Balkanski ratovi, koji su počeli u jesen 1912. godine, djelovali su na Bošnjake poražavajuće, kako u Bosni i Hercegovini, tako još više u Sandžaku. Propast evropske Turske Bošnjaci su primili kao nestajanje nečega što je dio njih samih, u što su ugradili znatnu energiju tokom svoje historije. Tu se najbolje ispoljila njihova vezanost za islamsku civilizaciju i osmansku državu. Ali, balkanski su ratovi istovremeno predstavljali i konačno saznanje da su iluzije o povratku Turske neostvarive i da Bošnjaci moraju odlučnije nego do tada prihvatiti evropsku civilizaciju, ukoliko žele da se održe na svojoj zemlji.
Prvi balkanski rat izazvao je među Srbima u Bosni i Hercegovini val velikog ohrabrenja i nade. Srpsko građanstvo svakodnevno je pratilo izvještaje s ratišta, sakupljali su se prilozi za srpski i crnogorski Crveni krst, a mnogi su tajno prelazili granicu i pridruživali se kao dobrovoljci srpskoj i crnogorskoj vojsci.
U to vrijeme dolazi do izvjesnog približavanja Srba i Hrvata. Hrvatska štampa (s izvjesnim izuzetkom Štadlerovog Hrvatskog dnevnika) daje podršku balkanskim saveznicima, dok istovremeno uvijek protivhrvatska i oštra Kočićeva Otadžbina i druga srpska štampa uzimaju umjereniji ton prema Hrvatima.
Kada je srpska vojska izbila na Jadransko more kod Drača u Albaniji, jedna grupa od oko 500 Srba i Hrvata priredila je 16. novembra 1912. godine manifestacije na sarajevskim ulicama, kao znak podrške balkanskim saveznicima.
Već sljedećeg dana sastalo se oko 3.000 Bošnjaka pred zgradom društva “El kamer”, odakle su krenuli pred Konak, demonstrirajući protiv balkanskih saveznika.
Slom evropske Turske veoma je izmijenio držanje Bošnjaka, koji su u mjesecima pred izbijanje Prvog svjetskog rata stajali u izvjesnoj mjeri po strani od srpsko-hrvatskih sukoba. Općenito se među Bošnjacima zapažala želja da se učini nešto više na vlastitoj nacionalno-političkoj izgradnji.
Političko vodstvo konačno se osmjelilo da narodu otvoreno kaže da je jedini izlaz prihvatanje evropskog načina života, uz jednovremeno očuvanje vlastite narodne bošnjačke tradicije oličene prije svega u islamskom svjetonazoru i načinu života.
Otvorenim pismom Šerifa Arnautovića Muslimanima na Balkanu, objavljenom u prvom broju novopokrenutog lista sa simboličnim nazivom Vakat, 2. januara 1914 godine, on to poručuje svim muslimanima koji su ušli u sastav raznih balkanskih država i opominje ih da Bošnjaci imaju u tom pogledu tridesetogodišnje gorko iskustvo. S takvim osjećanjima Bošnjaci su dočekali početak Prvog svjetskog rata.
(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)
