Edhem ef. Čamdžić spada u red onih imama koji su u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini imali izuzetno zahtjevnu zadaću. On je 1999. godine postao muftija banjalučki, u periodu kada nije bilo niti jedne jedine džamije u gradu na Vrbasu, i imao je zadatak da obnovi, koliko je god to bilo moguće, vjerski život muslimana u ovom dijelu naše domovine. Na čelu Muftijstva banjalučkog ostao je sve do 2014. godine, tj. punih 15 godina, i u tom periodu svjedočio je brojnim lijepim, ali i manjem lijepim događajima. Jedan od najljepših događaja bio je početak obnove Ferhat-pašine džamije, poznate Ferhadije, dok mu je uvjerljivo najteži bilo ubistvo Murata Badića 7. maja 2001. godine, i to prilikom polaganja kamena temeljca za izgradnju ove banjalučke ljepotice. Kako sam Edhem ef. Čamdžić govori za Stav, njegovi imami i on preživjeli su više od stotinu napada, a više i ne broji napade na vjerske objekte u okviru muftijstva kojim je rukovodio.
Ovaj imam rodom iz Zavidovića već je neko vrijeme u penziji i svoje slobodno vrijeme uglavnom koristi za pisanje. Svoju prvu knjigu S Ferhadijom povratak, sigurnost i opstanak objavio je 2018. godine u Fojnici i ona predstavlja svojevrsnu kompilaciju njegovih dnevničkih zapisa, ali i fotografija, dokumenata i ilustracija, uglavnom nastalih tokom njegovog učešća u obnovi Ferhadije džamije u Banjoj Luci. Nakon ovog obimnog djela ogromne bitnosti, uslijedile su i knjige Naš Doboj, Historija Zavidovića te Bosanska sehara dersova. Prijevod Edhema ef. Čamdžića s arapskog na bosanski jezik jednog od njemu najdražih ramazanskih priručnika već je u štampi, a piše i novo djelo radnog naziva Ferhadija džamija: Dan džamija.
U nastavku pročitajte šta je Edhem ef. Čamdžić imao kazati o njegovom muftijskom životu, ratnom i poratnom periodu, ali i njegovom spisateljskom radu.
STAV: Bili ste na mjestu muftije banjalučkog od 1999. do 2014. godine. Tačno deceniju i po. Na šta ste najponosniji, a što je u vezi s ovim periodom?
ČAMDŽIĆ: Najponosniji sam na to što sam uspio dovesti mlade imame koji, hvala Bogu, još uvijek rade. To su ljudi koji su završili fakultete, magistrirali, a neki od njih su i doktorirali. Ti ljudi, čak ni u vrijeme kada je fašizam u manjem bh. entitetu bio posebno izražen, tu mislim na period nakon 2001. godine, nisu pobjegli, nisu napustili svoje muftijstvo. Niti jedan jedini. Mnogi imami bili su ranjeni tog nesretnog 7. maja, ali niko od njih nije ustuknuo. Tadašnji reisul-ulema Mustafa ef. Cerić znao me je zvati po tri-četiri puta dnevno kako bih provjerio kakva atmosfera vlada među imamima, kao da mi je na uho šaptao da se ne ljutim ako u nekom trenutku odu, a ja sam mu odgovarao da o tome nema govora. Tražio sam od njega samo da nam angažira što više dobrotvora koji bi nam pomogli u nabavci građevinskog materijala kako bismo nastavili graditi džamije i vraćati ljude na svoja ognjišta, u čemu smo, sa zadovoljstvom ističem, i uspjeli. Izgradili smo 96 džamija, što nije malo.
STAV: Kakva Vas sjećanja vežu za taj 7. maj 2001. godine, kako ste se osjećali kao muftija banjalučki svjedočeći tim nemilim scenama? Jeste li možda pomislili da nikada neće doći do obnove Ferhadije?
ČAMDŽIĆ: Nikada nisam ni pomislio da nećemo uspjeti obnoviti Ferhadiju džamiju. Nikada se nisam u poslove upuštao ako nisam bio siguran u njihov uspjeh. Nisam ni najmanje sumnjao u realizaciju tog projekta. Imao sam svesrdnu podršku Islamske zajednice, ali i našeg naroda u Banjoj Luci i šire. Vjerovali ili ne, imao sam tihu podršku i nekih Srba, posebno Hrvata, koji su mi krišom govorili da su živjeli s Ferhadijom i da se i sami nadaju njenoj obnovi.
Taj 7. maj 2001. godine za mene je bio izuzetno težak, ali sam tim činom napada, pomalo paradoksalno, bio i ohrabren. Imao sam predosjećaj, koji sam kasnije i podijelio s našim ljudima, da je to njihov posljednji čin zla i da nas nakon toga neće više dirati. Oni su taj dan napravili haos, ubili jednog čovjeka, ranili više ljudi, zapalili nekoliko vozila i vjerovao sam da nakon toga više neće. I nisu.
