Propadali smo kroz snijeg. Sve na nama već odavno bilo je potpuno mokro, i uniforme i čizme. Jak, leden vjetar nosio je pahulje šibajući nas po licu. Gore, na Požarikama, odjekivale su detonacije i pješadijska pucnjava. Na vrhu brda kuhalo je kao u kotlu. Gradačački borci doslovce su držali krajnje položaje prije nego ih četnici zakonom brojeva pregaze.

Mi i momci iz Gračanice trčali smo koliko se to moglo kroz dubok snijeg. Na mnogim mjestima nailazili smo na velike crvene mrlje od krvi i tragove od nosila spuštenih da se ljudi iz radnog voda kratko odmore.

Veći dio tijela bio mi je promrznut, teško sam disao, ali svi smo se borili da dođemo gore, na položaje, što prije. Naše kretanje tek ponekad bi usporio zvižduk granate koja bi preletjela preko nas i eksplodirala dolje u blizini ceste, ondje gdje su ostali naši kamioni i sanitet.

Ovdje je snijeg bio siv od baruta i pepela. Adis je išao iza nas sa svojim vodom, nekako su možda bolje prošli, ali koga je bila briga za tim?! Sejo je grabio prvi, ispred jedinice. Gore, pred nama, sve se razlijegalo od eksplozija i pucnjave. Smrt je pjevala svoju pjesmu.

Snijeg je i dalje bijesno padao. Sve je izgledalo nestvarno, kao priča iz nekog filma. Meci su fijukali, niko nije imao vremena ni da se sagne.

Pred samim našim položajima naišli smo na dvojicu ranjenih momaka iz Srebrenika iznesenih iz tranšeja. Ležali su u snijegu, a djevojka iz saniteta ih je previjala. Čekali su da budu izvučeni do bolnice u selu.

Upali smo direktno u okršaj. Snijeg na položajima bio se otopio od vatre koju su četnici sručili na branioce.

Talas za talasom bradonja valjao se naprijed. Tukli smo bijesno. Čini mi se da su na svaki naš ispaljeni metak četnici odgovarali salvom granata. Nakon što bismo odbili jedan napad, dolazio bi drugi. Onda su odnekle, iz daljine, počeli tući teškom artiljerijom. Bile su to najvjerovatnije haubice iz smjera Pelagićeva.

Šćućurio sam se u jednom ćošak tranšeje, a Adis odmah do mene. Sve je podrhtavalo od detonacija. Od siline udara, iako smrzla, zemlja je počela padati na nas s grudobrana. A onda eksplozija i blijesak. Osjetio sam kao da neka nevidljiva ruka izvlači svu utrobu iz mene! Poletjeli smo u zrak kao da nas je neko ponio. Težak pad. Mislio sam da su mi sve kosti polomljene.

Kriknuo sam od boli, ali se krik izgubio u uraganskoj pucnjavi. Cijelo me tijelo boljelo. Teško sam disao. Bolna rebra stiskala su pluća. Adis mi je pušku prebacio preko vrata. “Nećeš pobjeći iz ovog kotla, upao si pa se kuhaj zajedno s nama”, govorio je podižući me. Bolovi u tijelu bili su užasni, ali je nagon za samoodržanjem bio jači. Krenuli smo nazad u rov.

Nova eksplozija i bacanje u blato. Naslonio sam se na balvane i prebacio pušku preko grudobrana.

Dolje, desno od nas, iz šumice je prema našem susjednom rovu napadala velika grupa četnika. Treštali su rafali na sve strane. Iznenada je u našu tranšeju uskočio Almir Bašić. “Idemo”, viknuo je, “idemo, potrebna je pomoć na ‘četvorki’”.

Trčeći kroz tranšeju, svako malo podizao sam glavu da vidim kakva je situacija. Četnici su, uz jaku pucnjavu, prilazili sve bliže našoj liniji. Sada smo ih imali na nišanu. Nekako iskosa, otvorili smo vatru. Bili su udaljeni od nas ne više od dvadeset metara. Prvi od njih, oni nama najbliži, pali su pokošeni rafalima. Vidjeli smo da su neki među njima živi i da se ranjeni vuku po snijegu. Drugi su ih četnici hvatali za ruke i jakne i vukli natrag.

