S obzirom na to da lijeva politička scena u Bosni i Hercegovini, čiji je mainstream Naša stranka, postaje sve opskurnija i uživa sve manju podršku čak i kod svojih tradicionalnih glasača, a čemu svjedoče i rezultati posljednjih lokalnih izbora, sve se glasnije postavlja pitanje šta bi se dobilo ili šta bi se desilo ujedinjavanjem SDA s PDA, NIP-om, NB-om, A-SDA i NBL-om (odnedavno NES)?
Takva pitanja imaju sve više smisla nakon glasanja vijećnika Naše stranke u Mostaru, nakon učestvovanja SDP-ovog Bege Bektića u kriminalnim radnjama vezanim za podršku negatoru genocida Mladenu Grujičiću, nakon najave kandidature Ivane Marić, koja Bošnjake naziva izmišljenom nacijom, za dogradonačelnicu Sarajeva, kao i nakon odbijanja predsjednika SDP-a da na poziv reisul-uleme Huseina ef. Kavazovića potpiše izjavu o zajedničkom nastupu u entitetu RS.
Dobronamjerni, u pravilu, odgovaraju na to pitanje s ushićenjem, tvrdeći da bi tako ojačana SDA doslovno pomela konkurenciju na svim nivoima. Međutim, ako bismo malo detaljnije analizirali period neposredno prije 2008. godine, kada je iz SDA nastala prva od gore navedenih stranaka, to jeste A-SDA, sam od sebe nametnuo bi se zaključak da je SDA u tom periodu, sa svim kadrovima i osnivačima nabrojanih stranaka, imala historijski lošu reputaciju i izborni rezultat.
Period od 2006. do 2010. godine jedini je period kada je SDA zapravo gubila izbore, prvi put 2006. godine od Silajdžićeve Stranke za BiH, a drugi put 2010. godine od Lagumdžijinog SDP-a. Dakle, takva ujedinjena SDA bila bi ona prava, kolokvijalno rečeno, Tihićeva SDA. Pitate se zašto. Krenimo redom. Stranka demokratske aktivnosti ili A-SDA nastala je nakon što je smijenjeno rukovodstvo općinske SDA u Cazinu. Nezadovoljni takvom odlukom Predsjedništva SDA, inicijatori za osnivanje nove stranke bili su SDA načelnik Cazina Nermin Ogrešević, Rifat Hozanović Hozan i predsjednik Skupštine USK Admir Hadžipašić, u Krajini poznat pod nadimkom Misirača, koji je široj bosanskohercegovačkoj javnosti postao poznat po snimku u kojem traži seksualne usluge za zaposlenje jedne ženske osobe.
Dakle, osnovali su je sve bivši lokalni SDA-ovci. Naredna stranka koju su osnovali dojučerašnji SDA-ovci bila je Nezavisna bosanskohercegovačka lista NBL, a koju je po uzoru na MOST u Hrvatskoj osnovao Ibrahim Hadžibajrić, načelnik Općine Stari Grad koji je na tu funkciju izabran kao kandidat SDA, uz podršku Muhameda Ramovića, tadašnjeg načelnika Goražda i drugih nekada istaknutih kadrova SDA. Nedugo nakon toga, već 2017. godine osnovan je Nezavisni blok (NB). Navedenu stranku osnovali su poslanici SDA u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Senad Šepić, Sadik Ahmetović i Salko Sokolović, a pored njih, od istaknutijih političkih lica tu je bio i Fuad Kasumović.
Senad Šepić, dugogodišnji prvi kadar u SDA USK, blizak Tihićev saradnik, a koji je, pored parlamentarnih funkcija, obnašao i dužnost potpredsjednika SDA BiH i direktora Političke akademije SDA, Sadik Ahmetović, kao jedan od prvih Tihićevih ljudi u entitetu RS koji je, ne baš na najbolji način, obnašao mnoge političke funkcije, i Salko Sokolović, dojučerašnji predsjednik Kantonalnog odbora SDA HNK.
Godine 2018. godine, u dva najjača i najmnogoljudnija kantona, nastalu se još dvije stranke: Pokret demokratske akcije – PDA i Narod i pravda – NiP. PDA je osnovan nakon što je Predsjedništvo SDA smijenilo Mirsada Kukića, autokratu iz Banovića, s mjesta predsjednika Kantonalnog odbora Tuzlanskog kantona. O samom Kukiću i negativnom imidžu koji je isti nanosio Stranci demokratske akcije godinama unazad suvišno je išta posebno govoriti. I konačno, Narod i pravda – NiP nastala je na inicijativu SDA-ovog premijera Vlade Kantona Sarajevo i Sarajlićevog potpredsjednika Kantonalnog odbora Elmedina Dine Konakovića.
Pored njega, osnivači NiP-a bili su mahom aktivni SDA-ovci, poput Elvedina Okerića, zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo, svima poznatog Kemala Ademovića, političkog preletača Amela Mekića, Nermina Muzura, tadašnjeg šefa Kluba vijećnika SDA i predsjednika mladih SDA na Ilidži, i drugih manje poznatih SDA-ovaca na nižim nivoima organiziranja. Dakle, manje ili više, navedene stranke nastajale su kada god bi SDA pokušala napraviti neke promjene unutar sebe pa se u navedenih pet stranaka skupila ekipa ljudi koji su i de facto i de iure vladali u ime SDA u skoro svim kantonima s bošnjačkom većinom godinama, čak i decenijama.
Dok su svi oni bili u SDA, ista je na izborima bila limitirana na oko 200.000 glasova, a nakon izlaska SDA se počela podizati do nekih 300.000 glasova. S tim u vezi, logičan zaključak jeste da SDA treba nastaviti proces čišćenja, ma koliko to turbulencija izazvalo u javnosti i medijima, jer glasači ipak prepoznaju da oni koji su loše radili u ime SDA ne mogu preko noći postati bolji samo zato što sada nastupaju pod nekim drugim nazivima, zastavama ili bojama. SDA treba da se okrene budućnosti, a zaboravi prošlost, barem onaj njen neslavni dio kada su navedeni vladali u ime SDA, te da, pored uspješnih, lojalnih i čestitih kadrova u svojim redovima, akvizira i pruži šansu potpuno novim ljudima, obrazovanim i uspješnim, po mogućnosti nešto mlađim, a koji nisu opterećeni nikakvim aferama ni aferimima.
Ukoliko se taj proces uspješno okonča do kraja ove godine ili do početka naredne, SDA zasigurno ima šansu da na izborima 2022. godine dobije značajno više od 300.000 glasova, a posebno ako uzmemo u obzir da je “ljevica”, ovakva kakva je, zavezala zastave sa svim tim bivšim SDA-ovcima, od Krajine, preko Tuzle, pa do Sarajeva. To im, ni jednim ni drugim, njihovi glasači neće oprostiti i tu je, uz sve navedeno, prava šansa za SDA.
