U posljednjim sedmicama u bh. javnosti vodio se rat plakatima koji je najprije počeo postavljanjem božićne čestitke na ulazu u Bužim od premijera Uno-sanskog kantona Mustafe Ružnića, da bi se kasnije nastavilo u Zenici, gdje je postavljen bilbord koji konstantira da jelka, Djeda Mraz i Nova godina nisu u tradiciji islama i Bošnjaka.

Ovi događaji obilježili su naslovne strane portala i medija u prazničnim vremenima, te su bili predmet komentara od raznih analitičara, intelektualaca, novinara i političkih stranaka. Naša stranka Zenica izdala je saopćenje gdje konstatira kako će građani Zenice slaviti sve osim podjela. Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić izjavio je da je skidanje božićne čestitke u općini gdje se broj katolika može na prste nabrojati udar na zajednički bosanskohercegovački identitet.

Ono što pokazuje sve licemjerje bh. građanštine i fine gradske raje jeste potpuno odsustvo sličnih komentara na skidanje bajramske čestitke u Srebrenici od SNSD-ovog načelnika Mladena Grujičića, gradu gdje je počinjen Genocid nad Bošnjacima i gdje prema popisu iz 2013. godine i dalje živi većinsko bošnjačko stanovništvo. Ili kad su gradske vlasti Tuzle u 2020. godini brzinski skinuli transparent koji podsjeća na genocid s tekstom “Oprostiti nećemo 11.07.95”.

Naime, ovi dvostruki aršini pokazuje da je za FGR nacionalna homogenost sasvim prihvatljiva u sredinama gdje većinski živi srpsko i hrvatsko stanovništvo, pa stoga ovakvi incidenti gdje se zabranjuje objavljivanje vjerskih čestitki od drugih konfesija nisu vrijedni komentara jer to nije atak na suživot, toleranciju i zajednički identitet. S druge strane, normalna konstatacija da kićenje jelke nije dio islamske tradicije dočeka se na nož od ovih suživotara jer to tobože “izaziva podjele”. Dakle, Srbi i Hrvati mogu slobodno diskriminirati ostale narode tamo gdje su većina, dok Bošnjaci ne mogu čak ni podsjećati na svoju tradiciju u mjestima gdje su većina.

Ono što je zaista poražavajuće jeste što se bh. javnost bavi sekundarnim pitanjima u vremenima gdje se otvoreno ruši ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine. Naime, akademici, intelektualci, profesori i novinari predstavljaju u svakom društvu intelektualnu elitu koja ima mogućnost da oblikuju javno mnijenje i teme o kojima javnost diskutira.

Ovo sa sobom nosi i veliku odgovornost, jer od rezultata tih polemika i diskusija zavisi i u kojem smjeru će se država razvijati na ekonomskom i političkom polju. Stoga je posebno tužno što se bošnjački intelektualci umjesto stvarima koje su od suštinskog značaja za naciju i državu, kao što su pitanja političkog jedinstva i minimalnog nacionalnog interesa, u javnosti bave snishodljivim raspravama o identitarnim pitanjima.

Tako su dokoni komentatori ustvrdili da “u Bosni zvono nije smetalo ezanu, a ni ezan zvonu”. Ova konstatacija samo je djelomično tačna; istina je da zvono crkve nije smetalo ezanu, ali je ezan itekako smetao zvonu crkve, o čemu svjedoči uništenje preko 600 džamija i islamskih vjerskih objekata u posljednjoj agresiji od strane VRS-a i HVO-a.

Naime, bh. društvo nalazi se u jednoj šizofrenoj situaciji, gdje se na teritoriji koju je u Agresiji odbranila Armija RBiH nastoji na sve načine forsirati vrijednosti manjinskih zajednica u javnom prostoru, dok se istovremeno kritizira obilježavanje islamskih vrijednosti kao što su javni iftari. Uz parolu “tuđe hoćemo, svoje ne znamo” FGR želi dresirati Bošnjake da u javnom prostoru minimiziraju svoje vrijednosti ako žele multietničku Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, to što se u manjem bh. entitetu osporava bošnjačkoj djeci bosanski jezik, ne dozvoljava se postavljanje bajramskih plakata, što se za vrijeme Bajrama u bošnjačkim naseljima gasi struja – nije top-tema sarajevskih portala i novinara i očigledno nije udar na suživot – ne barem u istoj mjeri koliko plakat da Djeda Mraz nije dio islamske i bošnjačke tradicije.

