Prošlo je dvadeset pet godina, a još niko nije odgovarao za paljevinu Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu, koja je 25. i 26. augusta 1992. godine spaljena pod kanonadama granata ispaljenih s položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) Vojske Republike Srpske. Iako se zna da je komandant snaga koje su spalile Vijećnicu, ali i Orijentalni institut u Sarajevu, Olimpijsku dvoranu Zetra i Dom mladih Kulturno-sportskog centra Skenderija, bio general Tomislav Šipčić, ovaj bivši oficir Jugoslavenske narodne armije nikada nije procesuiran. Protiv Šipčića nije podignuta nikakva optužnica iako su oba njegova nasljednika na položaju komandanta SRK Vojske Republike Srpske već odavno iza rešetaka.
Tomislav Šipčić dva je puta kratko živio u Sarajevu. Prvi put kada je 1960. godine iz Bileće stigao u ovaj grad i zaigrao u Fudbalskom klubu Željezničar, a drugi kada je kao komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa nekoliko mjeseci bio gospodar smrti nad glavnim gradom Bosne i Hercegovine kojeg je u opsadi držao Šipčićev korpus. Iz perioda opsade sačuvan je i kraći intervju objavljen s ovim generalom 1. augusta 1992. godine u Srpskim gradskim novinama izdavanim na Grbavici, u listu “Pres centra Srpske opštine Novo Sarajevo”. Iz intervjua naslovljenog s I rat je utakmica saznajemo da je period igranja u Željezničaru ostavio toliki dojam na generala da i tada, tridesetak godina poslije, “u svom džepu, pored srca nosi dvije fotografije. Jednu na kojoj je treći slijeva uz Dusparu, Radovića, Štaku, Kapidžića, Jovičevića, Gašića, Osima, Jusufbegovića, Vrepca i Kulovića i drugu na kojoj je njegova ćerka Bojana u vježbanju na razboju u šestoj godini života.”
Nakon kraćeg igranja u Želji, Šipčić seli u Ljubljanu, gdje završava vojnu akademiju. Poslije je igrao nogomet i za ljubljansku Olimpiju te niželigaša Ljubljanu, paralelno obavljajući komandne oficirske dužnosti.
KROZ BILEĆKI KRAS DO ČETNIČKOG KOMANDANTA
Ratovi u bivšoj Jugoslaviji zatekli su ga na mjestu komandanta brigade JNA u Ljubljani. Ondje su u ljeto 1991. godine na dužnosti bila tri buduća suprotstavljena generala: Vahid Karavelić, Vinko Pandurević i Tomislav Šipčić. Sva trojica postat će visoki vojni dužnosnici. Karavelić će komandovati Prvim korpusom Armije RBiH, Pandurević Zvorničkom brigadom VRS-a, a Šipčić Sarajevsko-romanijskim korpusom VRS-a. U knjizi Sarajevo: Opsada i odbrana 1992–1995. general Karavelić prisjeća se Šipčićeve komandne uloge iz tog vremena: “Moj komandant brigade u to vrijeme bio je pukovnik Tomislav Šipčić, a jedan od mojih zamjenika u mom bataljonu bio je Vinko Pandurević, koji je kasnije postao bliski saradnik Ratka Mladića. Kada su počela neprijateljstva u Ljubljani, Teritorijalna odbrana Slovenije opkolila je našu kasarnu. Šipčić je naredio da se postavi minobacač i uperi na Cankarjev dom, glavni politički objekt u centru grada. Također je naredio komandantu bataljonskog diviziona da postavi 17 haubica, uperenih u istu zgradu i na centar grada. Kada je slovenačka TO prekinula dovod električne struje i vode našoj kasarni, Šipčić je zaprijetio da će granatirati centar grada ako se dovod ponovo ne uspostavi. Šipčić je naredio i da se oko kasarne postave mine, i u jednom trenutku se sukobio sa mnom zbog toga što nisam izvršio taj zadatak. U tom trenutku ja uopšte nisam znao za takvo naređenje, i u raspravi o tom naređenju smo se veoma raspalili. Pokazalo se da je naređenje dato Pandureviću, koji je navodno trebalo da mi ga prenese, ali Pandurević to nije učinio. Međutim, mine su postavljene oko kasarne i Šipčić je naredio da niko ne smije napuštati kasarnu. Naredio je da treba pucati na svakoga ko pokuša da izađe. I, uprkos tome, mnogi od novih regruta odlučili su da dezertiraju iz kasarne, rizikujući bijeg kroz minsko polje noću radije nego da se bore protiv svojih bivših zemljaka. Kada se JNA povukla iz Slovenije, otišao sam sa brigadom u Zenicu 20. augusta 1991. Dok sam bio u Zenici, sredinom oktobra 1991., odlučio sam da obavim inspekciju magazina rezervnog oružja bataljona. Pozvao sam svog oficira za logistiku Đorđa Šarenca, ali kada smo otvorili magazin, on je bio prazan. Zahtijevao sam objašnjenje od Šarenca, koji mi je rekao da su oružje i municija prebačeni u Vukovar. Rekao mi je da je dobio naređenje od komandanta brigade i da su ‘zaboravili’ da mi kažu. Kasnije sam, međutim, ustanovio da su ovo oružje i municija bili podijeljeni srpskim selima oko Zenice. Saznao sam ovo iz medijskih izvještaja novinara koji su razgovarali s ljudima koji su živjeli u ili blizu tih sela.”
