U augustu 1614. godine zatrti su svi muslimani u Španiji

Između 1609. i 1614. godine gotovo je cijelo nekadašnje muslimansko stanovništvo Španije, poznato pod imenom Moriskos, protjerano iz zemlje. U deportaciji je učestvovalo nekoliko stotina hiljada ljudi. Tako je službeno okončano 900 godina muslimanske prisutnosti u Španiji. Muslimani su prostorima Pirinejskog poluotoka vladali od 711. godine pa sve do kršćanskog osvajanja većeg dijela Iberijskog poluotoka, koje je okončano 1492. godine zauzimanjem emirata Granade, posljednje muslimanske države u Španiji.

Riječ Moriskos odnosi se na muslimane koje su krstili katolički monarsi nakon osvajanja Granade. Bilo da se radilo o dobrovoljnom ili prisilnom obraćenju, svi stanovnici islamskog porijekla označeni su na ovaj način. Nakon 1492. godine sve su teži uvjeti života za muslimane i njihove potomke koji i dalje ostaju živjeti u današnjoj Španiji. U početku je sporazum o predaji Granade omogućio muslimanima da zadrže vjersku slobodu, kao i njihovi ekvivalenti u kruni Aragona i, posebno, kraljevstvu Valencija. Ubrzo se, međutim, povećao pritisak kršćanskih misionara i 1502. godine svim preostalim muslimanima u kraljevstvu Castille naređeno je da pređu na kršćanstvo ili odu.

Dakle, mjere koje su ranije bile poduzete protiv Jevreja, uključujući i inkviziciju, primijenjene su nad muslimanima. Međutim, Jevreji nisu imali vanjsku državu koja bi branila njihove interese, dok su Moriskosi dobili podršku od muslimanske Sjeverne Afrike i Osmanskog Carstva u ekspanziji. Klima sumnje razvila se između Moriskosa i većine “starokršćana”,  pri čemu se prve često smatra nekakvom “petom kolonom” ili “unutarnjim neprijateljem”. Sve je to u konačnici nagnalo kralja Filipa III da naredi protjerivanje svih muslimanskih obraćenika. Iako postoje uvjerljivi dokazi da nisu svi Moriskosi protjerani, jer su manjinu smatrali vrijednim članovima zajednice, ta je drastična i brutalna mjera zauvijek promijenila špansko društvo.

Četvrti je april 1609. godine i habsburški kralj Filip III i njegov svemoćni premijer, vojvoda od Lerme, odobrili su postupno protjerivanje cjelokupnog stanovništva poznatog kao Moriskos (Mali Maori) s iberijskog tla. Svi su nominalno bili katolici, njihovi su preci nasilno pokršteni krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Kraljeva naredba nije objavljena kako bi se spriječio bijeg ili pobuna, a propisano je da bi protjerivanje trebalo započeti te jeseni u kraljevstvu Valencia, domu najveće populacije Moriskosa u Španiji.

Tokom cijelog proljeća i ljeta u tajnosti je pripremano protjerivanje Moriskosa iz Valencije. Španski i posebno naručeni strani brodovi iz cijele Evrope dopremljeni su u luke na obali Valencije. Vojska je skladištila oružje u cijeloj Valenciji, ali i u unutrašnjosti u Castilli kako bi spriječili Moriskose da se povuku u unutrašnjost.

Dana 24. septembra u gradu Valenciji optuženo je cijelo stanovništvo kraljevstva za otpadništvo i herezu te je najavljena kraljeva namjera da ih protjera u prostore današnjeg Maroka. Tokom sljedeća tri dana porodice i zajednice Moriskosa diljem kraljevstva grčevito su pokušavale prodati svoju imovinu svojim kršćanskim komšijama prije nego što ih kraljeva vojska ne otprati u luke. Nisu svi mirno gledali šta im se sprema, u oktobru je na hiljade Moriskosa u unutrašnjosti Valencije pokrenulo pobunu, koja je brzo i brutalno ugušena.

Na obali su neki odmah ukrcani na brodove koji su čekali i otpremljeni preko Sredozemlja. Drugi su čekali danima, pa čak i sedmicama prije transporta. Mnoge su opljačkali, pa čak i ubili njihovi prije nego što su stigli do španske obale. Stotine, a možda čak i hiljade Moriskosa napali su muslimanski gusari na otvorenom moru, ubile su ih vlastite posade ili su ih u Sjevernoj Africi opljačkali i ubili pripadnici plemena za koje su oni bili Španci i kršćani. Do kraja 1609. godine protjerano je oko 130.000 Moriskosa iz Valencije.