STAV: U Banjoj Luci 2016. godine održana je svečana ceremonija otvaranja obnovljene Ferhadije, bogomolje iz 1579. godine, čiju je izgradnju finansirao Ferhat-paša Sokolović, a koja je uništena tokom rata 1993. godine. Iako više niste bili muftija banjalučki kada je ova džamija otvorena, ipak ste bili tu kada se pojavila ideja o njenoj obnovi. Kako je za Vas izgledao 7. maj 2016. godine?
ČAMDŽIĆ: Tada sam već bio u penziji, ali sam predvodio džuma-namaz uoči njenog otvorenja. Bio sam sretan cijelim svojim bićem, toliko ushićen što su svi radovi konačno privedeni kraju. Ja sam bio potpisnik zadnjeg ugovora o završetku radova s Turskom agencijom za koordinaciju i saradnju (TIKA), koja nam je puno pomogla zajedno s Upravom za vjerske poslove Turske. Osim finansijske pomoći, vrlo nam je bila bitna i moralna podrška koju smo prije početka radova na Ferhadiji imali od tadašnjeg američkog ambasadora Thomasa Millera. Tog čovjeka nikada ne smijemo zaboraviti. Paralelno sa srećom osjećao sam i golemu tugu zbog rahmetli Murata Badića. Kada sam bio na minberu, očima sam ga tražio među klanjačima, ali ga nije bilo.
STAV: Dok ste se nalazili na čelu Muftijstva banjalučkog, imali ste priliku svakodnevno komunicirati s povratnicima u Banjoj Luci, ali i u druga mjesta u bh. entitetu Republika srpska. Kakav je njihov život bio u tom razdoblju?
ČAMDŽIĆ: Nikakav. Trpjeli su sve i svašta, ali ipak su mnogi od njih odoljeli svim nedaćama i još uvijek su na svojim predratnim imanjima. S druge strane, mnogo je naših ljudi koji se naprosto ne mogu vratiti na svoja ognjišta niti imaju snage za jedan takav potez, mnogo je stvari koje ih podsjećaju na zlo koje su preživjeli u ne tako davnoj prošlosti. Imao sam u Šipragama, u Kotor-Varoši, jednog prijatelja čija je porodica prije rata dala najbolji komad svoje zemlje kako bi u tom mjestu bila napravljena škola. On je u toj školi bio i domar. Međutim, kada je izbio rat, komšije Srbi su ga zatvorili, tukli i on se više nikada nije vratio na posao u svom mjestu.
STAV: Jesu li se povratnici međusobno slagali i pomagali?
ČAMDŽIĆ: Jesu. I to ne samo u Banjoj Luci već i u ostalim područjima koja sam ja pokrivao – od Bosanskog Broda do Ključa, prema Bosanskom Petrovcu do Bosanske Kostajnice. Banjalučki Bošnjaci su velike patriote, veoma gostoljubiv narod.
STAV: O međuodnosu povratnika sam Vas pitao zato što nam slijede izbori, koji uvijek, na neki način, podijele i same Bošnjake.
ČAMDŽIĆ: Ne bih govorio o politici, ali svima nam je jasno da se Bošnjaci iz dana u dan sve više razuđuju. Sve više se međusobno razilazimo. Islamska zajednica u BiH je čvrsta, stabilna, stamena, aktuelni reisul-ulema Husein ef. Kavazović ovu instituciju uveo je u mirne vode, stalno je prisutan u džematima, posebno onim povratničkim, tako da se trebamo oko nje okupljati. Ne želim uopće govoriti ko bi za koga trebao glasati, ali ću ovdje kazati da se u potpunosti slažem s nedavnom predivnom izjavom jednog kolege, katoličkog svećenika koji je kazao da ljudi bez vjere teško da mogu nešto uspjeti. Danas, nažalost, imamo mnoge koji se stide što su Bošnjaci i muslimani. Ja takve neću podržati. Ja stajem iza ljudi koji ponosno kažu da su Bošnjaci i muslimani, koji kažu da će podržati svoga komšiju ehlul-kitabiju – brata katolika, ortodoksa, judaistu – ako radi ispravno i ako se zauzima za jedinu nam domovinu.
STAV: Vi ste čovjek koji je odbio prihvatiti penziju koju su Vam namijenile vlasti entiteta RS?
ČAMDŽIĆ: Tako je. Nacionalnu penziju, kako su je zvali, trebali su primiti sve vladike s područja manjeg bh. entiteta, biskup Franjo Komarica i ja, ali kada imami s mog muftijstva ne mogu primiti penziju, ne želim je ni ja.
STAV: Osim penzije, Vi ste odbili primiti i Orden časti sa zlatnim zracima, koji Vam je htio uručiti, ni manje ni više, Milorad Dodik?
ČAMDŽIĆ: To je njihovo visoko odlikovanje koje dodjeljuju za promociju suživota i tolerancije. Dobio sam pozivnicu od Milorada Dodika za tu ceremoniju dodjele i neke dokumente, formulare, ali niti sam otišao na tu dodjelu niti sam želio primiti taj orden. To je bilo licemjerno od njih i tako sam im i odgovorio. Licemjerno je imamu dodijeliti bilo kakav orden dok se mnogi Bošnjaci ne mogu vratiti na svoje poslove u RS-u. I prije i poslije tog događaja sam se tu i tamo viđao s Miloradom Dodikom, ali me nikada nije pitao zašto sam odbio sve što je dolazilo od njega. Ne daj Bože da sam bilo koju nagradu primio od njega. Ipak, zanimljivo je da je jednom došao u Ferhadiju dok se obnavljala iako je prije toga odbijao doći.
