Turska je sve vrijeme tzv. hladnog rata između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza bila odani američki saveznik i članica NATO-a. Kao druga najveća oružana sila u Atlantskom savezu, štitila je južno krilo teritorije NATO-a od komunističke opasnosti i geostrateškog prodora komunističke Rusije u geostratešku sferu zapadne alijanse.

Nakon pada Berlinskog zida, implozije komunističkog bloka i demokratizacije zemalja Istočne Evrope i trijumfa zapadne alijanse i njenog sistema vrijednosti, liberalne demokratije, tržišnog kapitalizma i vojne nadmoći nad Moskvom i njenim satelitima, došlo je do tolikog oduševljenja i opčaranosti trijumfom američke vojne, tehnološke i ekonomske superiornosti u odnosu na potencijalne rivale da su se planeri američke vanjske politike u Washingtonu osjetili toliko moćnim da mogu čitav svijet ustrojiti po svom vlastitom imidžu. Više nisu imali rivala, Rusija je bila poražena ideološki i ekonomski i o sebi se zabavila.

U Moskvi je na vlast nakon Gorbačova došao Boris Jeljcin, političar koji je prihvatio američku nadmoć i pristao da po receptu liberalne demokratije izvrši restrukturiranje ruske ekonomije, za što su angažirani neki od najkonzervativnijih američkih ekonomista s Harvarda i drugih bastiona ekonomske američke kapitalističke naučne teorije, popularno nazvani “Chicago Boys”. Devastiranu ekonomiju privatizirali su tzv. šok-terapijom.

Čovjek koji je svjedočio kolapsu nekadašnje imperije iz svoje utvrde KGB-a u Berlinu bio je Vladimir Putin, mladi oficir sovjetske obavještajne službe, pred kojim se događao krah nekoć moćne komunističke imperije. Ovi će događaji kasnije ostaviti duboki trag u psihi i političkoj misli i praksi današnjeg ruskog predsjednika.

PROJEKT ZA NOVO AMERIČKO STOLJEĆE

Promjena na globalnom planu zatekla je vrh piramide vlasti u Washingtonu, čiji dužnosnici nisu bili svjesni šta se i kako zapravo dogodilo. Bez oružanog sukoba, ako se izuzme veliki broj posredničkih ratova u Africi, Aziji, Bliskom istoku, srednjoj ili južnoj Americi, pomoću kojih su se Moskva i Washington borili za dominaciju i utjecaj u svijetu, sovjetska imperija doživjela je imploziju iznutra. Ovakav ishod hladnog rata najmanje su očekivali sami Amerikanci. Ronald Reagan, američki predsjednik, nije vjerovao ni vlastitoj špijunskoj agenciji CIA, čiji su analitičari predvidjeli duži rok trajanja sovjetske imperije. Reagan je zbog nepovjerenja prema CIA-u zadužio poseban tim eksperata sovjetologa na čelu s harvardskim profesorom Richardom Pipesom (otac poznatog današnjeg neokonzervativnog naučnika i vodećeg islamofoba iz Philadelphije, osnivača i direktora “Middle East Foruma”) da napravi alternativnu procjenu situacije u Sovjetskom Savezu. Bio je to famozni “Tim B”, koji se bavio analizom vojne i ekonomske moći Moskve i o tome raportirao Bijeloj kući.

Nakon američkog globalnog trijumfa, u koridorima moći i utjecaja u Washingtonu vladao je veliki entuzijazam američkom nadmoći nad svojim rivalom da se Amerika osjetila pozvanom da cijeli svijet počne uređivati u skladu sa svojim vlastitim vrijednostima, željama, ciljevima i imperativima vanjske politike. 

Pravog i moćnog, koliko-toliko dostojnog neprijatelja, više nije bilo, a američku vojnu supremaciju i arsenal oružja moćniji od desetak sljedećih najmoćnijih zemalja zajedno trebalo je nekako opravdati ili, još bolje, upotrijebiti. Novonastala situacija dala je krila novoj američkoj, posthladnoratovskoj administraciji da počne ozbiljno razmišljati o slobodnijoj upotrebi vojne moći prema problematičnim i nepoželjnim režimima širom svijeta, bez straha da li bi to moglo izazvati kontramjere, što bi se sigurno desilo ranije, u vrijeme kad raspad Varšavskog pakta još uvijek nije bio ni na pomolu.

