Podmladak pravoslavnog bratstva SPC “Vitezovi Sv. Jovana Vladimira” iz Bara, kojem, po svoj prilici, pripadaju nasilnici koji su pretukli bosanske sportiste u Baru.
Srbi su potonje tri decenije koristili isključivo i samo silu kako bi ostvarili svoje nacionalne interese. U posljednjih nekoliko godina uključili su i mehku moć naracije, te sofisticiranog političkog djelovanja kroz partije deklarativno opredjeljenje zapadnim vrijednostima, praktično usmjerene ka ruiniranju bošnjačkih i crnogorskih institucija, koje su glavna prepreka za stvaranje velike Srbije. Vješto kombiniraju i brutalnu silu i blagoglagoljivost, kad što zatreba, kad se što pokaže funkcionalnim. Ako treba, na “šubari će se drmati cvijeće”, a ako zatreba, i “ubit će i zaklat će ko sa njima neće”.
U jednom intervjuu za portal AntenaM, crnogorski pisac Milorad Mijo Popović rekao je da, parafraziramo, Srbi teško funkcioniraju ako ili ne dominiraju ili neko ne dominira njima. Vratimo li se u povijest naići ćemo na potvrdu Popovićeve (hipo)teze. Dok su bili pod Osmanlijama, Srbi su bili konstruktivni, jer je Porta uređivala njihov život. Čim su dobili autonomiju, kasnije i nezavisnost, počeli su tlačiti druge, Bošnjake i Crnogorce prije svega.
Sila, kako narativna, tako i oružana, jeste srpski modus operandi za izgradnju odnosa sa susjedima, ako su na bilo koji način susjedi slabiji od njih. Ako je susjed, pak, jači, onda su servilni. Ravnopravnost, reciprocitet, za srpsku politiku još je misaona imenica, koju, pak, hoće rabiti u cilju skretanja pažnje s fakticiteta. “Raširenih ruku u ime ljubavi / zatvorenih očiju u ime pravde.”, jedan je od stihova, inače, sjajne pjesme Amfilohije makedonske grupe Mizar koji jezgrovito opisuje narativnu strategiju srpske politike. U promociji deklarativne odanosti univerzalnoj ljubavi, dobroti, čovjeku, kao takvom, a istovremeno zatvaranjem očiju spram Genocida nad Bošnjacima, najaktivnije je sveštenstvo Crkve Srbije. Rašire ruke u ime ljubavi, pozovu na mir, međusobno poštovanje, ali ako postavite pitanje Genocida, prekrste ruke na prsima, zatvore se, dijalog postaje nemoguć. A kad nema dijaloga, kada se ne komunicira riječima, komunicira se oružanom silom.
“Dobro je dok je Dodik na vlasti u manjem bh. entitetu”, riječi su jednog profesora iz Tuzle. Dok god imamo Dodika u Bosni i Hercegovini, Vulina i Dačića u Srbiji, stvarne namjere Srba na zapadnom Balkanu ne mogu biti skrivene. Ma koliko paradoksalno izgledalo, naš je interes da nasljednici Miloševićeve politike iz devedesetih, možda bolje reći (veliko)srpske nacionalne politike uopće, budu politički predstavnici Srba sve dok srpska kultura ne prođe kroz nužan i bolan proces katarze, što je conditio sine qua non racionalnog, dobrosusjedskog dijaloga sa Srbima. Dok god imamo Dodika, koji prijeti otcjepljenjem manjeg bh. entiteta, Aleksandra Vulina koji “rusuje”, stvarne namjere Srba ne mogu se skriti.
SRBI UČE NA SVOJIM GREŠKAMA
Međutim, izgleda da su nakon tri decenije nasilnog pokušaja ostvarivanja svojih nacionalnih interesa Srbi nešto i naučili. Sve je manje sile, a sve više suptilnog, sofisticiranog utjecaja na kolektivno svjesno Crnogoraca i Bošnjaka.