Ali, Šipčić, po nekim tvrdnjama, nije naoružavao samo srpska sela. S početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu Tomislav Šipčić napušta Zenicu, prilikom čega je, po pisanju Senada Avdića u Oslobođenju 28. decembra 1994. godine, ostavio “desetak tenkova, za što je, kažu upućeni, solidno devizno nagrađen od zeničkih vlasti i zeničkog privatnog sektora”.
Na mjesto komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa dolazi u maju 1992. godine. Kojeg je to bilo maja, nikada nije precizno utvrđeno. “Vojislav Đurđevac, komandant 4. korpusa JNA, 10. maja 1992. odlazi u penziju, a na čelo novoformiranog SRK-a dolazi pukovnik JNA Tomislav Šipčić, koji na dužnost komandanta Korpusa stupa u periodu između 12. i 22. maja 1992. godine, tj. nakon formiranja VRS maja 1992”, piše Merisa Karović, istraživač u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, u tekstu Zločini nad civilima u sarajevskom naselju Dobrinja, objavljenom 2012. godine u časopisu Historijska traganja. U presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Radovanu Karadžiću stoji da je Šipčić na mjesto komandanta došao 19. maja i da se na tom mjestu zadržao do početka augusta. Šipčić se, kako je izjavio za Stav, ne sjeća kada je prestao biti komandantom Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, ali misli da je to bilo 5. augusta. Međutim, u presudi MKSJ Stanislavu Galiću iz decembra 2003. godine stoji: “Dana 7. septembra 1992., ministar odbrane Republike Srpske imenovao ga je za komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa. General Galić je tu novu dužnost od svog prethodnika, general-majora Tomislava Šipčića, preuzeo 10. septembra 1992.” Iz presude Galiću proizlazi da je Šipčić ipak bio komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS u vrijeme granatiranja i spaljivanja Vijećnice. Ali to Šipčić potvrđuje i u razgovoru za Stav: “Bio sam ja tada komandant korpusa, to je neosporno.”
AUTOR LAŽI O BACANJU SRPSKE DJECE LAVOVIMA
Kako se ponašao general Šipčić dok je obavljao dužnost komandanta SRK, saznajemo iz nekoliko dostupnih tekstova. Radio Slobodna Evropa objavljivao je 2011. godine u nastavcima odlomke iz rukopisa Jovana Divjaka. Na jednom mjestu Divjak prenosi članak Johna F. Burnsa, štampan u New York Timesu 14. jula 1992. godine, u kojem, između ostalog, stoji: “Ovih je dana general Mladić stavio pukovnika Divjaka na listu izdajnika za koje slijedi kazna strijeljanja. Na drugoj zaraćenoj strani ime pukovnika Divjaka izaziva bujicu ružnih riječi. ‘On je potpuni luđak, on nema časti ni poštenja.’ – kaže pukovnik Tomislav Šipčić, komandant kasarne u Lukavici, smještenoj u predgrađu Sarajeva, odakle teška artiljerija gađa grad već dvije sedmice. ‘On se pridružio Armiji koja nije armija njegovog naroda, armiji koja želi ugroziti Srbe i zbrisati ih sa lica zemlje. Čovjek koji može učiniti takvo nešto je potpuni luđak’”, riječi su tadašnjeg komandanta srpskih snaga oko Sarajeva.
Šipčić je poznat i po izjavi koju je 16. jula 1992. godine objavila beogradska Politika: “Komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine general-major Tomislav Šipčić, kako javlja Srna, optužio je danas muslimanske snage da bacaju srpsku decu lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu. General Šipčić je o tome telegramom obavestio načelnika Štaba snaga UNPROFOR-a brigadnog generala Luisa Mekenzija. U telegramu se, takođe, navodi da su muslimanske snage u ‘Pionirskoj dolini’ kod zoološkog vrta formirale koncentracioni logor za Srbe. Šipčić je pozvao Mekenzija da učini sve kako bi se zaustavilo zlostavljanje i brutalno ubijanje Srba.”
Nakon što je smijenjen s dužnosti komandanta korpusa, Šipčić seli u Beograd, gdje je, kako kaže za Stav, dvije godine poslije penzioniran kao general Vojske Savezne Republike Jugoslavije.