Grupa američkih intelektualaca, vojnih stratega i ideologa pokreće inicijativu koja treba pripremiti mapu puta za kompletnu američku dominaciju cijelim svijetom. Ova inicijativa nazvana je “Projekt za novo američko stoljeće” – PNAC. Oko projekta su se okupili poznati američki neokonzervativni ideolozi čija je misija bila uspostavljanje američke globalne dominacije, drugim riječima, nove imperije čiji je cilj bio uspostava dominacije punog spektra – Full Spectrum Dominance. Među vodećim protagonistima ovog projekta bili su neki od najboljih studenata američkog jevrejskog profesora Lea Straussa, profesora političke teorije na Univerzitetu u Chicagu. Među njima je bilo političkih operativaca koji su i ranije služili u američkoj izvršnoj vlasti, posebno u domenu vanjske politike, sigurnosti i odbrane, a bilo je i ideologa koji su se primarno bavili intelektualnom aktivnošću bilo na univerzitetima, bilo u istraživačkim think tank institutima (fabrikama ideja) ili časopisima.

Raspadom SSSR-a ovi neokonzervativci, koji su do tada bili manjina američkog političkog miljea, postaju prominentni. Oni posebno dolaze do izražaja za vrijeme Georgea W. Busha, čijom administracijom dominiraju neokonzervativci Paul Walfovitz, Richard Perle, Douglas Feith, Robert Kagan i drugi. Ideološku podlogu im pružaju intelektualci i ideolozi poput Francisa Fukuyame, Samuela Huntingtona i profesora Bernarda Lewisa s Princeton univerziteta, kao i William Christol i drugi u redovima akademije i ideoloških intelektualnih krugova. Lewis je važio kao ekspert za Bliski istok, posebno za Tursku.

Ova grupa intelektualaca i ideologa pružila je intelektualnu, moralnu i ideološku podlogu politici širenja demokratije i liberalnih vrijednosti pa ako treba i putem upotrebe sile. O ulozi ove neokonzervativne struje u Americi odličan opus napisala je kanadska akademikinja Shadia Drury u svojoj knjizi Leo Strauss and Politics of American Right. Neki intelektualci nakon fijaska američke invazije Iraka 2003. javno su se distancirali od moćnog neokonzervativnog kruga. Među njima je bio i Francis Fukuyama. S vremenom su pristaše neokonzervativnih ideja i politike bivale imenovane na visoke i utjecajne pozicije kako u Obaminoj, tako i u Trumpovoj administraciji, ali ih ima i u redovima Bidenove vlade, posebno u State Departmentu. Supruga poznatog neokonzervativnog ideologa Roberta Kagana Victoria Nuland kotira visoko u State Departmentu. Ona je imala ključnu ulogu za vrijeme svrgavanja vlade u Ukrajini i kombinatorike oko instaliranja prozapadnih političara nakon rušenja Viktora Janukoviča. Međutim, ta američka politika pokazala se promašajem jer je Rusija intervenirala, čime je Ukrajina postala poprište oružanog sukoba između proruskih i prozapadnih snaga. U cilju pridobijanja Rusije za eventualni obračun s Kinom, Biden je nedavno ukinuo sankcije Njemačkoj i Rusiji i omogućio završetak radova na kontroverznom plinovodu “NordStream2”, za koji je Washington ranije tvrdio da je u sigurnosno-strateškom smislu poguban za NATO alijansu i zbog tog što uskraćuje Ukrajini pravo na korist od tranzita plina za koji se vjeruje da će biti oslabljen. Drugim riječima, Amerikanci su nakon dogovora s Moskvom praktično Ukrajinu “pustili niz vodu”, tako da je politika koju je nekad provodila Victoria Nuland u ime Obamine administracije propala i kao takva napuštena. To govori o specifičnoj američkoj prilagodljivosti i promjeni politike ako se ona pokaze neuspješnom. Na isti način Washington se odrekao politike promjene režima u Damasku nakon ranijih neuspjeha koje je uzrokovala ruska i iranska intervencija. Nakon toga, Washington pribjegava novoj taktici, ali se ne odriče dugoročne strategije već čeka povoljniji trenutak.

