Poput kakvog bjegunca-nevoljnika koji se davno klonio svakojakog zla, mada mu je krivnja, ako je ikada i postojala, zatrpana talozima vjekova i sasvim zaboravljena, tako Turali-begova džamija – ovdje ćemo morati posegnuti za još jednim poređenjem – kao kakva prepadnuta žaba iz vodenih trava, proviruje iz osoljene tuzlanske zemlje. Još kada su ovdje, na obalama Jale, prije gotovo pola milenija zakopani temelji za novu džamiju, svijet je na nju, a da je još nije mogao ni zamisliti, počeo gledati poprijeko. Šta će džamija usred polja, sašaptavali su se i ibretili Donjotuzlaci. Oni već bijahu svikli da nakon svakog novog temelja za građevinu u njihovoj kasabi smisle neku doskočicu, kakav pasjaluk kojim će prkositi i začikavati Gornjotuzlake, jer njihov trg na kojem se nekada trgovalo solju, davno je, još kada iskopaše velike bunare iz kojih se ogromnim drvenim vadačama vadi slana voda i kuha u kazanima pod kojima hukte vatre, postao kasaba. I šeher će, ako Bog da, kazivaše osorno, a Gornja Tuzla, tvrđaše, zaostaje, i sva se pijaca i sva se trgovina slijeva ovamo oko šest bunara i uspravljaju se munare i šire mahale i cvate život kao u sultanskom ružičnjaku.

A sada nisu mogli smisliti ništa suvislo i bi ih stid da se džamija gradi usred polja i nelagoda ih hvataše svaki put kada bi se spustili na obale Jale i bijes kada bi prošli pored nekog dosta iz Gornje Tuzle pa ih ovaj sasvim ozbiljno upitao kote li se bez ikakve mjere ove godine miševi kod njih u Donjoj Tuzli, aludirajući na džamiju koju njihov Turali-beg, kako su u šali govorili, gradi za poljske miševe i niko mu tamo neće doći na namaz. Ništa nisu mogli. Bojeći se kazni beglerbega smederevskog, za kojeg pričahu da je rođen u Tuzli, a otac mu nekakav Ejnehan, kojeg se niko od njih nije sjećao, ne mogaše čak ni glasno izraziti svoj bijes. Naredne godine izađe taj bijes na vidjelo kada iz čiste pakosti ovu džamiju nazvaše Poljska i zakleše se jedni pred drugima da njihova noga u nju kročiti neće, eno joj miševa, poljskih, pa neka sedždu čine u njoj. Izgovarajući ove pogrdne riječi, kojih će se kasnije i sami stidjeti, obavezno su pogledali na brežuljak s kojeg se uzdizao dim bijel kao snijeg jer se izdušivao iz usta kazana u kojim se prekuhavala so i desnom šakom snažno zatežući jedan po jedan prst na lijevoj ruci, brojahu oni mahale donjotuzlanske: Džamijska, pa Timur-hodžina, onda Isa-begova, do nje Mahala Hisarije Ferhata, sina Ahmedova, i na kraju, peta, Mahala subaše Alije. Tada bi mahinalno krenuli i na prste druge ruke, ali bi se dosjetili da Turali-beg poče graditi džamiju na sasvim drugom mjestu od onog kojeg oni zamisliše. Grčevito bi sada hvatali taj palac u kojem su već položili naziv šeste mahale, Turali-begove, a ono ovaj posla radnike i oni, na opće zaprepaštenje, zakopaše temelje u pustom polju, i potezali bi ga, silovito, kao da hoće da ga iščupaju.

