Nisam uspio donijeti novu felgu... Ipak, ne znam zašto i kako, ali me preplavio osjećaj radosti dok sam, malo prije nego što će nastupiti tri sata, ulazio u Kalesiju...
Već na ulazu, već na prvoj krivini, u susret mi je dolazila Anera... Kao da je dugo čekala, iščekivala tu... Da li je čekala mene ili felgu? Pitanje me morilo, još nisam bio siguran u njene osjećaje. Što je osjećala? Šta je mislila o meni? Kada imate dvanaest godina, bitne su vam te potvrde, ta formalizacija, bilo da je to komad papira s ispisanom porukom, bilo da je to izjava ljubavi... Može to biti i zagrljaj, ruka u ruci, dodir usana... A toga nije bilo ili nije bilo u dovoljnoj mjeri da bi se osjećao siguran u toj “igri” polova, tom tananom, skliskom putu, tankoj niti osvajanja ženskog srca, ašikovanja, udvaranja...
Bio sam na početku tog puta, momačenja, momkovanja, sazrijevanja, odrastanja, profiliranja... Nisam znao gotovo ništa, osim da su njene oči bile gotovo sav moj svijet. A u tom svijetu selo je bilo ćilim protkan najljepšim, najživljim bojama pašnjaka, četinara, livada... Rijeka je žuborila najugodnijim zvukom... Krava, ovce, sve je bilo dio te bajkovitosti, tog ugođaja, kada ste radosni, veseli, kada ste na početku, puni nade, živosti, opijenosti svijetom, nečim novim što se nudi, što otkrivate tek probuđenim čulima... Sve je zavijeno o oreal plahovitoski, ljepote ašikovanja... Ništa u ovim danima ne može biti ružno, pa makar bio rat, stradanje, izbjeglištvo, neimaština, neizvjesnost... Naprotiv, u tom kontrastu sve je čak i ljepše, intenzivnije, dražesnije... Živio sam život punim plućima, u nadanjima, u radosti, u iščekivanju novog dana, novog susreta... Samo da ne razočaram...
“Hej, nisam ti donio felgu”, rekoh konačno, pribojavajući se reakcije. Slegnula je ramenima kao da nije bilo bitno i nasmiješila se... “I šta ćemo sad”, upitah je. “Sjedi ’vamo”, pokazala mi je panj davno odsječene homore, dovoljno širok da bi dvoje moglo sjesti. Sjela je preko puta. Možda smo bili udaljeni metar. “I, dobro, šta sad”, upitah. “Sad namiguj na me”, reče tiho, blago, nenametljivo, a opet kristalno jasno... “Ti to mene, ponovo, zezaš...”, rekoh. “Malčice”, odgovori.
Proveli smo cijelo poslijepodne zajedno. Sati su bili kao minute, minute kao sekunde, sve je bilo nedovoljno i malo, a nikako se nije moglo produžiti vrijeme... Morao sam kući. Morala je kući.
Mati me dočekala s ručkom, vidno zabrinuta... “A gdje si bio?”, upita. Ali, vidjevši me u nekom “smušenom” stanju, odmahnu rukom... “Pazi da ti taj djevojčurak ne dođe glave!”, konačno reče.
Odlučio sam ujutro rano otići u Olovo. Reći ću da idem s društvom čuvati ovce, da moram poraniti. Tako je i bilo. Ujutro prije sedam već sam bio na izlazu iz Soluna. Nije bilo gužvi, nije bilo vojske, smjena je završila prije dva dana. Sela uz Krivaju tek su se budila. Ovaj put moram uspjeti. Na izlazu iz Križevića pojavio se kamion iza mene trubeći... Stao sam. Otvorila su se vrata. Vozač, uposlenik “Stupčanice”, dobro znano lice, kojem se u trenutku nisam mogao sjetiti imena, obrati mi se: “Kulo, uđi i ubaci bicikl. Brže ćemo ’vako. Kren’o si kod djeda?” Klimnuh glavom ne objašnjavajući mnogo. Bili smo u Olovu za petnaestak minuta. Sreća pomaže hrabre, pomislih. Djed se obradovao mom dolasku. Rekoh mu da moram brzo nazad i da mi je felga neophodna jer je postojeća napukla. Nije dalje pitao. Nije me zadržavao. Znao je da čim prije trebam zamaći za krševe. Svakog časa može početi granatiranje. Jutro je. Vraćam se obavljenog zadatka. Nosim felgu. Anera će biti sretna.