LICEMJERNI ODNOS SAD-A PREMA TURSKOJ

Uspješno provođenje američke politike u cilju globalne dominacije, koja se sastoji od niza regionalnih strategija, nemoguće je bez oslanjanja na pouzdane i lojalne, poslušne saveznike ili moderne vazale koji služe kao oslonac i podrška američkoj grand strategiji. Od Turske kao druge najmoćnije sile NATO alijanse očekivalo se da svoju vanjsku politiku prilagođava ciljevima američke politike i njenih interesa.

Turska, pod vodstvom AK partije, popularne demokratske vlasti i njenog lidera Recepa Tayyipa Erdoğana prvi put u svojoj modernoj povijesti odbila je da služi kao američki vazal u implementaciji politike koja je direktno suprotstavljena interesima Turske i njenih građana, bez obzira na različitu vrstu pakovanja te politike koja se željela predstaviti kao dobra i korisna za Tursku. Nakon što su se strateški planeri u Washingtonu uvjerili da je Turska riješena zauzeti nezavisan kolosijek u provođenju svoje vanjske politike, koja je isključivo bazirana na vlastitom vrijednosnom sustavu, geopolitičkim interesima, ekonomskim, ideološkim i sigurnosnim prioritetima i imperativima, Turska postaje trn u oku Amerikancima koji su očekivali poslušnost, kooperativnost i subordinaciju turske politike u skladu s interesima Washingtona.

Turska je dala do znanja svojim saveznicima da ne može dopustiti da njena politika djeluje u suprotnosti s vlastitim interesima, vrijednostima i ciljevima. Sukob američkih i turskih interesa najizraženiji je u Siriji, gdje Amerikanci podržavaju kurdske separatiste okupljene oko političke partije PYD i njenog vojnog krila YPG, koje je u direktnom savezu i subordinaciji s Radničkom partijom Kurdistana PKK, terorističkom organizacijom koju i Amerikanci službeno drže na terorističkoj listi. Ovdje dolazi do izražaja licemjerni odnos SAD-a prema Turskoj. Osim toga, Washington je pružio utočiste vođi terorističke organizacije FETO Fethullahu Gülenu, koji je odgovoran za pokušaj izvršenja državnog udara u Turskoj.

O ovom pitanju objavio sam tekst u online magazinu Open Democracy u Londonu 2014. godine pod naslovom What is Fethullah Gulen's Real Mission, dvije godine prije pokušaja pomenutog puča u Turskoj, u kojem sam postulirao da postoji velika vjerovatnoća da bi neke tamne sile na Zapadu mogle ovaj pokret iskoristiti za podrivanje pa čak i rušenje vlade R. T. Erdoğana u Turskoj. Upravo se to i dogodilo nepune dvije godine kasnije. Odbijanje Amerikanaca da Turskoj izruče Gülena govori da postoji velika vjerovatnoća da su neki segmenti američke duboke države možda čak bili uključeni i ovaj gnusni zločin protiv demokratske vlasti u Turskoj, turske države i turskog naroda. O tome postoji niz anegdotalnih dokaza, ali je to teško dokazati zbog tajnosti i prirode ovakvih pokušaja koji budu obznanjeni ako uspiju, a kada dožive neuspjeh, onda se vješto kriju i informacije o tome nisu dostupne javnosti.

Uslijed sofisticirane zapadne propagande, brainwashinga i moćnih medijskih spinova i prevara, čak je i javnost u BiH i šire na Balkanu i u Evropi sklona kritikama turske vrhuške pod očitim utjecajem zapadne propagande, koju se želi predstaviti kao državu koja je okrenula leđa Zapadu, Americi i atlantskoj politici, a okrenula se i približila politici autoritarne i pravoslavne Moskve, od koje je odlučila kupiti i moćni protuzračni raketni sistem S-400. Ovakve emotivne i pogrešne reakcije bazirane su na totalnom ignorantskom odnosu prema onom što je Washington priredio Turskoj. Stoga poteze turske politike treba promatrati s pozicija Ankare i poteškoća koje joj je nametnuo njen saveznik SAD svojom politikom čiji su potezi za Tursku neprihvatljivi, pogubni i, dakako, neprijateljski, a na koje je Ankara reagirala racionalno, kalkulirajući prije svega vlastite interese. Ankara je na taj način pokazala i dokazala da više nije, neće i ne želi biti vazal američke sile niti pak njenih evropskih saveznika, ako bi time bili ugroženi vlastiti interesi Republike Turske.

