Svakog januara ponavljaju se diplomatski protesti Poljske i Izraela kada ukrajinske institucije obilježavaju rođendan Stepana Bandere (1909.), fašiste i prvaka ukrajinskog nacionalizma 1930-ih i 1940-ih godina prošlog stoljeća. Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN), grupa koju je vodio Bandera i njeno oružano krilo, Ukrajinska ustanička armija (UPA), proveli su između 1943. i 1944., uz saglasnost nacističkih okupacijskih snaga, etničko čišćenje u Galiciji i Voliniji, u zapadnoj Ukrajini.
UPA je ubila između 50.000 i 100.000 Poljaka. Osim toga, oko 5000 njihovih članova sarađivalo je kao policajci u Holokaustu u Ukrajini — gdje je ubijeno oko 1,5 miliona Jevreja, prema brojkama koje je iznio njemački novinar Lutz Kleveman u knjizi Lemberg: zaboravljeni centar Evrope.
Poljska je najvjerniji partner Ukrajine u Evropskoj uniji što je podrška koju Kijev ne može priuštiti izgubiti. Poljske su vlasti također kritizirale prošlog novembra imenovanje Andrija Melnyka za zamjenika ministra vanjskih poslova. Melnyk je prošlog jula smijenjen s mjesta ambasadora u Njemačkoj samo nekoliko dana nakon što je izazvao pomutnju braneći Banderu u jednom intervjuu. Učinio je to s uobičajenim argumentima koje koriste ukrajinski politički čelnici: da je Poljska također masakrirala hiljade Ukrajinaca, da je UPA bila odbrambena jedinica i da nisu direktno sudjelovali u strijeljanju Jevreja. “Ovo je ruski narativ koji je prožeo Njemačku, Poljsku i Izrael”, rekao je Melnyk.
Međunarodna akademska zajednica također gleda na Banderu i njegove sljedbenike kao na ultranacionaliste i antisemite. "Banderu, kao pojedinca ekstremnog nacionalizma i sa antisemitskom vizijom, smatram krajnje neprivlačnim i opasnim", napisao je Philippe Sands, profesor na University College London i jedan od najpoznatijih stručnjaka za genocid i zločine protiv čovječanstva.
Eugene Finkel, profesor na Univerzitetu John Hopkins u Sjedinjenim Državama i vodeći stručnjak za slavenski svijet, tvrdi:“Bandera bi mrzio demokratsku i liberalnu Ukrajinu. On bi bio prvi koji bi ubio njihovog jevrejskog predsjednika [Volodimir Zelenski je Jevrej].” Finkel je primijetio da je "razumljivo da u vrijeme rata Banderi raste popularnost, ali ovaj rat je također prilika za stvaranje novih simbola i inkluzivnih nacionalnih heroja."
Finkel je također dodao da je pohvala Banderi "dar ruskoj propagandi". Nakon izbora Melnyka za zamjenika ministra vanjskih poslova poljski ministar odbrane Mariusz Błaszczak rekao je: "Ono što je sigurno jeste da će se naći neko ko će biti zadovoljan njegovim imenovanjem a to je stanar Kremlja."
Bandera je kamen temeljac ruske dezinformacije da Ukrajinom vladaju nacisti i Banderini sljedbenici. Ta priča ima korijene u 2014. godini. Tokom revolucije na Majdanu kojom je svrgnut proruski predsjednik Viktor Janukovič, ekstremna desnica, iako manjina među demonstrantima, bila je posebno aktivna u demonstracijama.
Ove ultranacionalističke grupe počele su uvoditi u ukrajinsku kolektivnu maštu simbole UPA-e i OUN-a koji su imali ogroman uticaj tokom invazije. Crveno-crna ukrajinska zastava, vidljiva posvuda u zemlji, bila je zastava organizacija koje je vodio Bandera. Uobičajeni patriotski pozdrav među Ukrajincima danas, "Slava Ukrajini, slava herojima", populariziran je 1930-ih od strane OUN-a.
