Djecu migrante sistematski zlostavljaju policija, krijumčari ljudi i drugi odrasli dok putuju Balkanom diljem Evrope, a većina svjedoči ili je izložena seksualnom zlostavljanju. To je jedan od zaključaka iz izvještaja koji je sredinom sedmice objavila organizacija “Save the Children”. Stav je imao uvid u kompletan izvještaj objavljen na 122 strane na engleskom jeziku.
Izvještaj otkriva kritičan nedostatak zaštite za djecu migrante diljem Evrope, s djecom koja prijavljuju nasilje kao sastavni i gotovo neizbježni dio njihovog migracijskog iskustva. Otprilike jedno od troje djece sada vjeruje da im niko ne može pomoći na njihovom putu, da im može pomoći samo Bog, a neka vjeruju da ni sebi više ne mogu pomoći.
Direktorica za razvoj i kvalitet programa “Save the Children” za sjeverozapadni Balkan Aleksandra Babić-Golubović izjavila je da je istraživanje pokazalo da djeca normaliziraju nasilje kako bi se s njime suočila te uspjela da podnesu ta teška iskustva.
“Zato svi imamo odgovornost da reagujemo, zaštitimo djecu i pokažemo im da nasilje nije i ne treba da bude prihvaćeno i normalno. To znači da nasilje na granicama mora prestati i da djeca moraju imati svu podršku na koju imaju prava u svakom trenutku svog putovanja. To također znači da moramo da sarađujemo – u Bosni i Hercegovini, u regiji, sa zemljama Zapadne Evrope, Evropskom unijom, ali i zemljama porijekla, kako bi se pronašla rješenja za djecu u skladu s njihovim najboljim interesom”, navela je u saopćenju Aleksandra Babić-Golubović.
Utvrđeno je da su odrasli u njihovoj neposrednoj okolini koji imaju moć pomoći, poput krijumčara i policajaca, najčešće počinitelji nasilja nad djecom. Djeca uključena u istraživanje rekla su da su morala putovati u pretovarenim automobilima, spavati u šumi, gdje su bila u opasnosti od napada divljih životinja, i boraviti u skloništima u kojima im se prijeti zlostavljanjem.
“Putujući brodom po mraku, kada nas policija ne smije vidjeti ni čuti, jedno od djece počelo je plakati u majčinom naručju. Krijumčar je uzeo dijete iz majčinih ruku i bacio ga u more da ušutka dijete ili da zaštiti sebe. Majka se počela svađati s njim, pokušala je vrištati, a onda je švercer i nju gurnuo u more i niko ne zna gdje su sada. To je istinita priča za koju nitko ne zna”, ispričala je istraživačima migrantica Sarina, 19-godišnja djevojka.
Izvještaj otkriva da su djeca migranti izložena ogromnom riziku od seksualnog nasilja, pri čemu su dječaci koji putuju sami posebno ranjivi, te da su djeca iskorištavana na poslu tokom putovanja i na odredištu, uključujući regrutiranje od krijumčara za kriminal i seksualni rad. Gotovo dvije trećine intervjuirane djece navelo je jedan ili više slučajeva u kojima su prepoznali ili svjedočili seksualnom zlostavljanju djeteta.
Većina djece koja su učestvovala u istraživanju rekla su da je, uz ostale vidove nasilja, vrlo prisutno seksualno nasilje i da su ona sama bila izložena, svjedočila ili čula od druge djece za brojne slučajeve. “Djeca koja migriraju izložena su nasilju u svakom trenutku svog putovanja i zapravo su stalno u riziku. Ona moraju da imaju zaštitu, a umjesto toga, djeca nam kažu da ih na granicama presreću, tuku i vraćaju nazad, gurajući ih time još dublje u ruke krijumčara koji na najgore načine iskorištavaju njihovu ranjivu poziciju”, istakla je profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu Dženana Husremović, jedna od članica istraživačkog tima.