Ali iste godine kada džamija bude dovršena i udaren alem na njenu kamenu munaru, izbi požar u Donjoj Tuzli. Kažu da je vjetar nenadano skočio s Majevice i rasplamsao plamen pod kotlovima u kojima se kuhala so. Stuštio se takvom snagom da tuzdžije jedva pobjegoše ispod drvenih šupica koje su gradili nad kotlovima kako bi i po kiši i snijegu mogli iskuhavati so, jer su nova pravila, što ih je uvela osmanska uprava, bila nemilosrdna: glavni tuzdžija, predstavnik vlasti, otvarao bi bunare u zoru i izdavao slanu vodu, a onda bi poslijepodne, tačno nakon dvanaest sati, koliko vodi treba da ispari, zalazio redom i uzimao porez, deset groša po kazanu svakog dana, bila kiša, snijeg, mraz, grad, ma lemeši da padaju, tu ustupka nije bilo. Požar se razmahnu takvom brzinom da je do noći cijela kasaba, sve njene mahale i džamija i kuća i magaza i drvo, sve se, jadi moji, pretvori u ugarak. Donja Tuzla dana sutrašnjeg osvanu kao zgarište. Na sve strane vjetar je vijao pepeo, samo dolje, na obali Jale, sama u polju stajaše Turali-begova džamija, ni taknuta, bijela kao labudovo pero. Tako rekoše poharani Tuzlaci i pohvališe pamet i dalekovidost njihovog Turali-bega. A on uskoro dođe živjeti među njih pa pored džamije podignu mekteb, i hamam, i trideset osam dućana, i kuće, i han, i musafirhanu, i niknu oko njegove džamije najveća mahala i u njoj zakuca samo srce solnog grada. Uskoro, sva se vlast, i sudska i zakonodavna i izvršna, iz Gornje spusti u Donju Tuzlu i tada rekoše Donjotuzlaci ovako: Ako se Sarajevo može dičiti Gazi Husrev-begom, onda mi za svaku pohvalu imamo Gazi Turali-bega, sina soli naše.

Od Mohača do Tuzle

Taj Turali-beg na uzburkanu historijsku pozornicu bijaše izbljuvan valovima krvi pomiješane s močvarnim muljem koji će zapljuskivati obale povijesti još godinama nakon bitke na Mohačkom polju. Valja ga zamisliti kako se teškom mukom, satrven umorom, tri puta prostrijeljen strijelama čiji ostaci mu vire iz butina jer ih je u bijesu bitke imao vremena tek prelomiti, izvlači iz mohačkog gliba, dok posvud oko njega kao razjarene zvijeri urlaju njegovi saborci i ne skidajući s usana Allahovo ime, davno spojeno s bojnim pokličem, progone po trstici i šašu preostale neprijateljske vojnike i sijeku ih bez milosti i jedan drugom dovikivaše da tu negdje mora biti i kralj Ludoviko Jagelević, mlad je, i pjegav je, i bradicu ima, i sav je u oklopu i veliki vezir hoće ga živog.

Sporo, osjećajući kako mu u svakoj mišici po jedan vuk razdire životno tkivo, skida sa sebe pancirnu košulju, otpasuje sablju, svlači čakšire slijepljene u krvi i blatu i šapuće neku samo njemu razumljivu dovu. Pomažu mu trojica ranara, svlače ga potpuno gola i donose odnekud vodu, čistu, toplu, sapiraju s njega krv i mulj i tek tada se na svjetlosti sunca pojavljuju oči, nos, obrazi, cijelo lice. I dok mu jedan lušiju utrljava u kosu, a druga dvojica vade vrhove strijela iz butine, mi postajemo sasvim sigurni da to je on, Tural, sin Ejnehanov, dijete soli.

Rane na butinama mažu mu nekom crnom mašću koja liči na katran i koja toliko peče da mu suze same naviru na oči. Onda ih podvezuju zavojima i navlače na njega odozdo nove čakšire, svilene, a odozgo preko mirišljave lanene košulje kaftan, zlatom prošiven, sav ukrašen cvjetnim motivima. Tada mu opasuju novu sablju, damaskinju, s opasačem iz kojeg proviruje drago kamenje i sve bliješti. I, kao da je sve u sekundu programirano, u taj čas pojavljuje se cijela svita, tjelohranitelji i kopljanici, i evnusi, i već je pred Ibrahim-pašom, velikim vezirom, čestita mu na hrabrosti i grli ga i pred svima ga naziva gazijom. A on, Turali, od sutra beg, i Gazi, pokušava u sebi naći bilo kakve radosti i veselja i svečanosti i misli samo na jedno, na jastuke prepunjene perinom u koje će nestati zauvijek, da ne izađe iz njih do kraja ovog i svih mogućih svjetova, toliko je umoran i toliko u njemu damara sasječenih života da ga hvata strah čak i od ljudskog pogleda.