STAV: Poznato je da je neposredno nakon okončanja Agresije na našu državu bilo dosta napada kako na Vas, tako i na druge imame, te na vjerske objekte koji se nalaze u sklopu Muftijstva banjalučkog.
ČAMDŽIĆ: Moji imami i ja preživjeli smo više od stotinu napada. Jednog ramazana bio je iftar u Ključu. Nakon što smo posjedili, Ermin ef. Vučkić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Ključ, jedan vrlo čestit čovjek koji je tada bio i na mjestu zamjenika muftije banjalučkog, i ja krenuli smo preko Mahnjače, a drugi nas je imam čekao u Banjoj Luci. Žurili smo na sehur. Na semaforu kod Arnaudija džamije, na kojem se inače malo duže ostaje, jedan čovjek iz automobila kraj nas opsovao mi je tursku majku. Više bih volio da me je pogodio kamenom nego što mi je to opsovao, ali kako je, tako je. Bilo je bezbroj ovakvih slučajeva, ali o njima nismo govorili u javnosti. Zašto? Pa da se Bošnjaci u SAD-u, Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji ne bi uplašili i tako odustali od povratka u svoju domovinu, ali i da ne bismo uplašili povratnike koji su već tu.
STAV: Tokom rata obavljali ste imamsku dužnost u Doboj-Jugu i Doboj-Istoku?
ČAMDŽIĆ: Na području koje je danas znano kao Doboj-Jug ostao sam s našim narodom tokom cijelog rata, obavljajući dužnost imama, glavnog imama i učitelja u osnovnoj školi, kao i druge poslove vezane za odbranu. Međutim, nisam bio prisutan samo na Doboj-Jugu, bio sam glavni imam i za područje Doboj-Istoka. Morali smo ići 760 kilometara preko Olova i Vareša kako bismo stigli u Doboj-Istok. Ljudi i u Doboj-Jugu i Doboj-Istoku su, slobodno ću kazati, sebe dali za muhadžire, za izbjeglice. No nisu to radili samo oni, već i ljudi iz Tešnja i svih tešanjskih sela. Na područjima tešanjskih sela vrlo često sam se zadržavao kao vojnik. To su ljudi koji su komad hljeba najprije davali izbjeglicama, pa onda tek ostavljali sebi.
STAV: Vi ste bili u logoru u Busovači?
ČAMDŽIĆ: Zarobljen sam s još nekoliko ljudi ispod Novog Travnika. Prijetili su mi klanjem, stavljali sablju ispod vrata, ali me, treba biti iskren, nisu tukli. Druge su teško premlaćivali. Zvali su me “smrdljivim Turčinom” znajući da sam imam, ali me nisu fizički zlostavljali. Spasili su nas Englezi koji su tada bili u našoj državi.
STAV: Na samom kraju, voljeli bismo čuti informaciju više o Vašoj novoj knjizi koja je već u štampi.
ČAMDŽIĆ: U pitanju je prijevod knjige Božiji poslanik u ramazanu s arapskog na bosanski jezik, koja je prvi put objavljena 1968. godine. Njen autor je ‘Ali Husni Harbutli. Krajem januara 1969. godine kao student u Libiji dobio sam ovu knjigu od profesora Mustafe Trikija, koji je izuzetno cijenio nas studente iz bivše Jugoslavije. On mi je tada rekao da će mi ova knjiga možda koristiti u komunističkoj Jugoslaviji ako budem hodža. Njom sam se, što je interesantno, koristio tokom cijelog života, a prošle godine sam počeo raditi na njenom prijevodu. Godine 1979. bio sam vodič na hadžu. Tada susrećem profesora Mustafu Trikija, koji je, zanimljivo, bio vodič libijskim hadžijama. Tokom našeg susreta pitao me koristi li mi knjiga koju mi je poklonio prije tačno deceniju. Kada sam mu rekao da itekako služi, on je bio presretan.
STAV: U penziji ste od 2015. godine. Kako provodite dane u mirovini?
ČAMDŽIĆ: Vrlo često me šalje reisul-ulema Husein ef. Kavazović na otvorenje džamija, neki imami me zovnu da održim predavanja, a konstantno i pišem. Osim knjige Božiji poslanik u ramazanu, koja je u štampariji, već uveliko radim i na novom, šestom rukopisu. Nova knjiga se radno zove Ferhadija džamija: Dan džamija. U njoj ću posebnu pažnju posvetiti opisivanju onih bh. gradova u kojima tokom komunističke diktature nije bila dozvoljena izgradnja džamija. To su, naprimjer, Banovići, Živinice, Kalesija, Novi Travnik, pa i moji Zavidovići.