Narativno nasilje (za oružano Srbi nisu spremni, ali se spremaju, što uvijek treba imati na umu) ne može proći barijere institucionalno zaštićene političke korektnosti Zapada. Jasno im je da Milorad Dodik i njegov SNSD u Bosni i Hercegovini i Andrija Mandić i njegov DF u Crnoj Gori ne mogu sami ostvariti srpske interese u te dvije države. To ne znači da više nisu upotrebljivi, naprotiv. I dalje su veoma važni kao štap kojim prijete i susjedima, pa i međunarodnoj zajednici, kojoj je prije svega stalo do neoružanog komuniciranja među narodima na Balkanu. Ali ne mogu sami, potrebna im je pomoć. I dobili su je.
Znajući da su i kod Crnogoraca i kod dobrog dijela Bošnjaka i dalje vitalne institucije “bolje sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati”, “antifašizma”, “otvarajte fabrike, ne džamije”, “gledaj od čega živiš”, učinili su sve što su mogli da devalviraju institucije kulture sjećanja i kulture pamćenja i kod jednog i kod drugog naroda. Tako se sjećanje na Genocid, ratna stradanja Bošnjaka, njihove heroje odbrambeno-oslobodilačkog rata tumači kao “podizanje nacionalnih tenzija”. Slično je i u crnogorskom slučaju. Slikovitosti radi, u novembru 2022. godine Balkanska istraživačka mreža BIRN provela je istraživanje “Krajnje desničarski ekstremizam na Balkanu: Grupe, trendovi i politička podrška”, u kojem su kao krajnje ekstremne organizacije targetirane neformalna grupa “Komite i patriote Crne Gore” i feministička grupa “Bogougodnice”. Ove dvije “organizacije” okupljaju aktiviste koje promiču doslovno univerzalne vrijednosti, ali suprotstavljene velikosrpskoj politici. Stavljene su i isti saf s deklariranim srpskim šovinistima iz, primjera radi, organizacije Zavjetnici Tvrdoš Nikšić i Pravoslavno bratstvo Stupovi.
Ovo istraživanje BIRN-a u Crnoj Gori jedan je u nizu znakova za uzbunu da se iza brda valja megaprojekt pacifiziranja žrtve i njenog eutaniziranja za činjenice, kako bi se s dželatom (jer ima više realne moći) mogao napraviti deal za “miran Balkan”. Cilj je omogućiti srpsko-hrvatsko-albansku vladavinu Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, kao nezavisnim državama u kojima će bošnjačka i crnogorska kultura biti potpuno marginalizirane, a u krajnjoj liniji asimilirane u srpsku i hrvatsku. Zauzvrat, neće biti oružanih sukoba, trgovina će cvjetati. Neophodno je, dakle, utišati glasove koji ne dozvoljavaju zatiranje dvije milenijske kulture, samo zato što su malobrojnije od spomenute tri. U taj projekt uključeni su i mediji i nevladine organizacije, poput BIRN-a.
Ali ništa od projekta ne bi se moglo ostvariti ako ne dobije i svoje političke obrise. Zato su formirane političke partije Naša stranka i Narod i Pravda u Bosni i Hercegovini, Građanski pokret URA, Demokratska Crna Gora i Evropa sad u Crnoj Gori. Riječ je o političkim organizacijama koje u svojim političkim programima nisu ostavili mjesto za nacionalne interese Bošnjaka, odnosno Crnogoraca. Njihov je cilj napraviti “kompromis”, doći do “najmanjeg zajedničkog sadržioca” o dešavanjima devedesetih godina, ne do istinskog dijaloga među kulturama i do prihvatanja činjenica i etabliranja sudskih presuda o Genocidu i Agresiji u diskursu zapadnog Balkana.
Očigledno je da Naša stranka ne pravi razliku između zločina koji su napravili pojedinci (Trusina) i zločina koji su izvršeni sistemski (Ahmići), čime se šalje eksplicitna poruka da će ova stranka neumorno raditi na reviziji činjenica iz vremena Agresije s jednim ciljem – poistovjetiti žrtvu i agresora.
Spomenute političke partije ništa su drugo do alati (veliko)srpske politike. Ako bismo se koristili metaforom štapa i mrkve, štap bi bile SNSD u Bosni i Hercegovini i DF u Crnoj Gori, a mrkva NS i NiP, odnosno GP URA i Evropa sad. Srbi igraju na dva flora – na jednom nastavljaju njima imanentnu strategiju, nasilje i zastrašivanje, a s druge novu “okrenutu budućnosti” i “regionalnoj saradnji”.