Sedam godina poslije vidimo ga kako, u pratnji okićenih janjičara, uz udaranje goča i zavijanje zurli, sav u svili i kadifi, prošiven srmom i optočen dijamantima i zlatom, s fermanom opečaćenim pečatom prstenjaka s ruke sultana Sulejmana Veličanstvenog savijenim u kožnoj torbici skrojenoj mahsuz za ovu priliku, kojim ga najveći među sultanima imenuje sandžak-begom tek osnovanog sandžaka, ujahuje u Zvornik. Konj pod njim, osjetivši svojim tajanstvenim čulom da je prilika svečana, poskakuje i zanosi vratom i tako se skladno gizda da okupljena svjetina, koja pozdravlja svog novog gospodara, poželi da ovaj trenutak traje do vječnosti, jer tako nešto skladno njihove oči još nisu vidjele. Ali, vremena za prekomjerna slavlja nema, niti želje za dangubljenjem na pustim lovorikama.

Dok pere mesnate šake nad bakarnim lavorom, govori svojim podređenima da dobro upamte da je ovaj sandžak osnovan kao mjesto s kojeg će se crpiti sva potrepština za buduće vojne pohode na Beč, i dalje, čitav svijet bit će njihov. U tome, sjećajući se djetinjstva provedenog uz Jalu, vidi on priliku za svoju Tuzlu i želi da u nju prebaci logistički centar u kojem će se proizvoditi sva vojna potrepština za nastupanje ka sjeveru sve do vikinških mora.

I tada, uz pljuskanje vode koja se iz kljuna ibrika slijeva na njegove dlanove i pršti na sve strane kao nad vodeničnim koletom, prvi put spominje se ova džamija. On, Turali-beg, zna, tačno, da će je udariti u polju izvan palanke, uz Jalu, da odmah svima pokaže o kojoj veličini Tuzle on snije. I smije se, deset godina poslije, sasvim razdragano i veselo, štaviše sa simpatijom prema svojim nevjernim zemljacima, dok uhode istresaju pred njega svakojake priče o njegovoj džamiji u izgradnji, a naprosto prasne u smijeh kada mu spomenu priču o poljskim miševima i samo udari dlanom o dlan, a sluge znaju da je to znak da se ovaj špijun pred njim koji ga maločas tako razveseli i nasmija i razgali mu dušu ima odmah darovati kesom punom akči.

I trne se Turali-begov smijeh, odjekuje u dalekim pećinama prošlosti, a mašta je sposobna zamisliti još samo februarske mrazeve u Čačku i ostarjelu ruku s krutim prsnim zglobovima izgriženim reumom kako sporo prinose pero tek umočeno u tintu i ostavljaju trag na, kako to historičari kažu, najstarijem pisanom dokumentu vezanom za Tuzlu. Sastavljena je, vele oni, vakufnama Turali-begovog vakufa 15. februara 1572. godine u Čačku, u vrijeme kada je Gazi Turali-beg obavljao dužnost sandžak-bega smederevskog i sanjao kako će se Tuzla iz zrna soli, kao gusjenica u leptira, raširiti u pravi šeher na rijeci Jali. Vakufnama je sačuvana u originalu, a iste godine kada je započeta njena priča, odozgo, s Pašine glave, prokopan je kanal dug četiri kilometra i položeni u njega borovi tomruci. Uskoro, kroz njih je potekla voda i nema tog Tuzlaka koji nije, ponosan, s ibretom u očima, ne vjerujući da se voda može pripitomiti kao pašče, došao pred Turali-begovu džamiju i podmetnuo spojene dlanove pod hladan mlaz i napio se kao da dženetsko šerbe pije.