Ispred mene, negdje između Križevića i Soluna, bicikl. Vojnik. Niti visok niti naročito krupan u ranim tridesetim. Prepoznajem ga – Salem. Salem je zvijezda. Istinska zvijezda. Ubica tenkova. Nije bio personifikacija ratnika, poput Kirka Douglasa ili Ljubiše Samardžića. Niti širokih ramena, niti je imao rupicu u bradi... Vozio je bicikl.
Ipak, Salem je imao srce, veliko poput Konjuha i Zvijezde, i dalje, toliko da je mogao stati nasuprot baterije haubica, tenkova, sakriven iza improviziranog zaklona od nekoliko posječenih jela povaljanih na tlo (koje su se morale skloniti u trenutku gađanja), pogledati direktno u čelične nemani što su sijale nesreću i smrt, pritisnuti dugme navodeći crvene strijele i gledati kako oklop zahvata plam dižući ga u paramparčad! Ako bi pogriješio, i on i ostala posada riskirali su smrt. Nije griješio. Precizan, profesionalac. Bio je strah i trepet za četničke artiljerijske, tenkovske posade. One što su na početku rata golim okom bile vidljive, razbacane po livadama, brdima, sigurne u vlastitu premoć, uvjerene da ništa nemamo za uzvratiti. Sada su se morali ukopavati... Sada su osjetili uzvratni udarac. Situacija se mijenjala. Danima granatirani, bez potrebe, da se, valjda, “razvuče pamet”...
Olovo je uzvratilo... Salem je uzvratio. Zato je Salem bio zvijezda. Junak.
Vozio se Salem na “Ponyju” u izlizanim vojnim čizmama, istrošenoj vojnoj uniformi. Vozio se kući, majci, ocu, porodici, selu, sijelima, Krivaji... Možda bi holivudska scenografiju tu dodala Harleya Davidsona, rejbanke, kaubojske čizme... Salem Č. bio je više i od Jamesa Bonda, Schwarzeneggera i Toma Cruisea zajedno. Njegovi prsti, jasan pogled i odmjereno disanje dok je upravljao navodećim raketama, za Olovo, za Bosnu, za pravdu, za dobro, vrijedili su više nego ruke Jordana i noge Maradone. Vrijedio je više od plaćeničkih vojski, ološa što su namirisali “lahku lovu” i ratni plijen, uvjereni u vojnu premoć Miloševićeve soldateske, ili religioznih ludaka iz Rusije i Grčke što su umislili da se u Bosni brani pravoslavlje... Takvi su ostavljali kosti i ovdje u Olovu i diljem Bosne. Čast, ljudskost, čestitost, Bosna – taj komad različitosti u sve monolitnijem svijetu – brani se u Armiji RBiH.
Sustigao sam Salema. “Selam alejč”, rekoh. “Alejkumu selam”, odgovori. “Šta ima”, upitah. “Zvali su me u komandu. Dobio sam ponudu da pređem u Kakanj. Dobit ću stan, pratnju tamo... Ne ide mi se odavde...”, reče mi. Mašući jednom rukom, prelazeći pogledom i desno i lijevo, išaretio je o kakvoj se ljepoti radi... U vidokrugu su izranjale kuće, zaseoci na padinama Konjuha, s druge strane, jednako lijep prizor na obzorju planine Zvijezde i pored nas, uz cestu, kristalno bistra Krivaja kao razdjelnica. Ulazili smo u Solun. Vozio se junak na biciklu. Bez kiča. Bez publike. Malo u tišini. Malo u razgovoru s dječakom. Bio je tako jednostavan.
Razmišljao sam o “tatinim sinovima” ili, kako kaže pjesma, o “guzonjinim sinovima”, što su sada uvojačeni, regrutirani kao pozadinci, vojna policija, sanitet, u nekakvoj radnoj obavezi...
Kao da mi je pročitao misli, reče: “Moje je, dječak, da budem najbolja verzija sebe, da dam maksimum! Da li će me stići metak i kada, to je Božije... Umrijet’ kao kukavica ili junak, e to je već stvar izbora. A mi nismo kukavice, je l' de?” Podigao je ruku mašući mi na odvojku puta koji je vodio u Kišiće.
Vozio sam se pored junaka. Hoće li biti opjevan Salem Č.? Hoće li se njegovo ime naći u historijskim čitankama, hoće li neka nova škola dobiti ime po njemu? Hoće li po njemu biti snimani filmovi, pisati se knjige? Ne znam. Ali ako budem imao djecu, jednog dana pričat ću im priču o sasvim običnom mladiću iz zaseoka Kišića, kojem je Bog podario srce i pamet kako bi bili zaustavljeni tenkovi, palikuće, velikosrpsko zlo... Govorit ću im o “Zmaju od Olova” koji bljujući vatru uništava neprijateljski oklop i tehniku...