Velike supersile i globalni hegemoni su ne samo ljubomorni već također okrutni, nemilosrdni i osvetoljubivi. Zbog toga se danas protiv Turske vode velike bitke, javne i tajne, koje Washington koordinira sa svojim saveznicima u cilju slamanja turske nezavisne politike. U Americi i na Zapadu već se duže vrijeme govori kako je Zapad “izgubio” Tursku. Dakle, koristi se jedan neprihvatljivi, arogantni i primitivni diskurs koji sugerira da je Turska bila zapadni posjed i instrument koji se oteo kontroli, pobunio, izmigoljio i čak se usudio samostalno krojiti svoju sudbinu i sklapati nova prijateljstva i boriti se za svoje interese, pa ako treba i korištenjem sile. U nekim krugovima na Zapadu preovladava mišljenje da je ova nova politika Turske privremena i da će se Turska vratiti pod kišobran i kontrolu Zapada. Ovakav je rezon pogrešan, uvredljiv i zasnovan na zabludama. To najviše govori o specifičnom epistemološkom pristupu i mentalnom sklopu koji ne može i neće da prihvati da se svijet drastično promijenio.

Zapadni diskurs Tursku promišlja onakvom kakvu bi je želio i na koju je navikao i nije spreman da je promatra turskim očima, dakle onakvom kakva ona želi biti, kako Ankara i turski narod vidi svoje mjesto i položaj u svijetu.

HISTORIJSKO PAMĆENJE TURSKE URONJENO U GEOPOLITIČKI NAČIN VIĐENJA SVIJETA

Ovo je pitanje odlično problematizirao jedan akademski istraživač s Univerziteta u Londonu koji nas podsjeća da Turska ima višestoljetnu imperijalnu tradiciju. Više od sedam stoljeća Osmansko Carstvo vladalo je većim geografskim prostorom od bilo koje druge muslimanske imperije. Historijsko pamćenje Turske duboko je uronjeno u geopolitički način viđenja svijeta. Osmanski utjecaj i danas je prisutan čak i u Indiji i Indoneziji. Stoga ne treba da nas iznenađuje protivljenje Washingtona da Turskoj u okviru NATO snaga odobri da ostane u Afganistanu kako bi pomogla da ne dođe do obnavljanja sukoba. Tome se suprotstavljaju i talibani koji će najvjerovatnije osvojiti lavovski dio kolača vlasti u Kabulu jer kontroliraju veliki dio teritorije. Dvije decenije rata, stabilizirajuće misije, stotine hiljada mrtvih, nekoliko hiljada milijardi dolara potrošenih na imperijalni projekt u Afganistanu. Šta je rezultat? Povratak vlasti talibana koje Amerikanci nisu mogli poraziti. Naravno, Washington ne želi da Turska kao muslimanska sila ostane u Afganistanu.

Geopolitičko razmišljanje Turske, koje je vladalo u vrijeme kemalizma, stvar je prošlosti i Turska se neće više nikad neće vratiti na taj period svoje moderne povijesti. Za planere u Ankari to je passé. Zbog toga mnogi danas, poput srbijanskog ideologa Darka Tanaskovića, turske lidere optužuju za neoosmanizam, pritom zaboravljajući da je Turska puno više od toga.

Turska za koju smo nekada znali više ne postoji. Uprkos prigovorima NATO-a i američkim upozorenjima, Ankara je od Rusije nabavila napredni odbrambeni raketni sistem S-400. Kao odgovor, Washington je otkazao učešće Turske u programu F-35.

Američka politička elita već se neko vrijeme pita da li je i zašto Washington izgubio Tursku. Ovakav odnos Washingtona prema globalnoj politici datira još od Trumanove administracije, koja nije uspjela spriječiti komunističko preuzimanje vlasti u Kini 1949. Nedugo nakon toga predsjednik Kennedy optužen je za pobjedu Fidela Castra na Kubi 1959. Potom je administracija Nixona i Forda doživjela poraz u Vijetnamu 1975, a predsjednik Carter nije mogao spasiti šaha Rezu Pahlavija od islamske iranske revolucije 1979. Mnogi američki kreatori politike, republikanci i demokrati podjednako, naprosto odbijaju prihvatiti činjenicu da se Turska danas postepeno odmiče od Zapada.