Trista godina poslije dođoše Austrijanci i sasvim izmijeniše izgled Turali-begove džamije. Kažu da je bila izgrađena u plićoj udolini i da su austrijski inžinjeri, nemajući nikakvih moralnih niti bilo kakvih drugih obzira prema imenu Gazi Turali-bega, gradeći cestu, nasuli cijeli teren i tako se džamija „do koljena“ našla pod zemljom. Kazuje se da su svi donji prozori postali suvišni i da su tada zazidani. I ulazna vrata su se do pola našla pod zemljom pa ih je valjalo podići i potpuno srušiti ulazni trijem koji je smetao budućim saobraćajnicama. Potom je s podignutim vratima valjalo iznivelisati i cijeli pod, pa su srušeni i mahvil, i minber, i krov, a ispod novog, četverovodnog krova ostala je unutrašnja kupola, što je jedinstven primjer u Bosni, kazuju stručnjaci. Jedino je kamena munara ostala netaknuta, ali i manja jer je dobrim dijelom zatrpana nasipom.

Na kraju, kada su se KundK inžinjeri odmaknuli i pogledali džamiju, bi im neugodno, virila je iz zemlje kao kakvo siroče, kao žaba iz riječnih trava, reče jedan i nasmijaše se usiljeno. Da bi se kako-tako iskupili, odlučiše oni da pored džamije postave turbe, veliko, kao ono Gazi Husrev-begovo u Sarajevu. U to turbe, kazuju vjerski službenici, niko nije sahranjen, a stručnjaci potvrđuju da je izgrađeno baš 1890. godine, kada su Austrijanci donijeli odluku da promijene opis džamiji koja je tu stajala stoljećima i da je prilagode vlastitim vizijama. Kako narod nikako nije mogao zamisliti turbe bez mezara, izvuče iz sjećanja nekog šejha po imenu Abdurahman, zaogrnu ga maštom i sahrani ga u to turbe.

Priča o Abdurahmanu

Kazuje se da je Abdurahman toliko bio posvećen vjeri da mu Allahovo ime nikako nije silazilo s usana. Svako njegovo djelo, svaka misao, svaka njegova riječ, svaki pokret, dodir, osmijeh, zagrljaj, poljubac bili su posvećeni slavi Božijoj. Toliko je bio zanesen u stvarnost Božijeg postojanja da se nikako nije mogao nasititi zikra. Kažu da je, pošto bi zikrio sa svojim učenicima, još satima ostajao sam u tekiji i huktio Božija imena do sabaha. Ponekad bi se iza ponoći spuštao do Turali-begove džamije, jer se, jadan, mada mu niko nikada ne prigovori, bojao da njegova huka i dozivanje Božijih imena, u trenucima kada se potpuno zanese u trans i propadne u beskrajno polje Božije ljubavi, postaju preglasni, izlaze kroz drvene zidove tekije i narušavaju snove ljudi koji žive u okolnim kućama. A ponekad bi se toliko zanio u zikru da je svom silinom udarao tabanima o istrošene patose ili, sasvim izgubljen i odvaljen od normalnog ljudskog vremena, nahrtao tijelom na duvarove.

Nakon takvih noći, kada bi se sutradan budio u stvarnosti, sav zahvaćen nekom unutrašnjom groznicom koja ga podizala ponad jave i svega što je čovjekovo, pun stida, zagledao bi on u lica komšija, nastojeći da odgonetne ima li u tim očima prijekora i da li su sinoć mogli mirno usnuti. Tada bi se sasvim povlačio i nakon zikra s učenicima spuštao se do Turali-begove džamije, koja bijaše izgrađena u osami usred polja što se spuštalo prema obalama Jale, osamljena i kao bogomdana za onog ko se bojao da svojim zanosom, zikrom i dozivanjem Božijih imena remeti tuđi san. Tu je mogao da zikri do mile volje, i on se sav predavao samozaboravu i beskrajnoj Božijoj ljubavi do te mjere da je zaboravljao sasvim na svoje tijelo, koje bi ujutro zaticao ugruhano i pomodrjelo od udarca o zid, o pod, o mahvil, o kamen, o sve. On tih udaraca i tog bola nije bio svjestan. Činilo mu se da bi u trenucima kada propadne u ono stanje, u prostor i vrijeme gdje ga čekahu ruke Božije pružene u zagrljaj, mogli slobodno da ga sabljom sijeku u komade a da on ne bi osjetio bola ni za koliko ga nanese trn kada se zabije u okorjeli taban.