Djeca su krenula na svoje putovanje u Zapadnu Evropu iz zemalja koje su bile suočene s ekonomskom i političkom nestabilnošću i sukobima. Mnogi su se iznimno trudili svladati poteškoće i preživjeti putovanje, te su pokazali ogromnu snalažljivost i odlučnost. Djeca su često iznosila svoje nade za boljim životom u Zapadnoj Evropi, poput Sultane (16), koja je rekla: “Čula sam od svojih prijatelja da u Njemačkoj više brinu, stvarno im je stalo do djece. Tamo djeca mogu ići u škole, mogu nastaviti školovanje, slobodni su.”
Ciljevi koje su sebi postavili ili koje su im postavile njihove porodice nadahnuli su ih i osnažili da ustraju uprkos brojnim očekivanim i neočekivanim nedaćama koje su se pojavile tokom njihovog putovanja. Svako dijete s kojim su razgovarali istraživači preživjelo je nasilne događaje na balkanskoj ruti koje su doživjeli kao fizičku ili emocionalnu prijetnju svom opstanku. Druge su studije također otkrile slične oblike nasilja nad djecom na balkanskoj ruti.
Djeca, među kojima je na hiljade njih bez pratnje ili su odvojeni od svojih porodica, čine otprilike jednu trećinu svih izbjeglica i migranata koji stižu u Evropu. Migracija je rezultat složenih faktora, uključujući nasilje, progon i ekonomsku neizvjesnost, koji prevladavaju u zemljama iz kojih potiče većina te djece. Samo u 2015. godini oko pola miliona izbjeglica i drugih migranata, uglavnom iz Južne, Srednje i Zapadne Azije, prešlo je zemlje na balkanskoj ruti mješovitih migracija, koja je dio istočnomediteranske rute prema Zapadnoj i Sjevernoj Evropi.
Zemlje na balkanskoj ruti, uključujući Grčku, Bugarsku i Hrvatsku, koje su članice EU, izbjeglice i migranti uglavnom vide kao tranzitne zemlje, jer pokušavaju nastaviti svoj put prema razvijenijim zemljama Zapadne Evrope. Od 2016. politike i prakse Evropske unije i nacionalnih vlada duž balkanske rute sve više nastoje odvratiti dolaske izbjeglica i migranata u Evropu. Te su politike smanjile – ali ne i zaustavile – dolazak izbjeglica i dramatično povećale njihovu ranjivost i izloženost nasilju. Djeca u pokretu suočavaju se s nezakonitim, prisilnim i, vrlo često, nasilnim vraćanjem i odbijanjem s granica; nedostatkom pristupa uslugama i međunarodnoj zaštiti; pritvoru; pretrpanim i neadekvatnim objektima za sklonište; te s pitanjima zdravlja i mentalnog zdravlja.
Djeci i odraslim izbjeglicama i migrantima koji dožive nasilje i uzvraćanje često se oduzimaju ili uništavaju dragocjenosti i osobni predmeti, a njihovi izričiti zahtjevi za azilom se ignoriraju.
Djeca i odrasli skrivaju se od policije i graničnih patrola dok se kreću, birajući ceste koje su teško dostupne i rizične za kretanje. Uz gotovo nepostojeće legalne rute, djeca izbjeglice i migranti moraju se oslanjati na krijumčare i trgovce ljudima, koji kontroliraju svaki aspekt putovanja. Prema podacima UNHCR-a, u Grčkoj, Bugarskoj, Srbiji, Rumuniji, Sjevernoj Makedoniji, Albaniji i Bosni i Hercegovini u 2019. registrirano je blizu 80.000 izbjeglica i migranata, 30 posto više nego 2018.
Također je zabilježen značajan porast u broju novih dolazaka izbjeglica i migranata na Balkan u prvim mjesecima 2020. godine, ali su brojke dolazaka migranata i izbjeglica značajno smanjene s početkom pandemije COVID-19. Brojke su porasle 2021, kada je u regiji registrirano blizu 94.000 dolazaka.
