Prema profesoru emeritusu Hirofumiju Tanadi, japanskom stručnjaku za islam, u Japanu je 2010. godine bilo negdje između 110.000 do 120.000 muslimana, ali u posljednjem desetljeću taj se broj otprilike udvostručio na oko 230.000.

Oko 183.000 njih su muslimani koji nisu Japanci, uglavnom iz Indonezije, Pakistana i Bangladeša - arapskih muslimana ima oko 6.000. Ostali, oko 46.000, su japanski muslimani.

Čak i uz dramatičan porast broja muslimana, oni su još uvijek maleni udio ukupne populacije Japana od više od 126 miliona ljudi koji uglavnom slijede šintoističku vjeru ili budizam. S padom stope nataliteta, starenjem japanskog stanovništva i rastućom radnom snagom migranata, spor, ali stabilan porast broja muslimana u zemlji mogao bi pomoći u rješavanju nekih problema povezanih s tim trendovima.

Prema Tanadi, koji je autor knjige „Džamije u Japanu“ u toj će se zemlji povećati broj muslimana druge i treće generacije od onih koji su se "skrasili i osnovali porodicu" u zemlji.  Tanada kaže da sada u Japanu ima 110 džamija u poređenju sa samo četiri koliko ih je bilo u '80-ima. No, profesor upozorava da se rast ne poistovjećuje s integracijom. Kaže da većina Japanaca nije svjesna ovog stalnog porasta, a zajednice postoje kao "paralelna društva bez interakcije".

“U Japanu, kao i u Europi, postoje negativni stereotipi o muslimanima. Mediji koji pokrivaju terorizam od strane muslimanskih terorista i druge negativne vijesti o islamu su stvorili ovo,” kaže on. “Iako nije lako promijeniti naše pogrešne predodžbe i stereotipe o muslimanskoj zajednici koje opisuju mediji, nadam se da bi se ljudi mogli za početak zainteresirati za njih i posjećivati ​​džamije koje su otvorene za širu javnost.” Tanada vjeruje da se Japan mora prilagoditi promjenjivoj demografiji i raditi na "multikulturalnom suživotu", s većom interakcijom između kultura.

Kobe je dom prve japanske džamije, izgrađene 1935. godine. Glavnu džamiju u Tokiju sagradili su tri godine kasnije Turci-Tatari 1938. godine a zatim je 2000. preuređena u Tokyo Camii.

S padom Osmanskog carstva, Turci su putovali Azijom kao putnici i trgovci u potrazi za boljim životom. Turski imigranti su bili prvi iz muslimanskog svijeta koji su se preselili u Japan. Tada nije bilo tako dobro stanje ekonomski, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata, ljudi su se borili da prežive."

Ali kako su se zajednice naseljavale i uspostavljale u zemlji, uglavnom vodeći trgovine i usluge, ili radeći u tvornicama, muslimanska zajednica počela je rasti. Odnos između Japana i arapskog svijeta bio je površan sve do naftne krize 1973. i 1979. godine. Tek tada su mnogi Japanci počeo obraćati pažnju na Bliski istok. Osamdeset pet posto japanske nafte uvozi se iz zemalja Zaljeva, tako da kada su Saudijci otvorili Arapski islamski institut u Tokiju, bilo je mnogo studenata koji su odlazili tamo studirati arapski jezik. Htjeli su znati ko su ljudi od kojih kupuju energente.

Od arapskih država, Saudijska Arabija ima najčvršći odnos s Japanom. Japanska fondacija, program kulturne razmjene osnovan 1972. godine, počeo je susponzorirati studente na "najsavremenijim" tehničkim koledžima u Saudijskoj Arabiji. Kao znak da se zemlja prilagođava rastu muslimanskog turizma i svojoj domaćoj muslimanskoj zajednici, u Japanu danas postoji gotovo 800 halal-friendly restorana koji poslužuju jela koja imaju ili meso s halal certifikatom ili su bez svinjetine i bez alkohola. Puno drugačije nego početkom '80-ih kada je halal meso bilo dostupno jedino kod pakistanskih mesara u Tokiju koji su muslimanskoj zajednici prodavali ograničenu količinu mesa.

Muslimani su tada znali japanska slova za svinjetinu i ona su kružila među muslimanskom zajednicom, kako bi se drugi mogli držati podalje od hrane koja je sadržavala svinjetinu, popularni sastojak mnogih japanskih jela.