PRIJAVA PODNESENA PRIJE ŠEST GODINA
Tomislav Šipčić u Beogradu kao slobodan čovjek živi već 25 godina, premda je većina članova optužnica podignutih protiv njegovih nasljednika na mjestu komandanta SRK Vojske RS, generala Stanislava Galića i Dragomira Miloševića, mogla biti primijenjena i na prvog komandanta ovog korpusa. Iako je tokom Šipčićevog komandovanja u Sarajevu ubijeno više od stotinu djece i više od 1.200 civila, te su srušeni ili zapaljeni neki od najvažnijih kulturnih i sportskih objekata u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, kao i veliki broj stambenih i poslovnih zgrada, pri čemu su granatirane bolnice, škole, redovi za vodu i hljeb, nijedan sud još nije podigao optužnicu protiv ovog oficira triju vojski: JNA, VRS i VSRJ.
Ipak, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava 31. januara 2011. godine podnio je krivičnu prijavu protiv Tomislava Šipčića zbog osnovane sumnje da je naredio, znao ili morao znati za zločine počinjene u periodu njegovog komandovanja SRK. “Šipčićevi nasljednici na funkciji komandanta SRK-a Stanislav Galić (10. septembra 1992. – 10. augusta 1994) i Dragomir Milošević (12. augusta 1994. – 14. decembra 1995) pred MKSJ‑em optuženi su, na osnovu individualne krivične odgovornosti i odgovornosti nadređenog, za ubistvo, nehumana djela, koja nisu ubistvo (zločin protiv čovječnosti, čl. 5.) te za terorisanje i napade na civile (kršenje zakona i običaja ratovanja, čl. 3.) počinjene u dijelu grada koji je držan u opsadi. Stanislav Galić je 2003. godine prvostepenom presudom oglašen krivim za zločine koje mu je Optužba stavljala na teret, te osuđen na 20 godina zatvora, ali je presudom Žalbenog vijeća (2006) kazna preinačena u doživotni zatvor. Dragomir Milošević je prvostepenom presudom (2007) oglašen krivim za zločine koji mu se stavljaju na teret, te osuđen na 33 godine zatvora.” Žalbeno vijeće poništilo je neke od zaključaka Pretresnog vijeća, “te je 12. novembra 2009. izreklo drugostepenu presudu i smanjilo Miloševićevu kaznu na 29 godina zatvora”, piše Merisa Karović u prethodno spomenutom tekstu.
Za sudbinu ove prijave saznajemo pet godina poslije, u januaru 2016. godine U Izvještaju o radu Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo za 2015. godinu piše: “Predmet ratnog zločina T09 0 KTRZ 0095547 15 Tomislav Šipčić i dr., koji je u ovom Tužilaštvu zaprimljen u fazi krivične prijave podnijete od strane oštećenog, riješen je ustupanjem Tužilaštvu BiH na nadležni postupak.”
Na upit koji je Institut uputio Tužilaštvu BiH o tome u kojoj se fazi nalazi postupak, odgovoreno im je u januaru ove godine samo to da je istraga u toku.
Ekskluzivni razgovor s Tomislavom Šipčićem, bivšim komandantom Sarajevsko‑romanijskog korpusa VRS
NEMAM POJMA DA JE VIŠE OD STOTINU DJECE POBIJENO DOK SAM JA KOMANDOVAO KORPUSOM
STAV: Halo, dobro večer!
ŠIPČIĆ: Dobro veče!
STAV: Je li stan Šipčić?
ŠIPČIĆ: Ja.
STAV. Trebao bih generala Tomislava, ako je tu.
ŠIPČIĆ: Ja sam.
STAV: Generale, zovem iz Sarajeva, novinar magazin Stav je kraj telefona. Imate li nekoliko minuta za nekoliko pitanja?
ŠIPČIĆ: Hajde reci.
STAV: Jeste li Vi čovjek koji je komandovao napadom na Vijećnicu kada je zapaljena u Sarajevu. Zanima me, je li to tačno?
ŠIPČIĆ: Kome je to palo napamet?
STAV: Može li neki komentar Vaš?
ŠIPČIĆ: Ma kakav komentar, to su takve nebuloze da nemam nikakav komentar.
STAV: Možete li nam reći gdje ste bili tada kada je zapaljena?
ŠIPČIĆ: Bio sam ja tada komandant korpusa, to je neosporno, ali su sud u Hagu i svi mogući inspektori suda hiljadu puta dokazali da ja s tim nemam blage veze, nikakve, što se tiče paljenja te Vijećnice.
STAV: Je li problem datum? U Hagu se spominje da ste za komandanta imenovani 19. maja. Je li to tačno?
ŠIPČIĆ: Da.
STAV: A ko je prije Vas bio komandant?
ŠIPČIĆ: Nije niko. Tada je formiran korpus.
STAV: Znači, po Vama, nema nikakve odgovornosti za ono što se desilo s Vijećnicom?
ŠIPČIĆ: Da ima kakve odgovornosti, do sada bih sto puta odgovarao.
STAV: Recite mi, znate li da je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine otvorilo istragu protiv Vas?
ŠIPČIĆ: Nemam pojma.
STAV: Je li Vas ikad iko zvao da date neku izjavu?
ŠIPČIĆ: Ne.