Najčešće prijavljeno nasilje nad djecom bilo je fizičko nasilje od službenika granične policije. To se događalo na cijeloj balkanskoj ruti, najčešće tokom pokušaja djece da pređu ilegalne granične prelaze kada su bila uhvaćena i nasilno vraćana u akcijama koje se nazivaju pushbacks. Djeca su kazala da su ih skidali do gola, tjerali da stoje na hladnoći i davali im elektrošokove, premlaćivali ih palicama, što je dovelo do teških tjelesnih ozljeda poput preloma ili teških nagnječenja.
Većina djece granicu iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku pokušala je preći više od tri puta, a najveći broj zabilježenih pokušaja jeste devet. Vidljiva je tendencija rasta tjeskobe i straha kod djece kako raste broj neuspješnih pokušaja prelaska granice. Djeca te pokušaje prelaska granica nazivaju game (igra).
Pripreme za polazak općenito traju dugo; djeca i porodice skupljaju hranu i novac, a zatim pješače po mraku, obično kroz šumu ili kroz drugi teško pristupačan teren, nekoliko kilometara dok ne stignu do granice. Ako ih granični policajci uoče i privedu, obično im oduzimaju stvari, tuku ih, koriste pogrdne riječi i tjeraju ih da se vrate pješice, bez odjeće, hrane, novca, mobitela. Nekoliko djece reklo je da su ih najviše tukli policajci pod crnim maskama; neka su ih djeca nazivala komandosima govoreći da “izgledaju kao mafijaši (...) noseći noževe”. Nasilno ponašanje policije nije bilo ograničeno na sprečavanje pokušaja djece da pređu granicu.
Od 48 djece koja su učestvovala u istraživanju, oko tri četvrtine eksplicitno je govorilo o vlastitim iskustvima povratka s granica, a mnoga su rekla da su više puta bili nasilno vraćeni. Dječaci u prihvatnim centrima u blizini granice s Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom (njih 20) opisali su iskustva nasilnog vraćanja.
“Oni [policija] tuku [migrante] toliko jako da izazivaju takav strah, da ljudi više nikada ne pomišljaju otići onamo”, ispričao je 17-godišnji Omid. Gotovo sva djeca koja migriraju u regiji imaju barem jedno iskustvo nasilnog vraćanja tokom svog putovanja. “Dječak je prijavio da ga je tokom zimskih mjeseci hrvatska policija najprije natjerala da bos stoji na snijegu. Kasnije su ga natjerali da legne licem prema zemlji, a policajci su mu elektrošokerima spalili tabane”, ispričao je jedan NVO terenski radnik iz BiH.
Odvraćanje prelaska granice uključivalo je presretanje (ponekad korištenjem kamera za noćno gledanje, senzora u šumama ili slično), opkoljavanje te hvatanje djece i odraslih, ponekad uz pomoć pasa. Djeca su opisala kako su policajci i graničari birali ljude za batine pred svima. Skidali su ih do gola i prisiljavali da stoje na hladnom, oduzimali i uništavali odjeću i obuću, kao i telefone, memorijske kartice, novac i lične predmete. Policija bi također djecu izlagala prijetnjama, psovkama i drugim oblicima fizičkog i verbalnog zlostavljanja i ponižavajuće postupala.
Haris, 17-godišnji dječak koji je 11 puta pokušao preći granicu između BiH i Hrvatske, kaže: “Tukli su nas, ne svaki put – pet-šest puta su nas tukli. Povrijedili su nam koljena... A bio je jedan starac, on nas je najviše tukao, deportovao nas je u šumu i palio nam cipele, torbe, jakne i tražio da trčimo i tukli su nas sleđa.”
Dječak Basit, koji je pokušao preći granicu između Bugarske i Sjeverne Makedonije, ispričao je sljedeću priču: “Uhapsila nas je policija. Rekli su nam da sjednemo i svi smo sjeli; onda su izdvojili dvojicu iz grupe i pretukli ih... Onda su nam rekli: 'Hajdemo, idemo, prema nekom putu.' Krenuli smo, jedan od njih je stao sa strane sa šipkom, rekao nam da idemo u nizu i, dok su ljudi prolazili pored njega, on ih je udario.”
