Nakon što je gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković obznanio kako počinju radovi na rušenju betonskog kostura naslonjenog tik uz tamošnji hotel „Palas“, te kako će na tom mjestu nići stometarski toranj od stakla i čelika, u samom srcu tog grada, oglasila se Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, protestirajući zbog početka radova na zemljištu koje je uvakufljeno. Na tom je mjestu, naime, do 1931. godine stajala banjalučka Sijamija džamija, a nakon njenog rušenja tamošnji su Bošnjaci organizirali vakufski odbor koji je preuzeo na sebe poslove gradnje hotela „Palas“.

„Danas nakon više od 50 godina se upravo na jednoj takvoj nekretnini pred očima javnosti, uz prisustvo najviših državnih dužnosnika, kopaju temelji za izgradnju najmodernijeg hotela koji će konačno da zatre trag da je tu ikada bila džamija i vakufska imovina. Za nas u Islamskoj zajednici je to jedan od najžešćih ataka na dostojanstvo muslimana, ravno rušenju Ferhadije džamije“, stoji u saopćenju.

Iz Vakufske direkcije podsjećaju da je Medžlis Islamske zajednice (MIZ) Banja Luka još 2001. godine pokrenuo postupak osporavanja nezakonite privatizacije vakufske parcele na kojoj je bila izgrađena džamija. Postupak je pokrenut na osnovu istog zakona kojim je entitet Rs vratio imovinu Pravoslavnoj crkvi i drugim licima srpske nacionalnosti, a koji je odlukom tadašnjeg visokog predstavnika stavljen van snage. Ustavni sud BiH je odbio apelaciju MIZ Banja Luka, uz obrazloženje da nije donesen zakon o denacionalizaciji, odnosno restituciji i da je spomenuti zakon stavljen van snage, pa „nije legitimno očekivati“ povrat predmetne imovine.

U saopćenju Vakufske direkcije dodaje se da Islamska zajednica neće odustati od pravne borbe i da će u skladu s raspoloživim pravnim sredstvima pokrenuti sve vrste postupaka s ciljem zaštite temeljnih ljudskih prava muslimana. „Gradnja najmodernijeg hotela, velika investicija i ostali s ushićenjem izrečeni superlativi imaju cilj samo jedno – da se javnosti sakrije informacija da se hotel 'Palas' gradi na tuđoj zemlji, vakufskoj lokaciji na kojoj je bila izgrađena džamija“, navodi se u saopćenju.

O Šehovoj džamiji, odnosno Sijamiji, koja se nalazila na mjestu današnjeg hotela „Palas“, i nema previše podataka, ono što se može pronaći šturo je i nepotpuno, njena historija nije ni izbliza istražena poput historije neke od ukupno 45 banjalučkih džamija izgrađenih u tom bosanskohercegovačkom gradu od 1528. godine, kada cijelo područje Jajačke banovine, od Jajca pa sve do Save, prelazi u ruke Osmanlija.

Kako je pisao Alija Bejtić u svom čuvenom radu „Banja Luka pod turskom vladavinom“, tada su Turci zauzeli i tvrđavu Banju Luku i istoimenu varošicu pod njom, koja se već bješe raširila na objema obalama Vrbasa. Tvrđava je po svoj prilici pala neoštećena i Turci su odmah smjestili u nju svoju posadu, a dolje u varoši počeli su graditi obrtničke radionice i trgovačke dućane, najprije za potrebe vojske, a onda i ostalog žiteljstva. Današnji, dakle, Gornji Šeher najstariji je dio starog dijela Banje Luke.

Onovremeni Turci, vrlo pobožan narod, u svakom novoosvojenom mjestu podizali su među prvim objektima i džamiju i nazivali je imenom sultana za koga je to mjesto osvojeno. Banja Luka raste i razvija se posebno u periodu kada je u nju iz Sarajeva premješteno stolovanje tadašnjeg bosanskog sandžak-bega, Banja Luka postaje političko središte ondašnje Bosne, a pojedini bosanski sandžak-bezi glavni nosioci građevinske djelatnosti u tom gradu. Taj prijenos izvršio je, vjerovatno, iz vojno-strateških razloga oko godine 1553. godine bosanski sandžak-beg Sofi Mehmed-paša, koji tu odmah otpočinje gradnju velikog stila, a u tome ga poslije slijede i njegovi nasljednici, sandžak-bezi Osman Han i Ferhadbeg Sokolović.