Dolje, lijevo, odjekivale su detonacije i treštali rafali. Sada nam je bilo jasno da su agresori krenuli sinhronizirano napadajući na dva pravca. Visok stub dima izvijao se na rovu desno od nas. Dolje su Samirovi momci davali jak otpor. Nekoliko momaka uzelo je ranjenike i iznijelo ih do ulaza u tranšeje.

Lanac branilaca počeo je popuštati. Samo na našem dijelu bilo je osam mrtvih i desetak ranjenih. Četnici su i dalje navaljivali. Uslijedio je još jedan novi pješadijski napad. Samo što su krenuli prema nama, iza naših leđa začula se jaka pucnjava. Mitraljezi su kosili sve pred sobom, momci iz bataljona “Sedmica” stigli su u posljednjem momentu u ispomoć. Naprosto su se iz trka zabili među četnike.

Žestoka pucnjava ogradila se cijelom linijom. Veliki broj četnika krenuo je u napad i sada su se našli između dvije linije. Dolje, ispred nas, na udaljenosti od dvadesetak metara, mnogo njih je zaleglo u kanal i pucalo prema nama. Vjetar koji je nosio snijeg i šibao nas po očima i licu otežavao je situaciju. Momci iz “Sedmice” sada su se probili direktno na agresorski desni bok i doveli ih u nezgodnu poziciju.

Ahmed i Hamza dotrčaše s još nekoliko momaka i pokazaše kud bismo mi trebali poći.

Krenuli smo preko grudobrana i odmah upali u snijeg iznad koljena. I pored toga, dosta smo brzo stigli do stabala visokih bukvi, koje su nam davale jako dobar zaklon.

Prvo smo bacili nekoliko ručnih bombi, a onda otvorili vatru iz pješadijskog oružja. Momci iz “Sedmice” dali su nam podršku i dodatno stisnuli četnički bok s desne strane.

U jednom momentu dva četnika ustala su iz potoka pokušavajući da pobjegnu. Odmah za njima krenuli su i ostali. Naši momci bili su nepunih dvadeset metara s njihove desne strane. Rafali iz pušaka i mitraljeza sručili su se na njih u tom momentu. Neki su se pokušali vratiti u zaklon, ali bezuspješno. Na čistini ih je čekala sigurna smrt.

Oni koji su bili bliži cesti pokušali su progaziti snijeg i izvući se prema dolje. A ondje su ih na nišan čekali naši momci iz “Sedmice” te jakim i preciznim rafalima vraćali natrag. Ubrzo ih je ostalo svega nekoliko živih i najvjerovatnije su se uspjeli izvući lijevo kroz kanal pored ceste.

Sada su bradonje počele odstupati i s lijeve strane i na pravcu ispred ceste. Artiljerija ih je pokrivala. Minobacačke granate padale su svuda naokolo. Vidjelo se u tom neselektivnom granatiranju da oni ni ne znaju gdje im se ko nalazi.

Mi smo i dalje bili iza velikih bukvi i sporadično vatrom iz oružja davali podršku našim momcima koji su se povlačili s ceste. Nakon granata, koje su ondje pale, dim se polahko razilazio. Prizor je bio nesvakidašnji. Od potoka prema cesti svuda su ležala tijela agresorskih vojnika. Neki od njih bili su u bijelim odijelima, neki u maskirnim.

Polahko smo se povukli na naše položaje. Sjeo sam na jedno izvaljeno drvo, čije je korijenje stršilo iznad naše tranšeje. Dan sa snijegom i vjetrom bio je tmuran i turoban barem koliko i prizor ispred naše linije.

Gledao sam dok je snijeg padao i prekrivao četnička tijela dolje prema cesti. Mogli smo jasno uočiti agresorske vojnike kako hodaju ivicom šume. Ali niko se od njih nije usuđivao krenuti u izvlačenje svojih poginulih, kojih je bilo više od dvadeset.

Sve krupniji snijeg počeo je još jače padati.

Neizdrživo ledeni vjetar šibao nam je lica.

Dolje, u gradu, odjekivao je glas mujezina.