Iako niti jedno intervjuirano dijete nije reklo da je i samo bilo žrtva seksualnog zlostavljanja, gotovo dvije trećine navelo je jedan ili više incidenata u kojima su prepoznali ili svjedočili seksualnom zlostavljanju djeteta u svojoj neposrednoj okolini, uključujući nasilno razdvajanje djevojčica ili dječaka koje su krijumčari potom seksualno zlostavljali. Ispitana djeca su rekla da su ih krijumčari u zamjenu za seksualne usluge podmićivali novcem, povlaštenim statusom u odnosu na druge koji putuju s njima, zaštitom ili besplatnim prolazom preko granice.
Prema pričama djece, ova je praksa raširena na balkanskoj ruti, posebno u Srbiji i Bosni i Hercegovini, gdje se djeca zaustavljaju nakon dugog i napornog putovanja bez sredstava za siguran nastavak. Krijumčari i drugi predatori na migrantskoj ruti vrebaju djecu oba spola, osobito onu u posebno ranjivim situacijama. Djeca koja putuju s obiteljima izložena su ovakvom nasilju, kao i djeca bez pratnje. Međutim, najčešće su kao žrtve seksualnog zlostavljanja spominjani dječaci bez pratnje.
“U grupi su bila dva krijumčara. Jedan od krijumčara nam je govorio da idemo naprijed, a drugi je izvadio nož i pokušao zlostavljati djevojku. Odveo ju je ustranu, a djevojka je vikala, pokušavala se spasiti, ali taj ju je krijumčar seksualno zlostavljao, vidjeli smo”, ispričao je 15-godišnji Hasnen.
Dvije trećine intervjuirane djece pričalo je o seksualnom zlostavljanju djece na putu za koje su čuli od drugih ili su bili neposredni svjedoci. Neki su ispitanici također izjavili da su bili u situacijama kada su im nuđeni novac ili usluge u zamjenu za seksualne usluge. “Ovo postoji, naravno, čuo sam za to, vjerujem da sam i vidio, nisam siguran... Jer kad si mali i kad ti dođu dvoje-troje ljudi, mogu te seksualno zlostavljati i iskoristiti i ne možete se žaliti na to. Puno toga se događa, ne samo među nama Afganistancima, ima i Arapa i Kurda na cesti”, kazao je Abdurahman.
Seksualno zlostavljanje je praćeno prijetnjama otvorenom silom (najčešće se navodi izdvajanje djece iz grupe i korištenje noža) ili ucjenom. “Obično na putu plaše djecu. 'Nećemo te staviti u taksi ako nećeš imati seks sa mnom.'”, ispričao je 16-godišnji Ali. “Moj prijatelj kad je išao na utakmicu, negdje u Banjoj Luci, pored rijeke, tjerali su njega, izvadili su pištolj i pokušavali su ga prestrašiti kako bi ga zlostavljali”, ispričao je 17-godišnji Hanan.
Djeca su spomenula slučajeve seksualnog zlostavljanja djece za koje su čula ili kojima su svjedočili u gotovo svim zemljama duž rute: Iraku, Pakistanu, Sjevernoj Makedoniji, Grčkoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Nekoliko izjava ukazuje na široko rasprostranjeno seksualno zlostavljanje djece na cesti između Irana i Turske, gdje migranti nalaze smještaj na svom putu i kada su djeca odvoje radi zlostavljanja, posebno djevojčice bez porodične zaštite, ali i dječaci. “Uglavnom u Iranu. Bilo je to kao spavaonica... za ljude koji su tu ilegalno. Uzeli bi cure ujutro i vratili ih navečer... Ono što smo vidjeli je da dođu, počnu vikati, odvedu ih, otac ili brat ili ko već ne može ništa reći, samo ih puste, a onda navečer vrate djevojke”, ispričao je Abdurahman, dječak od 16 godina.