Turska se brzo mijenja i proces povratka islama u centar političkog rezoniranja proces je koji se dešava odozdo prema gore, a ne obrnuto kako je, npr., proces islamskog revivalizma primorao vlasti Malezije, Pakistana ili Indonezije da izvrše određeni islamski inženjering sistemom da vlast bude nosilac politike islamizacije. Mnogi danas u Turskoj na kemalistički sekularizam gledaju kao na nametnuti politički i kulturni poredak koji zanemaruje bogato islamsko naslijeđe zemlje.

Kao malo koji drugi lider, predsjednik Recep Tayyip Erdoğan izuzetno je omiljen u očima običnog puka koji je svjestan da SAD podržava kurdski nacionalizam i ignorira tursku osjetljivost po tom pitanju. Osim toga, postoje indicije, a i Ankara sumnjiči Izrael da potiče iračke Kurde na uspostavu državnosti, a sirijske na separatizam u Siriji. 

Postepeno povlačenje SAD-a s Bliskog istoka i povratak Rusije promijenili su dinamiku regionalne sigurnosti. Tursko se rukovodstvo osjeća manje dužno slijediti prozapadni kurs taktičkog usklađivanja i strateške neizvjesnosti. Turska se doživljava kao silu u usponu s velikom ekonomijom (jedna od 20 najvećih ekonomija u svijetu) s jakom vojskom (druga po veličini u NATO-u), sposobnom za borbu i pobjedu u ratovima. Turske oružane snage izvele su uspješne borbene operacije u Iraku, Siriji i Libiji i sve bez američke potpore. Rastuće samopouzdanje Turske primjećuje se i u njenom uspostavljanju vojnih baza u Kataru i Somaliji. Što je još važnije, odbrambena industrija Turske porasla je u posljednjih pet godina i sada je njen visokotehnološki sektor privrede vrijedan više milijardi dolara.

Veze Turske s Rusijom nisu ni taktičke ni slučajne, smatra profesor Emmanuel Karagiannis s Odsjeka za odbrambene studije King's koledža u Londonu. Geopolitički rezon Ankare objašnjava odstupanje Turske od prozapadne orijentacije. Uprkos spektakularnom povratku na Bliski istok, Rusija će se dugoročno ipak fokusirati na regiju Arktika. Uslijed klimatskih promjena, Moskva uskoro neće trebati imati pristup toplom moru Sredozemlja. Ustvari, Putin je Arktik nazvao “najvažnijom regijom koja će osigurati budućnost Rusije”. Teorije Rimlanda Nicholasa Spykmana (1942) i okruženja (containment) (1947) Georgea Kennana bit će potpuno irelevantne onog momenta kad Arktički okean postane plovan. Prema tome, Ankara nema razloga da strahuje od ruske vojne moći. Štaviše, ma koliko ovo zvučalo provokativno bosanskim arhitektima vanjske politike i šta o tome javno govore turski diplomati, članstvo Turske u NATO-u moglo bi postati nevažno. Štaviše, to bi moglo također postati prepreka implementaciji ambicioznije vanjske politike Turske u budućnosti.

Neki analitičari vjeruju da bi se Turska, budući da Zapad ima sve manji utjecaj na Tursku, čak mogla pridružiti antizapadnom savezu u budućnosti. Strahujući upravo od tog scenarija, Washington užurbano radi na jačanju kapaciteta tri države na istočnom Mediteranu, od kojih očekuje da služe kao protuteža i bastion demokratije i zapadnih ideala, to su Grčka, Izrael i Republika Kipar, na koje Amerika i Zapad tipuju kao na pouzdane partnere koji će im pomoći da zadrže primat u regiji. Strateški planeri u Ankari su toga itekako svjesni. Sve učestalije povezivanje, uključujući i vojne manevre nekih američkih arapskih saveznika i Izraela s Grčkom, upravo ukazuju na svojevrsnu kampanju discipliniranja Turske, koju je, kako to vole reći menadžeri odnosa Washingtona i Ankare, Zapad možda već izgubio. Ovakav neokolonijalni i patronizirajući odnos Zapada još više bi mogao ohrabriti kurs mnogih zemalja i odrediti njihov zaokret ka multipolarnosti.