Problematika agrara u bosanskohercegovačkoj historiografiji uglavnom je marginalno tretirana u sklopu obrade procesa agrarne reforme i kolonizacije u Jugoslaviji. Period od 1945. do 1948. veoma je značajan za ovaj proces. Do 1945. godine agrarno pitanje na bosanskohercegovačkom prostoru rješavano je u nekoliko navrata.

Kroz 19. stoljeće to se činilo u okviru bezuspješnih reformi Osmanskog Carstva. Dolaskom Austro-Ugarske na ove prostore agrarna problematika bila je jedno od gorućih pitanja nove uprave koja se naslanjala na zatečeno zakonodavstvo iz vremena Osmanlija.

Tek donošenjem Gruntovničkog zakona austrougarske vlasti priznale su bosanskohercegovačkim zemljoposjednicima pravo vlasništva nad kmetskim selištima. Beglučke zemlje nisu bile posebno evidentirane u gruntovnicama pa su bile predmetom slobodnog ekonomskog raspolaganja. Površina begluka bila je velika i iznosila je 9,5 posto ukupne površine Bosne i Hercegovine.

Muslimani su bili zemljoposjednici 91,1 posto posjeda, 80 posto čifčija (kmetova) bili su pravoslavci, a 19,5 posto ostali. U vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini nije došlo do rješenja agrarnog pitanja, ali je došlo do promjene strukture vlasništva u korist hrišćanskih seljaka, a na štetu bošnjačkih aga i begova. Nakon Prvog svjetskog rata, stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pokrenuta je agrarna reforma po principu da zemlja pripada onome ko je obrađuje. Preko 62 posto privatne zemlje bilo je u vlasništvu Bošnjaka.

Nakon okončanja Prvog svjetskog rata, pravoslavno stanovništvo u pobjedničkoj euforiji počinilo je brojna nasilja i agrarne incidente na Bošnjacima i njihovom imovinom. Prisvajali su zemlju i uništavali ljetinu aga i begova.  Proglasom od 6. januara 1919. godine regent Aleksandar Karađorđević počinje radikalne agrarne reforme koje su rezultirale legaliziranjem pljačke i otimačine bošnjačke zemlje.

Agrarno je pitanje nesumnjivo bilo i uzrok i posljedica brojnih kasnijih političkih nesporazuma i nepovjerenja među narodima u BiH. U periodu od 1919. do 1941. godine agrarna reforma provođena je na veoma perfidan način, s ciljem da se age i begovi u potpunosti osiromaše i finansijski unište, te da se promijeni vlasnička struktura zemljišnih posjeda na prostoru Bosne i Hercegovine.

Agrarna reforma u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata provedena je po principu da zemlja pripada onome ko je obrađuje, pri čemu su se na udaru, kao i u vrijeme Kraljevine, našli krupni zemljišni posjedi čiji su vlasnici u najvećem broju bili Bošnjaci, zatim Islamska zajednica (vakufi), preduzeća, trgovci, banke i sl. Na udaru su bili i Katolička crkva i njezini posjedi. Karakteristika ove agrarne reforme jeste da je veći dio zemlje pripao državi, a znatno manji bezemljašima i siromašnim seljacima. Posljedice jednovjekovnih primjena, uglavnom nasilnih i nepravednih agrarnih reformi vidljive su i danas i one još uvijek opterećuju ukupne odnose na ovim prostorima.

Historijska studija Tvrda kora i krvave brazde – agrarna reforma i kolonizacija u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1948. godine prof. dr. Izeta Šabotića izniman je doprinos rasvjetljavanju ove problematike. Knjiga je prošireni i dopunjeni doktorski rad odbranjen na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli 2008. godine.

Agrarna problematika socijalističkog perioda nije pomno istraživana, između ostalog, i za to što se nije smjelo javno govoriti o brojnim nepravdama učinjenim Bošnjacima. Protok vremena i izvjesna sloboda istraživanja i publiciranja istraženog daju nadu da će i ova tema biti potpunije istražena i situirana u vremenski kontekst.

Prof. dr. Izet Šabotić je nakon dugogodišnjeg proučavanja arhivske građe, historijskih izvora i publiciranih radova uobličio knjigu koju odlikuje naučna akribičnost, pouzdanost, razumijevanje vremena, procesa i nužnosti u njemu, ali i onih drugih nakana o kojima se nevoljno govori i čiji su ih kreatori uvijek spremni osporiti, bez obzira na to što po ko zna koji put izgovaraju laž.

Dakle, pravdoljubiva naučna spoznaja proizlazi iz činjenica, iz dokumenata, iz svjedočenja i napose iz pamćenja. Tretirajući političke prilike nakon Drugog svjetskog rata, političke pripreme za provođenje agrarne reforme i kolonizacije, tempo provođenja i postignute rezultate ovih reformi, profesor Šabotić nam predočava jedno složeno vrijeme i još složeniji proces koji je provođen pod mantrom socijalne i drugih pravdi, a polučio je puno nepravilnosti, nepravde, zastrašivanja i represija nad učesnicima procesa.

Komparativni pristup tematici uz prezentiranje velikog broja do sada nepoznatih i neobjavljenih historijskih izvora, podataka i parametara, knjigu Tvrda kora i krvave brazde svrstava u sam vrh naših novijih publikacija ove vrste. Posebno značajnim čini je predočavanje i analiza brojnih zakonskih propisa i odredbi bez kojih je nemoguće proniknuti u koncept sprovođenja agrarne reforme i kolonizacije u Bosni i Hercegovini.

Vrijednost ove knjige jeste i stil kojim je napisana, a koji plijeni preciznošću, rečeničkom ljepotom, ponekad gotovo pripovjedačkom, pa nam se učini da smo 360 strana ove knjige  pročitali u trenu, kao priču, iako je knjiga krcata historijskim i statističkim podacima.