Ruska agresija na Ukrajinu traje ali plin i dalje teče cjevovodima. Sve je ostalo isto kao i obično, Onako kako je bilo i kada su se dešavali sukobi u Moldaviji, Gruziji, Siriji, kada je Zapad uveo Rusiji sankcije zbog aneksije Krima, a Rusija odgovorila vetom na uvoz poljoprivrednih proizvoda. Kasnije su uslijedili cyber napadi i pokušaji miješanja u izbore. Ali plin je nastavio teći. Uravnotežena mješavina licemjerja i pragmatizma desetljećima djelovala na svim stranama, još od 1968. godine, kada su prve količine goriva stigle u Austriju samo nekoliko sedmica nakon što su sovjetski tenkovi napali Čehoslovačku.
Trgovina plinom između Europe i Rusije nije povezana ni s kakvim geopolitičkim događajem. Štaviše, 1980-ih Evropa je čak ponudila Rusiji potrebnu tehnologiju za nastavak transporta plina kada su Reaganove Sjedinjene Države zabranile izvoz kompresora i drugih strojeva kao odmazdu za ono što se događalo u Poljskoj, gdje je komunistička vlada koju podržava Rusija zatvorila Lecha Walesu i stavila izvan zakona njegov sindikat Solidarnost.
Ima još puno primjera u kojima je komercijalni interes obje strane na kraju prevladao nad njihovim razlikama: u Evropi ne bismo preživjeli sljedeću zimu bez prirodnog plina, a Rusi ne bi preživjeli bez našeg novca. Upravo je taj komercijalni uzajamni odnos doveo Gazprom do njegove sadašnje divovske veličine, najvećeg ruskog javnog preduzeća i vodećeg svjetskog proizvođača plina.
Nastao iz pepela sovjetskog ministarstva plinske industrije 1989., privatiziran je nakon Perestrojke i bio je blizu propasti ali Putin je imao druge planove. Čim je došao na vlast 2000. godine, vratio je vladinu kontrolu nad firmom, postavio svoje oligarhe na čelo i uspio je toliko da je Gazprom 2008. premašio tržišnu kapitalizaciju od 360 miliona dolara. Putin rekao da će firma vrijediti milijardu. Da se predviđanje obistinilo, danas bi Gazprom bio u društvi kompanija poput Amazona, Tesle ili saudijske naftne kompanije Aramco.
Međutim, stvari nisu išle kako je ruski predsjednik očekivao. Unatoč svojoj nedvojbenoj geopolitičkoj težini, Gazprom se danas mjeri tržišnom kapitalizacijom u ravni sa kompanijama kakve su AirBnb ili Uber. Razlika je u tome što na platnom spisku imaju tek nekoliko hiljada zaposlenih dok ruski gigant ima 473.800 radnika.
Trenutno je njegova vrijednost oko petine onoga što je bila. Više čak ni ne ulazi u Top 10 unatoč tome što je i dalje onaj koji proizvodi najviše plina. Ovi bi rezultati doveli u probleme menadžere bilo koje druge fime, ali u Gazpromu stolica predsjednika uprave Alekseja Borisoviča Millera nije se potresla ni na sekundu otkako ga je Putin postavio na čelo 2001. godine.
Uz njega je Putin postavio i Medvededa, koji je bio zadužen za restrukturiranje Gazpromovog duga i rješenja dugovanja i utaje poreza koje je stvarala prethodna administracija. Pod mandatom Borisa Jeljcina, plinska kompanija imala je potpunu slobodu upravljanja. S Putinom je Kremlj ponovo preuzeo vlast. U prve četiri godine prepolovio je Upravni odbor. Stari menadžeri su otpušteni kako bi se doveli ljudi Millera. Pod njegovim upravljanjem, ruski div je uzletio, dosegao vrhunac i onda malo-pomalo protraćio većinu svoje tržišne vrijednosti, ali nikada nije prestao dobivati odobrenje Kremlja za svoje poteze.
To je glavni znak da najveća ruska državna kompanija ne podliježe istim kriterijima kao ostale. Dok BP zarađuje 3,5 miliona godišnje po zaposleniku, Gazprom jedva zarađuje 250.000. Nije važno što imaju plinski monopol nad polovinom Evrope, što Njemačka i njezina industrija ovise o njima ili da mogu povećavati cijene plina po volji. Gazprom je nesposoban svoj privilegirani položaj pretvoriti u novac.
Postoji još jedna velika razlika između Gazproma i velikih svjetskih energetskih kompanija. Dok su posljednjih godina svi, i BP, BG Group, Shell, Statoil, Total, Eni ili E-ON, diverzificirali svoje 'portfelje' kako bi uključili i obnovljivu energiju, Rusi ostaju ovisni od prirodnog plina. Za ekonomiste Andersa Åslunda i Stevena Fishera, autore ovog izvještaja o poslovanju ruskog giganta, Gazpromovo poslovanje mora se tumačiti interno, "Vrijednost koju imaju Gazprom i Rosneft povezana je ekonomskim, političkim pa čak i ličnim Putinovim ciljevima i uključuj održavanje zaposlenosti i društvene i ekonomske stabilnosti u najudaljenijim i ekonomski napetijim regijama Rusije, podržavanje komercijalno neodrživih poduzeća i pružanje ono što mnogi stručnjaci tvrde da je kontinuirani izvor pljačke.“
Thane Gustafsson, profesor na Georgetownu i autor knjige 'Most: Prirodni plin u ponovo podijeljenoj Evropi' analizira u njoj kako je zajednički interes između Rusije i Evrope omogućio tako stabilne komercijalne odnose oko plina. Međutim, ta dva lica Gazproma koja su pridonijela uspjehu ruskog plina sve do sredine 2000-ih također su sastojci koji potiču sukob danas. U osnovi, Gazprom prodaje skupi plin strancima kako bi ga subvencionirao Rusima, smanjujući tako napetosti, a sadašnjim čelnicima osigurava njihov kontinuitet do beskonačnosti. Ili su barem tako vjerovali.