STAV: Jeste li ikada zbog Vijećnice davali izjavu Hagu?
ŠIPČIĆ: Ne, nikada. Ovo je prvi put.
STAV: A za neke druge slučajeve?
ŠIPČIĆ: Koje slučajeve?
STAV: Naprimjer, za ono šta se dešavalo u Sarajevu nakon što ste imenovani. Jeste li ikad davali neku izjavu? Je li Vas iko ikad išta pitao?
ŠIPČIĆ: Ovdje u Beogradu...
STAV: U Beogradu ste davali izjavu?
ŠIPČIĆ: Da, ovima iz Haga. Sve što sam dao, sve su prihvatili i nikakve odgovornosti nemam. Nisu me nikad pozvali za nekakvu optužnicu.
STAV: A recite nam, o čemu ste razgovarali? Šta je njih zanimalo?
ŠIPČIĆ: Konkretno, zanimala ih je situacija od prvog dana kad sam primljen dok nisam otišao s te dužnosti.
STAV: Možete li mi reći, pošto imamo problem s datumima, do kad ste bili na dužnosti komandanta SRK Vojske RS?
ŠIPČIĆ: Do 5. avgusta.
STAV: Do 5. augusta 1992. godine?
ŠIPČIĆ: Valjda, tako nekako. Ne mogu da se tačno setim datuma.
STAV: Jesu li Vas slučajno pitali za Ulicu Vase Miskina, u kojoj su granatiranjem s položaja VRS pobijene Sarajlije u redu za hljeb?
ŠIPČIĆ: Za sve.
STAV: Šta ste im rekli u vezi s Ulicom Vase Miskina?
ŠIPČIĆ: To ceo svet zna, ne moram ja ništa da im kažem. Ja sam rekao ono što sam ja znao i o čemu sam izviješten tačno, po papirima i svemu. Oni su to videli, ja sam im rekao. Oni su rekli: “Zdravo” i gotovo.
STAV: Recite mi, je li Vas možda strah da Vas neko ne optuži zbog komandne odgovornosti?
ŠIPČIĆ: Kako strah? Zbog čega?
STAV: Zbog dešavanja u Vase Miskina, recimo.
ŠIPČIĆ: Vase Miskina?
STAV: Da.
ŠIPČIĆ: Izvinite, Vi živite u Sarajevu?
STAV: Da.
ŠIPČIĆ: Koliko imate godina?
STAV: Ja sam tada imao petnaest godina.
ŠIPČIĆ: Pa tada je i detetu od pet godina bilo jasno ko je to uradio i kako je to urađeno.
STAV: Mislite da nije Vojska Republike Srpske?
ŠIPČIĆ: Pa kako, čoveče? Objasnite kad su svi mogući eksperti i balističari dokazali da teoretska mogućnost ne postoji da mina dođe i padne u toj putanji. A one što su postavljene... Uzmi mine usmjerenog dejstva na male prozorčiće dolje u podrumu, i to je to.
STAV: Dakle, po Vama, to nema nikakve veze s Vojskom RS-a?
ŠIPČIĆ: Ne po meni, nego po čitavom svijetu.
STAV: Znate li koliko je djece poginulo u Sarajevu u vrijeme dok ste Vi komandovali SRK Vojske RS?
ŠIPČIĆ: Nemam pojma.
STAV: Znate li da je poginulo više od stotinu djece?
ŠIPČIĆ: Nemam pojma, pravo da Vam kažem.
STAV: Nije Vam taj podatak poznat?
ŠIPČIĆ: Ne.
STAV: Jesu li Vas možda iz Haga pitali o toj djeci?
ŠIPČIĆ: Ne.
STAV: Sad ste u penziji?
ŠIPČIĆ: Jesam.
STAV: Od kad ste u penziji?
ŠIPČIĆ: Od 1994. godine.
STAV: Jeste li poslije BiH bili u Vojsci Jugoslavije?
ŠIPČIĆ: Jesam.
STAV: A sad živite u Beogradu?
ŠIPČIĆ: Da.
STAV: Dolazite li u Bosnu i Hercegovinu?
ŠIPČIĆ: Dolazim.
STAV: Imate li ovdje prijatelje, ili dolazite poslovno?
ŠIPČIĆ: Ne poslovno, prijatelje imam i dolazim kod njih.
STAV: Jeste li ikad bili u Sarajevu poslije rata?
ŠIPČIĆ: Ne.
STAV: Hvala Vam što ste odvojili vrijeme.
ŠIPČIĆ: A mogu li ja sada znati Vaše ime i prezime?
STAV: Može. Nedim Hasić, magazin “Stav” iz Sarajeva.
ŠIPČIĆ: Eh, dobro. Hvala lijepa.