Tolerancija i multikulturalnost jeste dvosmjerni put. Istinsko multikulturalno društvo ne može se graditi na tome da većinski narod, koji je doživio Genocid u Agresiji, prihvati bezrezervno tuđe običaje, a da se s druge strane s tihim odobravanjem prihvati diskriminacija najbrojnijeg naroda u onim prostorima Bosne i Hercegovine gdje čine kao rezultat etničkog čišćenja demografsku manjinu.

Bošnjaci nikada nisu bili na strani šovinizma, te su uvijek poštovali različitost. Stoga, govoriti isključivo Bošnjacima o multietničnosti potpuno je promašeno i neprimjereno. Tamo gdje su Bošnjaci imali vlast i većinu uvijek je bio moguć razvitak života drugim i drugačijim. Ali kao što je Mustafa Busuladžić pisao, “naša tolerancija ne može ići dotle da mi mirno gledamo vlastito uništenje”.

Ako se na kraju vratimo na izjavu Komšića kako je skidanje božićnih čestitki udar na zajednički bosanskohercegovački identitet, postavlja se logično pitanje – šta je to zajednički bh. identitet i da li on uopće postoji u današnjem društvu? Naime, u nacionalno heterogenim državama gdje građani nisu povezani istim etničkim porijeklom zajednički se identitet gradi na pripadnošću istoj državi i njenim simbolima kao što su zastava, himna i grb. Koliko se u Bosni i Hercegovini poštuju zajednički državni simboli, može svako primijetiti posjetima u kantonima i entitetima gdje većinski živi hrvatsko i srpsko stanovništvo. Tamo se državna zastava može vidjeti jedino ispred javnih ustanova, dok u ostalim mjesta dominiraju šahovnica ili trobojka, grafiti i murali koji glorificiraju ratne zločince i nazivi ulica po četničkim vojvodama i ustašama iz Drugog svjetskog rata. Pored toga, ne postoji zajednička bh. javnost, populus, s obzirom na to da je kulturni i medijski život podijeljen po etničkim principima. I na kraju, u političkom smislu na drugoj i trećoj strani ne postoje multietničke stranke, nego Srbi i Hrvati konstantno glasaju za svoje nacionalne stranke koje u svojim programima propagiraju dalju etničku fragmentaciju i dezintegraciju Bosne i Hercegovine.

Da li se ipak vrijedi truditi da se stvori, primjera radi na sportskim uspjesima, zajednički bosanskohercegovački identitet? Očigledno da je za postojanje svake države potrebno da njeni građani osjećaju državu svojom. No, ako gledamo kroz historiju Bosne, vidjet ćemo da od Kraljevine Bosne pa sve referenduma o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine 1. marta 1992. godine nije postojao zajednički pogled na budućnost države od svih njenih naroda. Kao što je akademik Ferid Muhić rekao u nedavnom intervjuu za TV Hayat: nikakvo bosanstvo nije kroz historiju branilo Bosnu, čak je jedan dio bosanstva radilo na uništenju Bosne.

Stoga ni u modernim vremenima nema nikakve perspektive da se stvori zajednički identitet na osnovu bosanstva, jer takvo nešto nikada neće biti prihvaćeno od strane druga dva naroda. Na kraju krajeva, za budućnost Bosne i Hercegovine to nije ni conditio sine qua non; dovoljno je da je njen većinski narod Bošnjaci jedinstven po pitanju opstanka države u njenim historijskim granicama. Samo treba imati dovoljno pameti i mudrosti, a prije svega državotvornosti.