“I tamo kazaše pozvani stručnjaci za navedenu oblast kako nije bitno na kojem jeziku djeca prate sadržaje nastave jer je, kođoja, famozni predmet BHS, a ta tri jezika, kako mudro naglasiše, toliko su bliska djeci da ona, jadna, ne znaju razliku te im sve to, kako kaza, prirodno zvuči, uz naglašenu potrebu prilagođavanja nastavnika djeci i njihovim jezičkim i kognitivnim sposobnostima”, napisao je Kalajdžija.
Naravno, dodaje on, nije sporno postojanje ovakvih stavova, ali je veći problem imanenetno naturanje ideoloških formi jezičkog imperijalizma prema kojem sam kao roditelj u obavezi prilikom odabira jezika, zaokružiti sve jezika, kao da pojedinac ima tri maternja jezika – tobe jarabi. A prema čistoj logici, samo je jedan maternji i samo se jedan bira i samo se iz jednog izučava sadržaj predmeta!
“Kakva se poruka šalje učenicima, zbog kojih postoji i nastavnička struka u sferi maternjeg jezika? Koji se to maternji jezik izučava? Zašto se satraše borci za bosanski jezik izvan Sarajeva za ‘be’, i nije li ovakav oportunistički pristup iznevjeravanje roditelja iz Liplja, Srebrenice, Konjević Polja, Kotor-Varoši, Hlivna, Stoca..., a da ne govorimo o borbi govornika bosanskog jezika za jezička prava izvan Bosne, u regiji? Prisutno je, nažalost, oportunističko mišljenje kako je dovoljno prisustvo samo formalne i nominalne forme, npr. be, pa da to bude argument vjerovanja u ispravnost nastavnog puta. A ako je to tako kako se u Sarajevu tumači, onda – ključ u bravu i zaključaj bosanski u zatvor srpsko-hrvatskog jezičkog identiteta, jer ako je to sve ionako isto i ako je svejedno, zašto komplicirati život i struku.
Treba imati na umu da ideološki uspostavljeni princip narušava temeljno načelo jezičkog prava i nastave maternjeg jezika, čiji je zadatak, između ostalih, razvijanje svijesti o vlastitom jezičkom identitetu. To se odnosi na sve učenike, bez obzira na njihov jezički identitet, pa nastava ni hrvatskog ni srpskog ni bosanskog ne zadovoljava kriterije obuhvatnog obrazovanja jer je riječ o šminkanju, a ne ispunjavanju emaneta prava na jezički identitet, bez obzira o kome je riječ. Osim toga, ko je kadar da bude obučen da u adekvatnoj mjeri drži nastavu svih ‘tri u jedan’ jezika? Dakle, veoma je važno da djeca svih uzrasta, naročito u osnovnim školama, budu opismenjivani na adekvatnim materijalima koje daje maternji jezik i ono što propisuju službeni dokumenti u vezi s time, a ne da nastavnici, što nije rijedak slučaj i u šta sam se uvjerio kod svoje čeljadi, daju materijale na rigidnom hrvatskom ili ekavskom srpskom, ne ulazeći u to koji su posrijedi sadržaji, jer ispade da nam u jezičkom porobljavanju nije dovoljno medija nego se drama posuđenog jezičkog identiteta treba izvoditi na bini službenog obrazovanja”, piše Kalajdžija te dodaje: “A usta puna zapitanosti o kroatizaciji i srbizaciji bosanskog jezika i tobožnje brige oko toga kako sačuvati podmladak od jezičkog kolonijalizma, pri čemu treba imati u vidu činjenicu da bosanski, upravo i zbog ovih razloga, nije u dovoljnoj mjeri etabliran i shvaćen, za razliku od srpskog i hrvatskog jezika, koji uživaju punu materijalnu, političku, društvenu, naučnu, stručnu podršku matičnih država i društvenih zajednica. I dok se mučimo i pitamo kako sačuvati jezički identitet Bosne, srpski i hrvatski jezički identiteti komotno se, ležerno, dostojanstveno i bez imalo grižnje savjesti vrzmaju i baškare po učionicama i u razredima u kojima se djeca opredjeljuju samo za bosanski. O tempora, o mores!”
Kalajdžija je podsjetio da je prije nekoliko godina organizirano naučno-stručno savjetovanje o nastavi maternjeg jezika u Kantonu Sarajevu. Ništa od zaključaka, ideja, prijedloga i rješenja nije uzeto s te konferencije, a postoji velika vjerovatnoća da bi se makar malo bolje postigli rezultati kada bi se, u kakvoj-takvoj mjeri, počeli realizirati utvrđeni principi. To ne znači da su savršeni, ali se makar jednom, stručno i pedagoški otvoreno, pokušao dati odgovor na problem.
“Treba biti iskren do kraja pa reći da je ipak nešto prihvaćeno, zbog čega se u dokumentaciji navode: Bosanski jezik i književnost, Hrvatski jezik i književnost i Srpski jezik i književnost. Možda treba pokušati ići dalje!?”, zaključuje Kalajdžija svoj osvrt.