(Razgovarao: Nedim HASIĆ)
ŠIPČIĆEVA VOJSKA UBILA VIŠE OD STOTINU DJECE U SARAJEVU
Iz istraživanja Zilhe Mastalić-Košuta provedenog u okviru njenog magistarskog rada Zločini nad djecom Sarajeva u periodu 1992–1995 saznajemo da je između 13. maja i 10. septembra 1992. godine, u periodu koji se vezuje za komandovanje Tomislava Šipčića SRK-om, ubijeno 111 djece: 71 dječak, 37 djevojčica i 3 N.N. lica. Pojedinačnim ubistvima likvidirano je 58 djece, a 53 djeteta ubijena su u 32 masovna zločina/maskra. Između 9 i 12 godina imalo je 30 ubijene djece, a 26 ih je imalo između 13 i 15 godina. Od 16 do 18 godina imalo je 20 djece, 16 djece od 6 do 8, 10 djece od 3 do 5 i 9 djece od 0 do 2 godine. Po nacionalnoj pripadnosti, 93 djece bili su Bošnjaci, 6 ostalih, 4 Roma i po 2 Srbina, Hrvata i Albanca. Četrdesetoro djece ubijeno je u općini Novi Grad, 26 u Starom Gradu, 23 u općini Centar, 15 u Novom Sarajevu, 4 u Vogošći i 3 u općini Ilidža. Granatom je ubijeno 93 djece, snajperom 10, metkom 4, nestankom struje u inkubatoru 3 i u bolnici (usred granatiranja majka doživjela šok i prijevremeni porođaj) 1 dijete. Utvrđeno je da je 26 djece ubijeno u igri, 33 u dvorištu, 25 u kući/stanu, 8 na ulici, 7 u skloništu.
SPISAK DJECE ŽRTAVA SARAJEVSKO-ROMANIJSKOG KORPUSA ZA VRIJEME KOMANDOVANJA TOMISLAVA ŠIPČIĆA
Masovni zločini
– U naselje Velešići 16. maja 1992. SRK ispaljuje tri granate. Jedna je probila betonski zid kuće i u prizemlju ubila 6 članova porodica Bibić i Mekić, od kojih dvoje djece: Bibić (Osman, Biba) Amar (1991) i Mekić (Fikret, Munira) Damir (1988).
– U ulici Stupsko brdo do broja 14b 23. maja 1992. granatom su ubijena braća: Merajić (Hajrudin, Zifa) Halil (1977) i Merajić (Hajrudin, Zifa) Adis (1981).
– Porodilište na Jezeru granatirano je u noći 26/27. maj 1992. Tada su u inkubatoru, uslijed nestanka struje, umrle tri bebe: Bajramović (Muhamed, Meka) N.N. ( 1992), Šišić (Nijaz, Zarfa) N.N. i Beba N.N.
– U Ulici Vase Miskina između br. 5 i 12 eksplodirala je 27. maja 1992. granata na asfaltnoj površini u dijelu gdje su ljudi stajali u redu za hljeb. Ubijeno je 19 civila, a kasnije je podleglo još 5. Među njima je ubijeno i dvoje djece: Abdiji (Abas, Ramiza) Nedžad (1985) i Emina (Hamdo, Ramiza) Karamustafić (1979).
– U Ulicu Sulejmana Omerovića Cara 17-19 (Šipska 52) 31. maja 1992. ispaljene su tri granate. Ubijen je Beriša (Eljez, Raza) Baškin (1980).
– U Jukićevoj ulici 108 1. juna 1992. granatom u kući ubijene su: Fočo (Muhamed, Rabija) Amela (1978) i Kurtović (Adem, Mediha) Zlata (1989).
– U blizini Autobuske stanice 6. juna 1992. granatom u taksiju ubijen je Crnčalo (Đevad, Sanela) Nedim (1987).
– Ispred porodične kuće u Ulici Sedrenik 171 9. juna 1992. granatom su ubijena dva brata i njihova amidžična: Bojadži (Abdulah, Halida) Fehim (1975), Bojadži (Abdulah, Halida) Mirza (1979) i Bojadži (Abaz, Meliha) Amina (1978).
– Ispred kuće u Ulici Donje Trčivode 42 17. juna 1992. teško je povrijeđen granatom Šemović (Mevludin, Semiha) Edis (1989). Dan kasnije podlegao je povredama.
– U ulici Grličića brdo 23. juna 1992. granatom su ubijeni: Hodžić (Abdulah, Đemila) Elvedin (1974) i Imamović (Asim, Munira) Mirza (1981).
– U Ulici Novi rezervoar u Vogošći 3. jula 1992. granatom su ubijeni dok su brali trešnje: Avdagić (Ibro, Hajra) Fikret (1975), Adela (Hamed, Hajrija) Mameledžija (1978) i Muamer Delalić (1974).
– Na plato ispred PTT Inžinjeringa u Nedžarićima 13. jula 1992. ispaljeno je nekoliko granata. Ondje se nalazila grupa djece koja su tražila slatkiše od UN vojnika. Ubijeni su djevojka i njen punoljetni momak koji ju je pokušao zaštititi: Perišić (Bogdan) Slađana (1975) i Elmir (Azem) Kurtović (1973).