Kada je riječ o Srbiji i Bosni i Hercegovini, troje intervjuirane djece izjavilo je da su ih nagovarali na pružanje seksualnih usluga u zamjenu za besplatan “game”. “U Srbiji mi je švercer dva puta ponudio seks, a da me onda odvede na utakmicu. Oba puta sam odbio ponudu”, priča dječak Hasnen. Nekoliko ispitanika spomenulo je da poznaju djecu koja su razmjenjivala seksualne usluge s odraslim muškarcima, obično onima na moćnim pozicijama u migrantskoj zajednici, jer su bili uključeni u krijumčarenje, trgovinu narkoticima ili drugi kriminal. “Djeca nemaju novca, pa krijumčari im nude, recimo, 60 eura, a onda ih seksualno zlostavljaju. Oni jako dobro znaju da, ako maloljetnik izađe iz kampa, ide u drugi kamp, tako da će sigurno biti u nekom kampu”, kaže Arham.
Posebno su na meti bila djeca koju su smatrali lijepima. “Kada vide da je neko fin, povuku ga ustranu i rade šta hoće s njim. Također s djevojkama”, ispričao je dječak Hasen.“Djeca od oko 12 [godina] obično su žrtve nasilja. Kad ima lijepog dečka, zlostavljaju ga, a policija ništa ne radi. Nije bitno je li dijete s porodicom ili samo. Ako je lijep, to je dovoljno [da bude meta seksualnog zlostavljanja].”
Djeca su često opisivala ovo zlostavljanje kao motivirano etničkim sukobima, koje je počinio neko ko pripada drugoj etničkoj skupini od intervjuiranog djeteta, bilo Pakistanca, Afganistanca ili Kurda. Pijani muškarci također se često navode kao silovatelji.
Svako ispitano dijete opisalo je da su mu prijetili, ucjenjivali ga, ponižavali ili vrijeđali krijumčari, policajci i pripadnici lokalnog stanovništva. Četvero od 48 djece reklo je da su oteti radi otkupnine na toj ruti, a nekoliko druge djece svjedočilo je otmicama ili je poznavalo djecu koja su oteta na migrantskoj ruti. Djeca su se na balkanskoj ruti također suočila s etničkom, vjerskom i drugim oblicima diskriminacije koje prepoznaju i doživljavaju kao nepravedne i ponižavajuće.
Uvjeti u objektima u kojima su smještena ili zadržana djeca nakon hapšenja na granicama, te drugim smještajima duž balkanske rute često su nehumani, ponižavajući i neprilagođeni njihovim potrebama. Djeca su rekla da su ti objekti često hladni, bez kreveta i grijanja, te s ograničenim mogućnostima slobode kretanja i održavanja higijene. Ti su se uvjeti pogoršali tokom pandemije COVID-19.
Djeca su opisala negativna iskustva u objektima u Grčkoj i istakla da je uništeni kamp Moria na otoku Lezbosu bio posebno opasan. Osim nedostatka usluga, zaštite i podrške, opisali su klimu straha od seksualnog nasilja, posebno nad djecom, pljački, masovnih tuča, pa čak i ubistava. Nasilje nad djecom zabilježeno je čak i u bolje organiziranim grčkim prihvatnim centrima s izraženijom policijskom prisutnošću, a nekoliko je ispitanika posebno istaknulo seksualno zlostavljanje dječaka.
“Bilo je djece koja su se ozlijedila, uzela bi žilete i sjekla bi se. Bilo je čak i slučajeva da su se djeca bacala s mostova zbog očaja i bijede, zbog jadnog načina života”, ispričao je Amin, dječak od 16 godina. Djeca ispitana u istraživanju “Save the Children” pokazivala su brojne simptome povezane s izloženošću traumatskim događajima ili su prepoznala te simptome kod svoje braće i sestara i vršnjaka.
