U sjeni usamljenog drveta smještenog u skrivenom kutu jednog od najstarijih kvartova egipatskog grada Aleksandrije, stoji natpis na arapskom koji kaže da je to mjesto na kojem leži mudar čovjek s kilometarskim imenom Abu Bakr Muhamad Ibn Al-Walid Al-Fihri. Al-Tartushi, "Tortosino".

Porijeklom iz Tortose, u katalonskoj pokrajini Tarragona, Al-Tartushi je rođen krajem 11. stoljeća u Al-Andalusu, području Iberijskog poluotoka kojim su uglavnom upravljali muslimani između 711. i 1492. godine. Prema spisima, Al-Tartushi je odrastao u Tortosi i obrazovao se u tamošnjoj džamiji prije nego što je krenuo na put koji ga je, željnog znanja, prvo odveo u druge gradove Al-Andalusa, gdje mu se taj put ukrštao s istaknutim pravnicima i učenjacima, a onda i drugim dijelovima islamskog svijeta pa je stigao čak do Meke i Bagdada, koji je tada vrvio intelektualcima i naučnicima.

Od današnjeg Iraka Al-Tartushi je nastavio prema Levantu Sredozemlja, zaustavljajući se u gradovima poput Halepa i Damaska, a kasnije je krenuo prema Kairu i na kraju prema Aleksandriji, gdje se nastanio nakon kratkog boravka u Rosetti, u delti od Nila. Tu se Al-Tartushi oženio i izgradio imidž mudrog i hrabrog pravnika koji se nije ustručavao suočiti s dinastijom Fatimida, koja je tada vladala Egiptom.

Dokaz o tragu koji je Andaluzijac iz Tortose ostavio u Aleksandriji su džamija i skromni mauzolej izgrađen u njegovu čast, a koje stanovnici kvarta i dalje svakodnevno posjećuju. "Ovo je jedina džamija Al-Tartushi u Egiptu", kaže Bilal, radnik male kovačke radnje koja se nalazi nasuprot džamije i koji nejasno poznaje historiju. "Rođen je u Al-Andalusu, današnjoj Španiji a onda je došao ovdje.”

Al-Tartushi nije bio jedini. Kad je ovaj mudri čovjek i pravnik iz Tortose stigao u zemlju faraona, Egipat je uživao u izvanrednim političkim odnosima s Al-Andalusom i u prestižnom akademskom, kulturnom i vjerskom životu, zbog čega su do danas ostali tragovi povezanosti dvaju teritorija sa obje obale Mediterana.

Aleksandrija je bila trgovačka prijestolnica Egipta i imala je poznate vjerske škole, a bila je i jedna od strateških luka na putu za Meku. Tako su među onima koji su u grad došli iz Al-Andalusa bili kulturni i vjerski putnici, poznati pravnici, mislioci i mudraci ili vjerski ljudi. Neki od njih bili su Abu Al-Abbas Al-Walid Al-Saraqusti i Muhamad Al-Fajjar Al-Qurtubi, u 11. stoljeću.

Čini se da su dva vala iz Andaluzije ostavila poseban trag. Prvi se dogodio u devetom stoljeću, kada su pobunjeni mornari iz Cordobe koji su morali bježati iz svoje zemlje nakon što su ustali protiv umajadske vlasti okupirali taj egipatski grad prije nego što su protjerani na ostrtvo Kretu.

"To je bila andaluzijska vlada u Aleksandriji", objašnjava Mohamed El Gamal, direktor Centra za proučavanje islamske civilizacije u Biblioteci Alexandrina. U drugom, mnogo duljem razdoblju, to su učinili iz razloga koji su bili sasvim različiti od svih prethodnih: kako je napredovalo ponovno osvajanje na Pirinejskom poluotoku, progon i protjerivanje prisilili su mnoge muslimane da emigriraju u arapske zemlje.

"S ponovnim osvajanjem stigle su mnoge porodice andaluzijskog porijekla", kaže Hossam Al Abady, profesor na Odsjeku za egipatsku i islamsku historiju i starine na Aleksandrijskom Univerzitetu, koji ističe da su mnogi od onih koji su u grad došli tu i ostali, i izgradili novi život.

Svi su oni tu ostavili trag. I premda on nije jak kao na nekim drugim mjestima poput Maroka, gdje je utjecaj bio veći, andaluzijsko naslijeđe u Aleksandriji je dugotrajno i sastavni je dkio mniogi života danas iako to ljudi i ne znaju.

Najznačajniji trag je elegantna džamija Abu Al-Abbas Al-Mursi, koja je postala znamenitost grada, pa čak i zemlje, jedan od bisera stare mahale Al Anfushi koja se ističe bijelim kupolama i vitkim minaretima.

Abu Al-Abbas Al-Mursi rođen je početkom trinaestog stoljeća u Murciji. U njegovom slučaju, nesreća ga je dovela do Aleksandrije, tačnije brodolom koji je doživio dok je sa porodicom bio na hadžu. Spašeni su samo on i njegov brat i morali su se nastaniti u Tunisu. Tamo je postao važan dio jednog sufijske zajednice i onda otišao u Aleksandriju, gdje je ostao do svoje smrti.

Kad je Al-Mursi preselio, njegovi su ostaci pokopani na malom mezarju istočno od grada, a tek tri desetljeća kasnije lokalni trgovac sagradio je mauzolej i malu džamiju koja je kasnije obnovljena i proširena. Konačno, 1934. godine egipatski kralj Fuad I. naredio je izgradnju sadašnje džamije. Projekat je vodio mladi talijanski arhitekt Mario Rossi, koji joj je posvetio više od tri desetljeća rada kako bi dobila sadašnji profinjeni oblik remek-djela.

Još bliže moru nalazi se još jedan znatiželjni hram i pripadajući mu mauzolej u čast Abu Abdalá Al-Shatbija, istaknutog imama iz grada Xátive kod Valencije čije prezime također daje ime četvrti u kojoj je pokopan.

Rođen u 12. stoljeću, ovaj andaluzijski naučnik i pravnik, poznat po svojim kvalitetama kao učač Kur'ana i autor raznih djela, godinama je živio i poučavao u Aleksandriji.

Očigledno, on nije bio jedini Al-Shatbi koji je živio na njenim ulicama, brojni  književnici i mudraci s istim prezimenom i iz istog mjesta živjeli su u gradu iz različitih razloga. Danas su diskretna džamija i mauzolej podignuti u njegovu čast i doslovno su uklesani u stambenu zgradu,. Na njega podsjeća samo ploča koja kratko priča njegovu priču: „Rođen je u Játivi, odrastao u Valenciji i živio u Aleksandriji, gdje je umro i pokopan."

Četvrta i posljednja džamija, uključujući mauzolej, koja i dalje čuva sjećanje na još jednu istaknutu andaluzijsku figuru u Aleksandriji je Sidi Gaber, elegantna zgrada okružena malim vrtom koji se ističe visokim minaretom. Rođen u Al-Andalusu, iako se ne zna tačno gdje, Gaber Al-Ansari bio je mudri sufija koji je ovamo privučen arapskim jezikom i vjerskim poslovima. Nakon što je prošao kroz Fez, Tripoli i Kairo, nastanio se u Aleksandriji, gdje danas ne samo da postioji džamkija nazvana njegovim imenom nego ima i čitav kvart.