– Na pločniku u Ulici Milanka Vitomora 2 eksplodirala je 20. jula 1992. granata. Ranjena je Musić (Mujo, Ismeta) Nevzeta (1976). Od teških povreda preminula je 25. jula.
– U parku u Ulici Blagoja Parovića 30. jula 1992. granatom su u igri ubijeni: Mraović (Milorad, Ranka) Srđan (1979) i Ramović (Bećir, Nura) Munevera (1975).
– U podrumu zgrade u Ulici Jukićeva br. 69 31. jula 1992. granatom su ubijeni rođak i rodica: Kujundžić (Delveta) Indira (1986) i Kujundžić (Muris) Rizvan (1982).
– Prilikom izmiještanja djece iz Doma “Ljubica Ivezić” 1. augusta 1992. počinjen je zločin između zgrada “Oslobođenja” i Doma penzionera u Nedžarićima. Pucano je na konvoj s djecom, i tada su ubijeni: Glavaš (Svjetlana) Vedrana (1989) i Roki (Bibica) Sulejmanović (1991).
– U Vrbovskoj ulici 58 eksplodirala je 2. augusta 1992. granata ispred kuće porodice Briga. Teško je ranjen Briga (Mirsad, Behija) Amil (1991). Umro je u bolnici tokom operacije.
– Ispred barake u Ulici Adema Buće 288 ubijen je 8. augusta 1992. Ajvazi (Azem, Šaza) Samir (1980).
– U Nahorevsku ulicu 18. augusta 1992. ispaljena je granata na djecu koja su se igrala. Ubijeno je četvero civila, od kojih dvoje djece: Emir (Sead, Zejnepa) Skrozo (1980) i Lolić (Šimun, Suada) Alen (1977).
– Na Trgu Austrije 22. augusta 1992. eksplodirala je granata. Ubijen je Subašić (Šerif, Jasminka) Admir (1976). Istom granatom ubijen je i njegov daidža Jasmin Šojko, a daidžinica Adrijana je od posljedica detonacije i jakog stresa u 7. mjesecu trudnoće rodila mrtvo dijete: Šojko (Jasmin, Adrijana) N.N.
– Istog dana u Ulici Ante Bakotića 5/1 ubijen je granatom u stanu Babić (Suljo, Vahida) Mirza (1979).
– U Ulici Halači 5 23. augusta 1992. u redu za vodu ubijeno je osam osoba, među njima maloljetni Ferhatović (Hamdo, Dževahira) Mahir (1974) i Muratović (Ibrahim, Meliha) Esma (1985).
– Na Trgu heroja 8 25. augusta 1992. zapaljivom granatom pogođena je stambena zgrada. U zapaljenom stanu izgorjelo je 6 civila, među njima i dvoje djece, odnosno brat i sestra: Hožbo (Mujo, Amra) Mirela (1987) i Hožbo (Mujo, Amra) Mirza (1989).
– U Ulici Salvadora Aljendea 3 27. augusta 1992. granatom je u stanu ubijen Halilović (Salih, Džema) Redžo (1977).
– Istog dana u Ulici Alije Nametka br. 13b granatom je ubijena Eldina (Osman) Velić (1981).
– U Ulici Esada Midžića 39-43 28. augusta 1992. ubijen je Baralija (Jusuf, Mejra) Nermin (1983).
– U dvorištu u Ulici reisa Džemaludina ef. Čauševića br. 2 29. augusta 1992. granatom su ubijeni Hadžiabdić (Mehmed, Aida) Edin (1985) i Šukrić (Nijaz, Nasiha) Muhamed (1981).
– U Ulici Smaje Hadžimusića 31. augusta 1992. u igri je ubijena Tabak (Mujo, Ismeta) Amela (1981). Djeca su se igrala oko trafike. Granata je eksplodirala u njenoj blizini.
– Na Trgu solidarnosti 11 1. septembra 1992. teško je ranjen granatom Horvat (Mirko) Ivan (1986). Sutradan je od posljedica ranjavanja preminuo.
– U Nemanjinoj ulici 31 3. septembra 1992. granatom su ubijena braća i njihov prijatelj: Hodžić (Haris, Nermina) Adnan (1980), Hodžić (Haris, Nermina) Mirza (1981) i Štimac (Emil, Alida) Vedran (1980). Djeca su igrala šah u dvorištu.
– Šestog septembra 1992. najavljeno je primirje. Jedna granata ispaljena je na vrtić u Švrakinom Selu, a druga je eksplodirala ispred kuće u Prvomajskoj 241. Ubijeni su: Tabaković (Salko, Mehdija) Belma (1983) i Tabaković (Mirsad, Azra) Benjamin (1990).
– U parku ispred zgrade u Ulici Tetovska 4 8. septembra 1992. granatom je ubijen Kunovac (Sulejman, Refija) Adnan (1979). Istom granatom ubijeno je šest civila: Adnanova majka Refija, djed Asim i trojica komšija. Ranjen je Adnanov brat Mirza i više civila.