Činjenica da je UEFA odlučila izmjestiti finalnu utakmicu Lige prvaka koje je bila zakazana u Gazprom Areni u Sankt Peterburgu ili da je Schalke 04 odlučio sakriti logo ruske kompanije sa svojih majica nisu daleko najveći problemi koje Gazprom trenutno ima. Unutar Rusije, strategija koju je Putin osmislio za njih počela je posustajati prije nekoliko godina, s pojavom drugih nezavisnih plinskih kompanija poput Novateka, koje joj stvaraju konkurenciju kakvu nisu očekivali.
Osim toga, Gazprom igra nezahvalnu ulogu proizvođača-regulatora koja mu ne ide u prilog, jer mora služiti i onim kupcima koji donose manje koristi: Rusima s malo resursa koji dobijaju svoj subvencionirani plin. Iako o Rusiji razmišljamo kao o neograničenom nalazištu prirodnog plina, akademik i konzultant za prirodni plin Jonathan P. Stern izračunao je u svojoj knjizi 'Budućnost ruskog plina i Gazproma' da su "Gazpromove ukupne rezerve ogromne, ali kada oduzmete brojke za poluotok Yamal i Shtokmanovskoye polje, golemu teritoriju u Barentsovom moru, usmjerenu na izvoz LNG-a, raspoloživi resursi za održavanje godišnje proizvodnje na istom nivou kao prve 2000. čine se skromnijim.”
Stern je 2005. godine zračunao da će do 2028. sav ruski plin morati biti koncentriran na Yamalu, udaljenom poluotoku ili putem uvoza iz središnje Azije. Megaprojekt Yamal počeo je davati rezultate 2010. godine, no za to su morali graditi najsjevernije ceste na planeti Zemlji i crpiti plin iz regija u kojima je to puno skuplje. To također rezultira cijenom po kojoj se plin prodaje u inozemstvu, a time i deficitarnom prirodom plina koji se isporučuje na rusko tržište.
Kako bi se riješio problem, pojavila se ideja o izgradnji novog plinovoda koji bi direktno povezivao Rusiju s Njemačkom. Na taj način bi Gazprom mogao isporučiti više prirodnog plina Evropi uz uštedu naknade koju Moskva mora platiti Kijevu kad god njen plin prolazi kroz ukrajinsku teritoriju. Pored 38% koje direktno drži ruska država, u Gazpromovom dioničkom vlasništvu nalazimo mnoga poznata imena iz svijeta kapitala: BlackRock, JP Morgan ili Goldman Sachs, kao i neke američke penzijske fondove poput Vanguarda ili Capital Researcha. Neki su, inače, povećali broj akcija u danima prije invazije Ukrajine.
Gest koji je ovih dana izveo novi njemački kancelar Olaf Scholz kako bi paralizirao plinovod Sjeverni tok 2 zatekla je Rusiju. Do sada Evropljani nikada nisu išli dalje od izražavanja svoje 'duboke zabrinutosti'. Nakon objave iz Njemačke nešto se dogodilo. Medvedev, bivši menadžer Gazproma i predsjednik Rusije, obrisao je prašinu s društvenih mreža kako bi objavio svoj prvi ovogodišnji tweet, a to je učinio istovremeno na engleskom i njemačkom, kako bi svi razumjeli: "Dobro došli u novi svijet u kojem će Evropljani uskoro platiti 2000 eura za hiljadu kubika prirodnog plina!"
Namjeravao je da njegova poruka zvuči prijeteće, ali je ona odisala i određenom nervozom. Odvažnost Njemačke u zamrzavanju dugoočekivanog projekta ukazuje na to da oni nisu toliko sputani energetskim ucjenama kao što su mislili u Moskvi. Dva dana kasnije, američki predsjednik Biden je pojačao udar na projekat uvodeći sankcije firmi Nord Stream 2 AG, zaduženoj za upravljanje plinovodom. Unatoč sjedištu u Švicarskoj, ona je podružnica Gazproma, oruđa koje Vladimiru Putinu omogućuje da sa evropskim čelnicima sjedi na vrhu stola dugačkog šest metara.
Cijena plina pratila je trag prvih raketa koje su u četvrtak 24. ujutro poletjele nebom,. Ali baš kao što je ovo oružje za uništavanje završilo u zgradama ili aerodromima, postotak prirodnog plina ruskog porijekla takođe je pao na 17% a obično je bio između 25 i 42%. Dionica Gazproma također je pala za 48 posto, Lukoil ili Novatek su pali za još 40 posto, a sankcije još nisu ni počele.
Rusija nije sposobna segmentirati evropsko tržište ili nametnuti embargo a dodatan joj je problem dolazak, iako vrlo spor, LNG brodova na nove terminale koji se grade i sprječavaju da Gazprom ima dominantnu poziciju kao do sada. Još je dug put prije nego što se otresemo neugodnog jarma, ali možda zato što su najhladniji zimski dani iza nas i malo nas dijeli od proljeća, mnogi su u Evropi prvi put na Gazprom počeli gledati drugim očima.