Oksana Myshlovska, profesorica na Univerzitetu u Bernu, istraživačica historijskog pamćenja u istočnoj Evropi, naglašava da je definicija nacista za Banderine sljedbenike sovjetska izmišljotina: "Postoji akademska rasprava o tome je li taj nacionalistički pokret bio fašistički ili ekstremni/radikalno nacionalistički, ali postoji konsenzus da nije bio nacista. Nacistički koncept koristila je sovjetska propaganda za delegitimizaciju, a od 1991. naširoko je korišten za delegitimizaciju političkih protivnika. Nacionalistička ideologija veličala je nasilje, zagovarala nacionalnu obnovu kroz revoluciju, jednostranačku diktatura, štovanje mučenika i načelo jednog Führera”, ističe Myshlovska.
Argument koji iznose ukrajinski političari i historičari u korist Bandere je da su ga Nijemci uhapsili 1941. i internirali u koncentracijski logor Sachsenhausen nakon što je, unatoč Hitlerovom protivljenju, pokušao proglasiti nezavisnost zapadne Ukrajine. Dvojica njegove braće umrla su u Auschwitzu. Bandera se nikada nije vratio u Ukrajinu, boravio je u Njemačkoj, gdje su ga 1959. ubili agenti KGB-a. “Od hapšenja Bandera nije imao operativnu kontrolu nad snagama koje su nosile njegovo ime”, kako historičar Serhii Plokhy piše u svom eseju „Vrata Evrope“ i nastavlja: "Postao je više od simboličnog vođe i oca nacije."
Ali u središtu historijskog sukoba nije samo Bandera, koji ima ulice i spomenike u nekoliko gradova u Ukrajini, jedna od glavnih avenija u Kijevu nosi njegovo ime. Njegovi poručnici, poput Romana Shukhevicha, koji je bio zapovjednik bataljona Wehrmachta Nachtigall i koji je vodio masakre Poljaka u Voliniji, također su zakonom priznati kao heroji Ukrajine. Shukhevich čak ima fudbalski stadion nazvan po njemu.
Plokhy naglašava da se samo nekoliko hiljada Ukrajinaca borilo na strani nacista. Zapravo, Nijemci su oštro potiskivali ukrajinski nacionalizam od 1942. kako bi stali na kraj njihovim hirovima o nezavisnosti, a stotine su ih pogubljene. Colin Lebedev navodi značajan podatak: ako se 200.000 Ukrajinaca borilo u njemačkim redovima tokom Drugog svjetskog rata, četiri miliona Ukrajinaca se borilo u sovjetskoj armiji.
Staljinizam je bio još gori za ukrajinski nacionalizam i on je u početku vidio Treći Reich kao manje zlo za oslobađanje od sovjetske okupacije. Tada su, kako Plokhy pokazuje, dva totalitarizma postala njihovi neprijatelji. Mišlovska naglašava da se sovjetska represija nad ukrajinskim nacionalizmom nastavila tokom 1950-ih: od kraja Drugog svjetskog rata ubijeno je 155.000 simpatizera i pripadnika ukrajinskih partizanskih pokreta, a 200.000 deportirano.
“Narativ ukrajinske nacije o borbi težio je rehabilitaciji OUN-a kao političke snage za nacionalno oslobođenje”, potvrđuje Colin Lebedev. “Akcije UPA-e opisane su u savremenoj ukrajinskoj historiji kao borba protiv dvije jednake zle sile, staljinizma i nacizma. U ovoj naraciji skriveno je taktičko savezništvo s njemačkim snagama i prešućena upletenost nacionalista u Shoah i u pogrome.”
“Odnos Ukrajine s prošlošću ostaje složeno pitanje,” kaže Sands, koji je potomak lavovskih Jevreja i opširno je pisao o ovoj temi: “Radio sam s mnogim Ukrajincima koji u potpunosti prepoznaju strahote koje su Ukrajinci počinili nad Jevrejima u Lavovu ali koji također priznaju da nije bilo poštenog nacionalnog priznanja ili odgovornosti za dešavanja iz prošlosti." Sands, poput Finkela, vjeruje da je jedan od razloga za to što je Ukrajina mlada država, njezina nezavisnost nastala je tek prije 30 godina i to sa sovjetskim nasiljeđem koje je prešućivalo zločine iz prošlosti.