Pojedinačna ubistva
– 14. maja 1992. Ušanović (Ćamil, Sadika) Murat (1979) ubijen granatom u dvorištu kuće u Ulici Briješće čikma bb.
– 15. maja 1992. Cviko (Aziz, Šaćira) Aldina (1988) ubijena granatom u podrumu kuće u Partizanskoj ulici.
– 16. maja 1992. Bakal (Izudin, Fatima) Sabahudin (1986) ubijen granatom u kući u Ulici Franje Rezača 3.
– 16. maja 1992. Hamzabegović (Šaban, Ramiza) Ekrem (1981) ubijen granatom u dvorištu kuće u Bilećanskoj ulici 37.
– 16. maja 1992. Hasković (Fikret, Saja) Sanela (1983) ubijena granatom u kući u Ulici Braće Bajčetić.
– 18. maja 1992. Muminović (Nedžad, Jasminka) Armin (1975) ubijen granatom u naselju Mahmutovac.
– 20. maja 1992. Hubijar (Zahid, Ramiza) Belma (1976) ubijena granatom u Ulici Adema Buće 52.
– 20. maja 1992. Prguda (Jasmin, Hedija) Jasmina (1986) ubijena granatom u dvorištu u Ulici Emila Zole 7.
– 24. maja 1992. Teparić (Mustafa, Jasmina) Jasmin (1985) ubijen granatom u kući u Ulici Kaukčije Abdulaha efendije 42.
– 26. maja 1992. Kekić (Salko, Fatima) Eldin (1981) ubijen granatom dok se igrao s prijateljima u parku u Ulici Braće Ribar.
– 26. maj 1992. Osmanković (Adil, Munira) Melisa (1983) ubijena u Ulici Hasana Brkića. Melisa se igrala s drugom djecom. Metak ju je pogodio kroz prozor haustora.
– 30. maja 1992. Solak (Sead, Ifeta) Selma (1978) ubijena snajperom u stanu u Ulici Oktobarske revolucije 8.
– 6. juna 1992. Sijamić (Avdo, Sabrija) Dževad (1976) ubijen snajperom u Ulici Salke Lagumdžije.
– 6. juna 1992. Šimunović (Ivica, Štefica) Snježana (1984) ubijena granatom u dvorištu kuće u Partizanskoj ulici 79.
– 8. juna 1992. Kurtović (Hamdo, Hajrija) Nermina (1976) ubijena granatom dok se igrala s drugom djecom u podrumu kuće u Ulici Krka.
– 8. juna 1992. Prašević (Jusuf, Nusreta) Admir (1979) ubijen granatom u dvorištu u Ulici Ibrahima Perviza.
– 9. juna 1992. Bezdrob (Džemail, Fehima) Ekrem (1981) ubijen granatom u improviziranom skloništu, općina Centar.
– 10. juna 1992. Fazlagić (Suad, Fatima) Emir (1979) ubijen granatom u dvorištu kuće u Ulici Stevana Sinđelića 34.
– 10. juna 1992. Zuko (Huso, Šemsa) Mirnesa (1982) ubijena granatom dok je stajala u redu za vodu na Šipu.
– 13. juna 1992. Jahić (Sadik, Mirsada) Asmir (1981) ubijen granatom u stanu, Vranjače 35.
– 16. juna 1992. Mulavdić (Bajro, Zineta) Amela (1984) ubijena granatom u dvorištu kuće u Ulici Adema Buće.
– 16. juna 1992. Vejo (Mirsad, Samija) Mirza (1980) teško ranjen granatom u kući u Humskoj ulici 248. Umro je na putu do bolnice.
– 17. juna 1992. Lagumdžija (Eniz, Hajrija) Edin (1976) ubijen granatom dok se s prijateljima igrao u dvorištu, Stupsko brdo 14.
– 18. juna 1992. Hrelja (Rešad, Emina) Mahira (1979) teško ranjena granatom u Mujkanovićevoj ulici 2. Nekoliko sati poslije umrla je u bolnici.
– 20. juna 1992. Sijamić (Mujo, Jasminka) Kemal (1976) ubijen u kući granatom i sahranjen 22. juna na Jarčedolima.
– 24. juna 1992. Torlak (Rešad, Nataša) Neno (1985) ubijen granatom na raskršću Vrbanjuše.
– 30. juna 1992. Šimić (Jozo, Jadranka) Filip (1982) ubijen granatom u stanu u Ulici Bitka za ranjenike 2. Ubijen na spavanju direktnim pogotkom granate u glavu.
– 5. jula 1992. Ramić (Vehbija, Behija) Adisa (1978.) ubijena snajperom dok se igrala u Ulici Zmaja od Bosne.
– 6. jula 1992. Ligata (Husnija, Nafija) Kemal (1979) teško ranjen snajperom u Humskoj ulici 104. Snajper ga je pogodio u desno oko. Umro je na putu do bolnice.