Jedne noći kada se spustio u Turali-begovu džamiju da se osami u zikru i sasvim preda Božijoj ljubavi, ostade on kao ukopan na vratima. Unutra, širinom cijelog prostora, od ulaza do mahvila, i dalje, ukrug, igralo je kolo. Ljudi su se njihali gornjim dijelom tijela, naprijed i nazad, sa strane na stranu, huktili su i zazivali Božija imena i tako žestoko udarali nogama u podne daske da je posvud oko njih sipila so. Na njega niko i ne obrati pažnju, niko ne podignu glavu, niko ga ne pogleda, halka ostade neprekinuta. Trebalo mu je nekoliko minuta da dođe k sebi. Bezuspješno je pokušavao vidjeti lica tih ljudi, sva su bila zaogrnuta nekom maglom koja se miješala sa solju i lelujala posvud po džamiji kao da je zima i kao da je snijeg.

Niko ne odgovori na njegove selame, te ti on, nakon prvotne začaranosti, uđe u halku i predade se sav zikru i huci koja je ispunjavala cijelu džamiju. Uskoro, sasvim potonu u beskrajno more Božije milosti, zaboravljajući na vlastito tijelo, na vrijeme, na svijet oko sebe, a šare na serdžadama ispod njega razmrljaše se u vrijeme Božije za koje je davno čuo da se prelijeva u najraskošnijim bojama.

Halka se zaustavi tek pred praskozorje i zikr utihnu. So je sada bila tečna i curila je poput suza niz lica onih ljudi. Ta lica više nisu bila zamagljena i on ih je sasvim jasno vidio, ali nikako nije mogao da ih prepozna niti da dokuči ko su ti ljudi. A oni su sada stajali, skrušeni, i gledali preda se i disali sasvim normalno kao da prije toga satima nisu kružili u halci i njihali se cijelim tijelom, svaki umor njih je zaobilazio. Iznenada jedan reče: „Današnji sabah klanjat ćemo kod Bejtulaha.“ Abdurahman ga pogleda poprijeko, onako kako se gledaju ljudi jurodivi, i umalo da ne prasnu u smijeh. Ali neka duboka ozbiljnost po kojoj su klizile ove riječi i koja je isticala iz onih ljudi slomi smijeh u njemu na vrijeme i smijeh ne izađe napolje, već se razli po njemu kao kakva tiha milina. Htio je tada priupitati onog čovjeka kako to misli da današnji sabah klanjaju u Meki i pomisli da možda ovdje negdje oko Tuzle ima neko selo koje ovi ljudi zovu Meka, ali riječi iz njega naprosto nisu izlazile. Abdurahman se tada prepade da je potpuno zanijemio dok se s ovim ljudima kretao u halki. Htio ih je onda priupitati ko su zapravo oni i odakle su i pozvati ih u tekiju na čaj nakon sabah-namaza, ali riječi sada u njemu uopće nije bilo i njemu se učini da su sve stvari izgubile oblik i da su riječi najednom postale nemoćne da oblikuju imena stvari i pojmova. Tada ga uhvati još jači strah i on postade svjestan da ovi ljudi nisu iz Bosne i da u njima ima nečeg nerazumljivog.

Turbe bez nišana

I dok se Abdurahman tako bavio svakojakim mislima i stajao kao ukopan na mjestu gdje je izašao iz zikra, dotle su oni ljudi, jedan po jedan, izlazili iz kruga i koračali ka korijenu munare. Jedan od njih otvori drvena vratašca i strašna škripa ispuni cijeli prostor. Abdurahmanu se učini da će mu ušni bubnjići popucati od žalovitog jecanja zahrđalih šarki. Brže-bolje podignu ruke i dlanove zalijepi preko ušiju i okrenu se da pobjegne od ovih čudnovatih ljudi koji su širili oko sebe nekakvu atmosferu koja je sve manje imala veze sa stvarima ovostvarnim. Ali, vrata pred njim nije bilo, ni na suprotnoj strani, nigdje, kao da ih je neko zazidao dok je on neraskidivo bio sapet u halki. Jedini izlaz iz džamije bila su vratašca kojima se uzlazi na munarski šerefet i oni ljudi su jedan po jedan nestajali ondje i samo se čula škripa drvenih stepenika koja se spiralno rašivala prema nebu. Šta će, Abdurahman krenu za onim ljudima. Oni ga propustiše ispred sebe i on se u tren oka nađe na stepenicama koje su se uspinjale uz munaru.