KORISNI IDIOTI IZ NAŠIH SOKAKA
Bošnjacima i Crnogorcima, cijelo stoljeće mentalno i emocionalno prenapregnutima u teškim borbama za očuvanje identiteta, nije bilo teško podmetnuti priču koja obećava “mir i ekonomski napredak”, kroz projekt “Otvoreni Balkan”, čiji veći dio zauzima “srpski svijet”. Zato su političke partije, koje su deklarativno za prozapadnu Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, a praktično Srbima daju te države, i dobile dovoljno glasova da ili formiraju vlast ili budu neizbježne u njenom formiranju.
Kako političke partije suverenističke orijentacije nisu bez kapaciteta, vodi se rovovska borba u Bosni i Hercegovini za vlast u većem bh. entitetu, koja je ekonomski “zlatna koka” cijele države, kao i za političke duše njenih građana. U Crnoj Gori je ta bitka poodavno izgubljena, Crnogorci su sada u poziciji da se bore za više od jedne trećine poslanika u novom sazivu Skupštine Crne Gore kako bi se izbjeglo da Srbi preko svojih stranaka dobiju mogućnost izmjene Ustava te države, što bi doslovno bio kraj euroatlantske Crne Gore. Neka niko ne sumnja da će se, najprije, izmijeniti zvanični simboli crnogorske države, iz institucija sistema biti protjerano i ono malo zaostalih Crnogoraca u njima, a u dogledno vrijeme i pokrenut postupak izlaska Crne Gore iz NATO-saveza.
Ipak, (veliko)srpska strategija, ma koliko se trudila prikazati konstruktivnom i miroljubivom, progresivnom, okrenutom integracijama i ekonomskoj saradnji, ne može mimo svoje suštine. Napad na bosanskohercegovačke sportiste u Baru, šalje nam jasan znak šta, zapravo, Bošnjake i Crnogorce čeka u “smirenom zapadnom Balkanu”. Pojedinci i grupe, fanatično predane svetosavskoj agendi, slabljenjem bosanskohercegovačkih i crnogorskih suverenističkih političkih partija dobijaju dodatnu snagu, samouvjerenje, samopouzdanje. Idejno-teorijsko zaleđe imaju u politikama SNSD-a, odnosno DF-a, duhovnu snagu crpe iz djelovanja Srpske pravoslavne crkve, a praktičnu zaštitu od vladavine prava dobijaju od NS-a, NiP-a, odnosno GP URA, Evrope sad, čiji kadrovi ulaze u institucije sistema koje nasilnike poput onih iz Bara zasigurno neće adekvatno sankcionirati. O rješavanju uzroka koji dovode do takvih pojava neće ni pomišljati, jer im to nije interes, a nemaju ni kapacitet da ih razumiju.
Razbijene glave bosanskih sportista u Crnoj Gori za sada nisu dovoljne Zapadu da prizna da je krenuo krivim tokom, protiv samoga sebe. Kao što mu nije bio dovoljan ni Genocid da shvati da problemi na Zapadnom Balkanu nisu nacionalizam i korupcija, nego (veliko)srpski nacionalni ciljevi. Kako smo i više puta rekli, naše nije da zbog toga odustajemo od zapadnih vrijednosti. Naš zadatak je ne pristajati na takve politike Zapada i jačati vlastite potencijale, u ovom trenutku prije svega političke. Regresija na putu ka Zapadu u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori uzrokovana je isključivo ozbiljnim političkim i ideološkim podjelama među Bošnjacima i Crnogorcima, zbog koje je Zapad i pristao na podršku politički nepodijeljenim Srbima, Hrvatima i Albancima, preciznije rečeno njihovim velikonacionalnim agendama.
Teški dani su pred Bošnjacima i Crnogorcima. Bez obzira na politiku dijela međunarodne zajednice, bez obzira na politike njihovih susjeda, moraju sami naći rješenje za probleme, jer rješenje uvijek postoji. U ovom trenutku, ono je političko jedinstvo unutar vlastitih redova, a onda savez među njima.