Takva snažna i nepovoljna iskustva tokom ranog i srednjeg djetinjstva i adolescencije obično su povezana s dugotrajnim mentalnim i fizičkim zdravstvenim poteškoćama i oštećenjem kognitivnog, emocionalnog i socijalnog funkcioniranja. Kod mlađe djece reakcije na nasilje obično uključuju pretjerani strah, poteškoće s uspavljivanjem i spavanjem, dok starija djeca navode da su im se ponavljala neželjena sjećanja na traumatska iskustva (flashbackovi) te su doživjeli osjećaj bespomoćnosti, besperspektivnosti, rezignacije, gubitka prethodno usvojenih vrijednosti, uvjerenja i pogleda na svijet i međuljudske odnose, kao i na vlastitu poziciju, ulogu i vrijednost.
Brojni su primjeri samoozljeđivanja, pokušaja samoubistava i zloupotrebe droga, a neka su djeca potražila zaštitu tako što su se uključila u kriminalne i seksualne aktivnosti s krijumčarima i drugim odraslim osobama.
Tokom putovanja mnoga su djeca različite dobi izjavila da su morala raditi, posebno ona starija od 10 godina i dječaci bez pratnje. Djeca ovaj rad vide kao neizbježan i neophodan jer moraju zaraditi novac da bi nastavili svoje putovanje. Djeca navode da su najčešće bila uključena u rad u zemljama u kojima su boravila duže, nakon sporazuma između Evropske unije i Turske 2016.
U Turskoj su djeca radila u tvornicama, a u Grčkoj na farmama. Gotovo svako treće ispitano dijete svjedočilo je vrbovanju za aktivnosti krijumčara, prvenstveno vezane uz prelazak granice, a daleko rjeđe za prodaju droge. Uvjeti u kojima djeca rade često su neprikladni, nehumani i zabranjeni međunarodnim konvencijama koje reguliraju dječiji rad. Djeca ponekad rade u dugim smjenama, čak i do 14 sati, u opasnim uvjetima koji imaju posljedice za njihovo fizičko i mentalno zdravlje i teške posljedice na njihovo razvoj.
Ljudi koji zapošljavaju djecu ucjenjuju ih odgađanjem plaća, isplaćujući im znatno manje plaće od ostalih radnika koji su na redovnom radnom mjestu ili ih uopće ne isplaćuju. Osim opasnog rada, djeca su ispričala da su neka djeca izbjeglice i migranti angažirana i u drugim oblicima dječijeg rada, uključujući komercijalno seksualno iskorištavanje i prosjačenje.
“Bilo je djece koja su bila na korak do preseljenja, uglavnom u Švedsku, koja bi napuštala program kako bi neregularno nastavila put. Roditelji, očevi, rijetko bi se složili, jer kažu da je važno da dijete što prije počne raditi kako bi mogli poslati novac u zemlju porijekla, a to u Švedskoj ne bi bilo moguće”, ispričali su iz jedne NVO.
Prema pričama djece, pronaći posao nije lahko u svakoj zemlji na putu. U Srbiji i BiH, gdje se duže zadržavaju pred zatvorenim granicama Mađarske i Hrvatske, “nema posla”. Ujedno je dječiji rad ograničen propisima i komplikovano je dobiti dozvolu za rad, čak i ako su starija od 15 godina i mogu raditi prema lokalnim propisima. “Niko vas neće pitati za posao (u Bosni). Također, nemate ni pravo raditi ovdje”, kazao je 17-godišnji Mahdi. Nemogućnost ostvarivanja legalne zarade otvara puteve za daljnje zlostavljanje djece koja “zaglave” na Balkanu.
Nekoliko dječaka podijelilo je svoja iskustva o djeci koja su bila prisiljena pomagati u krijumčarenju ljudi preko granica kako bi zaradili novac. Neka su djeca regrutovana da se pridruže krijumčarima, dok druga nude svoju pomoć, prate krijumčare nekoliko puta kako bi naučili posao, a zatim i sami počnu krijumčariti ljude, naizgled odgađajući ili odustajući od svog putovanja u Zapadnu i Sjevernu Evropu. “Idu s krijumčarom nekoliko puta, a kasnije i sami postanu krijumčari... Onda zaborave na Evropu, uzimaju ljude i prevode ih preko granice.”