Kada se Abdurahman popeo gore, u nebo zasijano hiljadama zvijezda, imao je šta vidjeti: oni ljudi bi se, pokorno i redom, penjali na ogradu šerefeta, širili ruke i, poput ptica, zalebdjeli bi pomračinom. Jedan za drugim skakali su u pustopašnu noć, širili krila i letjeli kao velike noćne ptice. Ondje negdje ponad Solnog trga, poviše velikih drvenih vadača, što su izvirale nad slanim bunarima poput čaplji, najednom, nestajali bi u nevid, u nepostojanje, u onostvarnost, iščeznuli bi u gajb.

Abdurahman sada bijaše sav ukoljčen u čudu. Poput kakvog maloumnika stajao je i samo blesavo blehnuo u one ljude koji su i dalje promicali pored njega i polijetali sa šerefeta i nikako se nisu dali prebrojati. Lebdjeli su kroz noć kao prikazanja i nestajali sasvim s ovog svijeta. Ko zna da li su se pojavljivali tamo, u dalekoj Meki?

Stajao bi Abdurahman tako, sami Bog zna koliko, možda i do Sudnjeg dana, da ga ne prenu glas posljednjeg od onih ljudi. Bio je taj propet na ogradu šerefeta i širio je ruke poput kakvog jastreba. „Brate, pazi da ne posumnjaš“, reče i opominjuće pogleda prema zemlji. Onda se vinu uvis, lagahan kao perce, i poleti. Načini jedan polukrug nad Donjom Tuzlom, i na istom mjestu kao i ostali, baš tu negdje ponad Solnog trga, nad vadačama iz kojih se iz dubokih bunara vadila slana voda i izlijevala u velike kazane u kojima se kuhala so, paf!, nestade ga, spoji se s nepostojanjem, s drugim svijetom, s vremenom, Bog sami zna s čim.

Šta će, Abdurahman prihvati izazov. Pope se na ogradu šerefeta i raširi ruke. Ne osvrnu se na onaj unutrašnji glas koji ga upita: „Otkad to, moj Abdurahmane, čovjek može letjeti?“ Podiže se na prste i osjeti kako ga vjetar miluje po grudima i odnosi mu turban s glave. „Ne zaboravi da neke stvari čovjeku nisu svojstvene“, javi se onaj glas iz njega opet, ali Abdurahman samo zatvori oči, sabra u sebi svu svoju vjeru, zazva Božije ime i odbaci se od ograde na šerefetu. Osjeti kako zrak struji oko njega, ali istovremeno osjeti i kako strelovito pada prema zemlji. Kriknu usljed očaja i zamlatara rukama. Ali njegove ruke se ne pretvoriše u krila. „Ja vjerujem“, viknu, ali njegov glas se ne pretvori u čaršaf koji će se raskriliti pod njim. Grozničavo zamisli da se pred njim otvara prostor i unosi ga u neku sasvim drugu dimenziju, bližu Božijem dahu. Ali ne osjeti da ga proždire zrak koji će ga učiniti nevidljivim za svijet koji je želio napustiti. Prije nego je svom težinom udario o zemlju, posljednjom pribranošću otvorio je širom oči u nadi da će pred sobom konačno ugledati gajb. Tu gdje se njegovo tijelo razbilo od zemlju podigoše turbe, mada neki govoraše da turbeta nije zaslužio jer očito da je posumnjao. Takvi vole reći da u turbetu nema nikoga i da u njemu Abdurahman nije ni pokopan.