Bila je 1993. godina. U opkoljenoj Srebrenici te se godine najčešće pričalo o konvojima koji su Bošnjake iz Srebrenice prevozili u Tuzlu. Bile su to dramatične scene žena i djece koji se doslovno otimaju za mjesto u konvoju. Kasnije bi se ti ljudi javljali iz Njemačke, Holandije, Hrvatske pismima preko Crvenog križa. Obično su žene i djeca odlazili, a očevi ostajali. Poslije je nad Bošnjacima koji su ostali u Srebrenici izvršen genocid. Hiljade ljudi je ubijeno. Oni koji su preživjeli deportirani su na područje Tuzle.

Poslije Genocida, bez obzira na to koliko je to bilo teško i zastrašujuće iskustvo, život se počeo vraćati “normalnim tokovima”, što je podrazumijevalo povratak u “normalnu” školu. U jednom trenutku, u 7. razredu, bilo nas je više od četrdeset u razredu, a više od polovine odjeljenja bila su djeca “izbjeglice”. To je bila 1996. godina. U to vrijeme počelo se govoriti o Americi. Čitave porodice selile su u Ameriku. Išlo se u Zagreb na razgovor za iseljeničku vizu. Obično su svi koji su aplicirali i otišli. Išlo se u to vrijeme u Švicarsku, Njemačku, a odatle dalje po Evropi, pa i u Australiju. Nekoliko godina poslije aktuelna je bila Francuska. Uglavnom, naš razred, s više od četrdeset učenika, spao je najprije na tridesetak, da bi nas do kraja 8. razreda, odnosno 1999. godine, ostalo svega dvadesetak. U tom periodu, između 1995. i 2005. godine, odlazak kompletnih porodica u inostranstvo bio je masovan.

Nekih pet-šest godina bilo je mirno u pogledu migracija. A onda je postala aktuelna Njemačka, obećana zemlja za radnike. To traje i danas. Ljudi odlaze. Obično se kao glavni razlog navodi zarada, to da ljudi ovdje teško žive. Stalno smo pod snažnom paljbom propagande kako kod nas ništa ne valja i da je jedino pametno odseliti. Uz sve to, stalno nas bombardiraju oglasi za kurseve njemačkog jezika, ponudu poslova u Njemačkoj. Koliko je realno da ljudi odlaze zbog novca? Evo, poznajem vlasnika male građevinske firme, ima dvojicu-trojicu zaposlenih. Posljednji posao koji završava prije odlaska u Njemačku u vrijednosti je od približno 20.000 maraka. Njih trojica rade cijeli mjesec. Čitavu godinu bio je zatrpan narudžbama. Sada prodaje mašine i odlazi.

Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), Bosna i Hercegovina ima najveći procent svojih stanovnika koji žive vani u odnosu na ukupan broj stanovnika koji žive u državi, blizu 50 posto. Dakle, milion i sedam stotina hiljada građana Bosne i Hercegovine živi u inostranstvu. Bosna i Hercegovina je među tri države u Evropi koje su u posljednjoj deceniji doživjele najveći odliv stanovništva, više od 10 posto stanovnika otišlo je živjeti vani tokom posljednje decenije.

RASELJENI U 100 ZEMALJA ŠIROM SVIJETA

Od 1992. do 1995. godine svoje prijeratne domove u Bosni i Hercegovini napustilo je približno 2,2 miliona osoba, što čini više od polovine predratnog domicilnog stanovništva. Od tog broja, približno 1,2 miliona osoba potražilo je izbjegličku zaštitu u više od stotinu zemalja širom svijeta, dok je, u isto vrijeme, približno milion osoba raseljeno unutar Bosne i Hercegovine. Od toga je samo u Njemačkoj u tom periodu bilo primljeno i smješteno između 350.000 i 400.000 stanovnika nesrpske nacionalnosti, od koji su 90 posto bili Bošnjaci koji su bili protjerani, deportirani i raseljeni iz svojih domova i svoje države. Ovi su podaci navedeni u radu Dženane Salihović pod naslovom “Prisilne migracije Bošnjaka iz Srebrenice – period 1992.-1995. godine”.

Druga polovina devedesetih godina prošlog stoljeća obilježena je nastavkom emigracije, bilo zbog spajanja porodica ili zbog teške postratne ekonomske i političke situacije u Bosni i Hercegovini. Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) procjenjuje da je između januara 1996. i marta 2001. godine Bosnu i Hercegovinu napustilo 92.000 mladih ljudi. Poslije Agresije na Bosnu i Hercegovinu bili smo suočeni s tragičnim posljedicama planskog uništavanja države i njenog stanovništva. Radikalno je promijenjena demografska struktura stanovništva – etnička, ekonomska, vjerska, kulturna, starosna...

Prema popisu iz 1991. godine, na području današnjeg entiteta Republika srpska živjelo je oko 440.000 Bošnjaka, danas taj broj iznosi 171.000, dok su ostali protjerani ili ubijeni. Područje istočne Bosne ostalo je bez 200.000 Bošnjaka, koji su vojnom silom natjerani u migracijske procese. Danas je to gotovo pust kraj. Bošnjaci se iz tog dijela Bosne, usljed prisilnih migracija, mogu naći u Australiji, Evropi, Americi, stotinama hiljada kilometara udaljeni od svojih domova.