Bosna je u to doba bila sandžak, koji je s ostalim u ovim stranama pripadao beglerbegu od Rumelije. U septembru pak 1580. Bosna i sama postaje beglerbegat ili pašaluk, kojem u početku pripada osim bosanskog još osam okolnih sandžaka i čiji se zapovjednici otad zovu beglerbezi. Time Banja Luka, stoji dalje u Bejtićevom radu, postaje upravno središte višeg stepena, što je još više ubrzalo razvitak grada, i ostaje takva sve do godine 1639, dok namjesnička stolica nije vraćena ponovo u Sarajevo

Poznato je da je Banja Luka tih godina bila „podijeljena“ na Gornji i Donji Šeher. U Gornjem Šeheru Sofi Mehmed-paša izgradio je čaršiju koja je do temelja spaljena po upadu austrijskih jedinica vodstvom Ludviga Badenskog 1688. godine.

U današnjem Donjem Šeheru, podsjeća Bejtić, postojalo je nekakvo naselje i prije dolaska Osmanlija, ali je taj dio grada doživio pravi procvat tek u tursko doba, devedesetih godina šesnaestog stoljeća. Zasluga za taj procvat pripada posljednjem bosanskom sandžak-begu (1574–1580), a prvom beglerbegu (1580–1588) Ferhad-paši Sokoloviću, članu glasovite istoimene porodice iz sela Sokolovića kod Rudog, koja je turskoj carevini dala veliki broj umnih državnika i na bojnom polju junaka. Ono što je Gazi Husrev-beg bio nešto ranije Sarajevu, to je Ferhad-paša Sokolović bio Banjoj Luci.

On je tu na prostoru između potoka Crkvine i Vrbasa od godine 1579. do 1587. izgradio 216 javnih objekata, između ostalih, džamiju Ferhadiju, mekteb i turbe za sebe, vodovod, sahat-kulu, javne zahode, karavan-saraj i hambar za žito. Kupio je dosta zemlje i zgrada izvan Banje Luke i sve to onda uvakufio i napisao o tome posebnu zakladnicu na turskom jeziku krajem januara 1587. godine.

Grad se širio i preko Crkvine, tamo se razvilo pet mahala, koje su bile središta džamije Pašićeva, Hadži Omerova ili Dolačka, Sijamija ili Šehova, Kalauzija i Herićeva. Kad su nastale te mahale i njihove džamije, ne zna ni Bejtić ni oni koji su nakon njega istraživali historiju Banje Luke jer nisu pronađeni pisani tragovi. Džamije u tim mahalama građene su od ćerpiča i s drvenom munarom.

Sijamija ili Šehova džamija stajala je na mjestu današnjeg vakufskog hotela „Palas“ i bila je centar tog dijela grada. Kako nije imala dosta džemata, porušena je 1931. godine, da ustupi mjesto spomenutom hotelu. Njezin materijal nakon rušenja prenesen je u selo Mehovce i od njega je tu napravljena nova džamija, koja je također nazvana Sijamija, po staroj porušenoj džamiji.

Rahmetli arhitektica Sabira Husedžinović, sasvim sigurno jedna od najznačajnijih ličnosti u novijoj historiji Banje Luke, bila je osoba kojoj imamo zahvaliti za brojne podatke, nacrte i dokumente o banjalučkim džamijama.

Husedžinović je tvrdila kako su značajan dio graditeljskog naslijeđa Banje Luke bile njene džamije s drvenom munarom, koje su po svojim karakteristikama i načinu zidanja nosile elemente etnoarhitekture. Podsjeća da je sredinom 16. stoljeća u Banjoj Luci bilo 45 mahala, a toliko je vjerovatno bilo i džamija, da je prema popisu iz 1851. godine bilo 38 džamija, a da je sistematsko i plansko uništavanje spomenika islamske arhitekture u Banjoj Luci počelo uspostavljanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, čije su tadašnje vlasti rušenje džamija pravdale njihovom zapuštenošću i starošću.

Tako je do Drugog svjetskog rata srušeno osam banjalučkih dzamija, 1918. Herića, 1919. Debagija (Tabačka), 1923. Kalenderija (Sinikova), čiji su ostaci stajali iza Drugog svjetskog rata, 1924. Pašića, zatim 1928. Apardi-pašina i Džaferagina, pa onda 1930. Kubadagina te konačno i 1930. Šehova, odnosno Sijamija džamija.

