pandemije bez američko-kineske saradnje. “Umjesto da se upušta u trgovinski rat s Kinom, Washington bi mogao stvoriti obostrano korisne trgovinske sporazume koji bi koristili radnicima u obje zemlje, a ne samo multinacionalnim korporacijama. Militarizam nije rješenje”, drži Sanders.

“Potrošnja triliona dolara na beskrajne ratove i ugovore o odbrani neće riješiti egzistencijalnu prijetnju od klimatskih promjena ili vjerovatnoću budućih pandemija”, lamentira američki senator. Ovaj liberalni političar visokog moralnog kredibiliteta insistira da SAD mora “smanjiti višak vojne potrošnje i zahtijevati da druge zemlje učine isto”. Osim toga, SAD također mora prestati potkopavati međunarodne institucije kao što su Ujedinjene nacije, Svjetska zdravstvena organizacija, Svjetska trgovinska organizacija i Međunarodni krivični sud.

“Povećana ulaganja u ekonomski razvoj i civilno društvo izvukla bi milione iz siromaštva i ojačala demokratske institucije. Podrška SAD-a pravednim međunarodnim standardima rada povećala bi plate za milione američkih radnika i milijarde ljudi širom svijeta (...) Natjerati bogate da plaćaju svoje poreze i suzbijanje odlijevanja offshore kapitala oslobodilo bi znatna finansijska sredstva koja bi se mogla iskoristiti za rješavanje globalnih potreba i pomoći da se vrati vjera ljudi u mogućnost demokratije i njenih vrijednosti.”

Revolucija na koju Sanders poziva očigledno je utopija. Immanuel Kant bi Sandersove zahtjeve vjerovatno nazvao “praktičnim razumom“. Njegovi zahtjevi toliko su apsolutni i kategorični da ih je nemoguće odbaciti, ali su oni neostvarivi u stvarnom svijetu i u okviru vrijednosti i odnosa snaga u političkom kontekstu SAD-a. Ali kao ideale ih treba makar sanjati.