Historijski gledano, od kraja osmanske vlasti, od 1878. godine pa sve do danas, Bosna je glavna meta suprotstavljenih srpskih i hrvatskih velikodržavnih interesa. Cilj tih aspiracija na Bosnu i Hercegovinu jeste da se ona zauzme i podijeli, a Bošnjaci biološki i duhovno zatru. Tako je bošnjačka zajednica bila žrtva onoga što se, prema svim prihvatljivim zakonskim i moralnim mjerilima, naziva genocidom.

ZA 30 GODINA IZGUBILI 1,7 MILIONA STANOVNIKA

Da li je slučajno to što se Bošnjaci iz Bosne raseljavaju u valovima. Samo u posljednjih trideset godina možemo zapaziti tri vala iseljavanja. U ta tri vala, od čega se za jedan, eventualno dva, može kazati da su opravdani, Bosna i Hercegovina izgubila je približno 1,7 miliona stanovnika, od toga većinom Bošnjaka.

Historija Bošnjaka je burna, obilježena je iseljavanjem i masovnim zločinima nad bošnjačkim narodom, uključujući i genocid. Prvi val masovnog iseljavanja imali smo krajem 19. i početkom 20. stoljeća, odlaskom Osmanskog Carstva i dolaskom Austro-Ugarske. Odlazak Austro-Ugarske Bošnjacima je donio nove traume, jer Bosna i Hercegovina i Bošnjaci više nisu bili značajan politički faktor, oduzimana im je zemlja, imovina, vršeno je nasilje nad njima, a sve je krunisano agrarnom reformom, kojom su Bošnjaci ostali bez svojih posjeda koji su dodijeljeni Srbima i Hrvatima.

Onda je došao Drugi svjetski rat i ponovo masovni zločini nad Bošnjacima, posebno istočne Bosne te Hercegovine. Težak poslijeratni život u komunističkoj Jugoslaviji mnoge je natjerao da sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća sreću potraže u Njemačkoj i drugdje po Evropi i svijetu.

Bošnjaci su preživjeli sve, od masovnog iseljavanja, otimanja imovine, zatiranja identiteta, gubljenja političke moći, pa do najgorih zločina. Bez obzira na to koliko su se njihovi neprijatelji trudili da im zatru tragove postojanja na ovim prostorima, oni su i dalje prisutni u Bosni te su, nakon svega, postali i ostali politički faktor.

Analizirajući demografske podatke, može se zaključiti da su svi pokušaji da se Bosna očisti od Bošnjaka neslavno završili, jer Bošnjaka je procentualno gledano sve više. U Austro-Ugarsku je Bosna i Hercegovina ušla s milion stanovnika, od toga 38,7 posto muslimana, 18 posto katolika i 42,9 posto pravoslavaca. Prvi popis poslije odlaska Austro-Ugarske, onaj iz 1921. godine, pokazao je da je muslimana sedam posto manje, dok je procent katolika skočio za pet posto, a pravoslavaca za jedan posto. Bosna je tada imala 1,8 miliona stanovnika. Prvi popis poslije Drugog svjetskog rata, 1948. godine, pokazao je da u Bosni živi 2,5 miliona stanovnika, muslimana i neopredijeljenih 30,7 posto, Hrvata 23,9 posto i Srba 44,3 posto.

Tokom narednih decenija stvari su se drastično promijenile. U tome možda i leži jedan od razloga raseljavanja Bošnjaka devedesetih. Naime, popis iz 1991. godine pokazao je da su od 4,3 miliona stanovnika Bosne i Hercegovine njih 43,5 posto bili Bošnjaci, 17,4 posto Hrvati i 31,2 posto Srbi.

Dakle, popisi iz 1991. i 1981. godine pokazali su da Bošnjaci prvi put u tih posljednjih stotinu godina preuzimaju demografsku dominaciju i postaju većinski narod u Bosni i Hercegovini. Ta brojčana dominacija ostala je prisutna čak i nakon genocida i masovnog raseljavanja tokom devedesetih.

Popis iz 2013. godine otkrio je da u Bosni i Hercegovini živi 50 posto Bošnjaka, 15 posto Hrvata, a Srba 30 posto. Otuda i pokušaji da se zacementira princip konstitutivnosti jer je Bošnjaka procentualno sve više, a Hrvata i Srba sve manje. Gledajući ove podatke i poznajući historiju Bosne i Bošnjaka, nameće se zaključak da je sve što Bošnjaci proživljavaju posljednjih stotinu godina posljedica cilja da se njihov broj i procent u Bosni i Hercegovini drži u za susjedne nacionalizme koliko-toliko prihvatljivim okvirima. Da su okolnosti bile drugačije, vjerovatno bi u Bosni i Hercegovini živjelo mnogo više Bošnjaka nego što ih je danas – i procentualno i brojčano. A to njihovim neprijateljima – velikosrpskom i velikohrvatskom nacionalizmu – nikako ne bi išlo u prilog.