– 10. jula 1992. Grbo (Refik, Admir) Admir (1978) ubijen granatom u dvorištu kuće u Ulici Hotonj (nizovi B 7/5).
– 11. jula 1992. Abdurahmanović (Senad, Vildana) Lejla (1979) ranjena je granatom dok se igrala s prijateljicama ispred kuće u Ulici Behaudina Selmanovića. Od teških povreda umrla je 13. jula 1992.
– 14. jula 1992. Delić (Alija, Mirsada) Arijana (1976) teško ranjena metkom u stanu u Prvomajskoj ulici 36a. Pogođena je u glavu. Umrla je na putu do bolnice.
– 21. jula 1992. Godinjak (Avdo, Ismeta) Nidal (1975) ubijen granatom na ulazu u zgradu, općina Novi Grad.
– 21. jula 1992. Katica (Lutvo, Sevda) Faruk (1975) ubijen je metkom u naselju Koševsko II.
– 30. jula 1992. Čaušević (Dževad, Advija) Rubina (1975) ubijena granatom u redu za humanitarnu pomoć, Kršilovac 5.
– 31. jula 1992. Karaman (Esad, Semija) Edin (1992) umro je u porodilištu, četiri dana nakon rođenja. Majka je malo prije poroda doživjela šok zbog granatiranja, što je izazvalo komplikacije prilikom porođaja i smrt bebe.
– 31. jula 1992. Mujak (Enver, Fadila) Selma (1981) ubijena granatom u naselju Hrid‑Jarčedoli.
– 1. augusta 1992. Mušanović (Mujo, Samiha) Amra (1978) ubijena granatom u redu za vodu u Briješću.
– 5. augusta 1992. Kaljanac (Šemso, Hidajeta) Emir (1979) ubijen granatom u dvorištu u Novom Sarajevu.
– 8. augusta 1992. Memić (Hamed, Štefanija) Sanela (1982) ubijena granatom dok se igrala u Ulici Đorđa Andrejevića-Kuna.
– 11. augusta 1992. Malešević (Slobodan) Igor (1984) ubijen granatom ispred zgrade u Novom Gradu.
– 14. augusta 1992. Suljić (Enes, Bulka) Adnan (1978) ubijen granatom u Novom Gradu.
– 18. august 1992. Efendić (Hamed, Hedija) Amel (1977) ubijen granatom u Ulici Vase Butozana.
– 18. augusta 1992. Iljazi (Sejdi, Zahida) Arif (1987) ubijen granatom kod mezarja Ravne Bakije.
– 19. augusta 1992. Vuk (Mersad, Sabina) Amar (1984) ubijen snajperom u kući u Paljevskoj ulici 12.
– 23. augusta 1992. Kosovac (Sabahudin, Senada) Semir (1986) ubijen granatom u kući u Ulici Muhameda efendije Pandže 103.
– 25. augusta 1992. Puškić (Muhamed, Amira) Amar (1984) ubijen granatom na ulazu u sklonište u Starom Gradu.
– 25. augusta 1992. Vlačić (Vjekoslav, Senija) Saša (1991) ubijen rasprskavajućim metkom u stanu u Ulici Džemala Bijedića 27 c.
– 26. augusta 1992. Grozdanić (Bajro, Mersija) Admir (1976) ubijen granatom u stanu u Novom Gradu.
– 26. augusta 1992. Hodžić (Asim, Natalija) Mirsad (1984) ubijen granatom dok se ispred zgrade u Ulici omladinskih radnih brigada igrao s prijateljima.
– 28. augusta 1992. Bjelak (Nezir, Nasiha) Selma (1983) ubijena snajperom u Ulici Ispod grada 38 dok se igrala sa sestrom i prijateljicama.
– 29. augusta 1992. Ključo (Mujaga, Asima) Haris (1975) ubijen granatom ispred zgrade VI proleterske brigade.
– 1. septembra 1992. Pekez (Stevo, Ajša) Tina (1981) ubijena granatom ispred zgrade u Ulici Miljenka Cvitkovića 34.
– 2. septembra 1992. Čizmić (Šefik, Ševala) Ramiz (1978) ubijen granatom na Širokači dok je točio vodu.
– 3. septembra 1992. Smajlović (Arif, Senka) Muamer (1983) ubijen snajperom kada se vraćao iz Hitne pomoći.
– 6. septembra 1992. Totić (Izet, Bakira) Alma (1980) ubijena granatom dok se igrala u haustoru zgrade u Prvomajskoj ulici 82.
– 8. septembra 1992. Mujkanović (Enver, Maida) Lejla (1979) ubijena granatom dok se igrala u haustoru zgrade u Ulici Klare Cetkin.
– 10. septembra 1992. Šorlija (Zahir, Hasiba) Amir (1974) ubijen granatom u Lukavičkoj cesti.
(Svi podaci o stradanju sarajevske djece preuzeti su iz magistarskog rada Zilhe Mastalić-Košuta Zločini nad djecom Sarajeva u periodu 1992–1995, a zatim prilagođeni novinskoj formi.)