U socijalističkoj Jugoslaviji srušeno je 15 džamija. To su bile Mahmud Čelebijina (Ilidžanska) srušena 1950, zatim Hadži Firuzova srušena 1950, pa Mustafa-pašina srušena 1955, Musalla srušena 1957, pa onda Hunkarija ili Careva srušena 1957, potom Daudija (Medreska) srušena 1959, Osman-šahova džamija srušena je 1959. Porušene su i Hadži Babina (Šarena), Simidija, Sitarska, Čaršijska (Suki Sagir), Mejdan, Daudija, Mustafa-pašina i Hadži-Babina džamija. Ostalih 16 banjalučkih džamija srušile su vlasti Republike srpske tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Prema dostupnim informacijama, nakon što je Sijamija džamija 1931. godine srušena, na njenom mjestu napravljen je vakufski hotel „Palas“, čiji je izgled projektirao zagrebački arhitekta Dionis Sunko s elementima koji asociraju na orijentalnu arabesku, a za uspomenu na Sijamiju džamiju je na vrhu vakufskog hotela „Palas“ postavljen minaret.

Prvi vlasnik hotela „Palas“ bio je vakuf, odnosno Medžlis Islamske zajednice Banja Luka, a gradnja hotela finansirana je kreditom. Kada je poslije Drugog svjetskog rata hotel nacionalizovan, Medžlis je, prema tvrdnjama Banjalučana, nastavio vraćati kredit i vratio ga je u cijelosti 1950. godine. Dokumenti kojima se to dokazuje se i danas nalaze u arhivi Vakufa.

U doba Osmanlija, glavna ulica u Banjoj Luci počinjala je od tvrđave Kastel, pa je prolazila pored Ferhad-pašine džamije, odakle se, presijecajući današnju glavnu ulicu, protezala sve do Arnaud-pašine džamije. Za vrijeme Austro-Ugarske vladavine glavna, Ferhatpašina ulica, gubi status glavne ulice. Kasnije, poslije Prvog svjetskog rata, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, dobija ime Ulica kraljice Marije i prosto vrvi od zanatskih i trgovačkih radnji, stoji u tekstu „Sjene stare Banja Luke“, u kojem se mogu naći podaci o nekim banjalučkim građevinama, pa tako i o današnjem hotelu „Palas“.

Centar grada poslije dolaska austrougarske vlasti postepeno se „povlačio“ prema sjeveru da bi kasnije, dolaskom prvog bana Svetislava Tise Milosavljevića (1929), dobio glavne konture i bio utvrđen na današnjem mjestu.

Na mjestu hotela „Palas“ bili su drveni ćepeneci, a na samom uglu je bila drvena džamija Sijamija. U ćepenecima su se nalazile kafana, ćevabdžinica, nekoliko sitničarskih radnji i slastičarna. Tu je radio i tada čuveni ćevabdžija Hamdija, koji, kako stoji u članku, meso za ćevape nije mljeo, nego ga je sjeckao. Kada je izgrađen „Palas“ (1933), Hamdija se preselio preko puta, na mjesto gdje je kasnije podignuta Džinićeva palata.

Nije zgoreg napomenuti kako je u blizini Sijamija džamije nekada bio veliki harem koji je Milosavljević ovako opisao: „(...) u sredini grada tada se nalazilo veliko i potpuno zapušteno, korovom prekriveno tursko groblje (...), a koje je pripadalo Vakufu. Prostor zahvaćen ovim grobljem bio je prava rugoba i sramota varoši, inače dosta veliki, a po položaju i obliku svom jedino prigodan za jedan centralni park“.

Današnji park „Petar Kočić“ nekada je bio najveći harem u Banjoj Luci, glavni harem gdje su sahranjivani banjalučki muslimani Donjeg Šehera. Harem je, prema nekim izvorima, oduzet, a prema drugima otkupljen. Ban Milosavljević je naredio da se nišani sruše, te da se na tom mjestu izgradi park nazvan kasnije po njemu. Ostalo je svega jedno turbe koje je služilo kao javni toalet, da bi s vremenom i ono također bilo srušeno.