U sljedeće četiri godine Moriskosi su iz cijele Španije otpraćeni do mediteranske obale ili kopnom preko Pirineja. Do trenutka kad je protjerivanje zaustavljeno u augustu 1614. Španija je poslala oko 300.000 muškaraca, žena i djece, oko četiri posto svog stanovništva, u progonstvo i smrt, gotovo iskorijenivši s Iberijskog poluotoka i posljednje tragove starog emirata Al-Andalus.

Španskim vladarima iz Habsburga i lobistima koji su dugi niz godina pozivali na istjerivanje Moriskosa iz Španije, protjerivanje je bilo veličanstven i božanski određen čin vjerskog čišćenja. U njihovim očima to je značilo uklanjanje pobunjeničkog i heretičkog neprijatelja sa španskog tla i čišćenje Španije od posljednjih ostataka mrske islamske prošlosti.

U mnogim dvorskim raspravama o Moriskosima prije protjerivanja kler i najbliži kraljevi saradnici tvrdili su kako su Moriskosi dobili dovoljno vremena da postanu “dobri i vjerni kršćani” i da su kolektivno odbili prihvatiti svoju novu vjeru. Neki su primijetili kako su Moriskosi nastavili kao muslimani unatoč mjerama inkvizicije.

Drugi su ih opisali kao petu kolonu čiji su se članovi tajno dogovarali sa španskim neprijateljima, muslimanima i protestantima, te s muslimanskim moreplovcima koji su djelovali iz Sjeverne Afrike. Ti su strahovi i bili pojačani rastućom moći Osmanskog Carstva, osmanske snage su se borile protiv habsburških carstava, uključujući Španiju od 1526. godine. Zagovornici protjerivanja tvrdili su da su Moriskosi vjerski nespojivi s kršćanskom Španijom te da su i kulturno inferiorni. Neki su ukazivali na natalitet Moriskosa, tvrdeći da se populacija “novokršćana” neumitno povećava dok se “starokršćansko” stanovništvo smanjuje, te da će to rezultirati kolapsom kršćanske Španije. Zvuči poznato i danas, zar ne?

Kralj Filip III je, kao i mnogi njegovi podanici, smatrao potomke bivših muslimanskih vladara Španije neželjenom aberacijom i prijetnjom njenom vjerskom identitetu. Tokom vladavine njegovog oca Filipa II kler i ministri razmatrali su radikalna, pa čak i genocidna “rješenja” pitanja Moriskosa, razmišljali su o kastraciji svih muškaraca, pa čak i masovnim ubistvima. Na kraju se Filip II odlučio za protjerivanje kao “najhumaniju kršćansku opciju”, ali kralj nije proveo vlastitu odluku. Umjesto toga, prepušteno je njegovom sinu da izvede ono što je portugalski dominikanski redovnik Damián Fonseca nazvao “ugodnim holokaustom” i riješi to pitanje jednom zauvijek.

Filip je odlučio provesti u djelo očevu odluku iako su se tome protivili kršćanski zemljoposjednici koji su Moriskose smatrali svojom bitnom radnom snagom. Nije slušao ni kler koji je tvrdio da nije kršćanski protjerivati krštenu djecu Moriskosa. Jednostavno, za njih su ta djeca u krvi nosila “loše sjeme” islamske vjere svojih roditelja koje bi nastavilo rasti ako ih ne protjeraju. Suočen s kritikama evropskih diplomata i samog pape u pogledu nečovječnosti protjerivanja, Filip je insistirao da je to provedeno humano. On je pozdravio uništenje islama u Španiji kao veliku pobjedu Španije i kršćanskog svijeta.

Ubrzo nakon stupanja na prijestolje 1598. godine, kralj je otputovao u Valenciju u pratnji vojvode Francisca Gómeza de Sandovala. Filip III i njegova supruga mogli su iz prve ruke primijetiti da brojno maorsko stanovništvo u ovoj regiji funkcionira kao izolirano jezgro. Tadašnja aristrokratija, koja je imala značajne poslove s maorskim trgovcima, negodovala je na svaki spomen njihovog istjerivanja, ali je popustila kada je kralj obećao finansijsku pomoć svima na koje bi eventualna masovna deportacija mogla utjecati. Monarha je povremeno mučio snažan osjećaj krivice što nije ispunio velika očeva očekivanja, kojih je ustvari bilo malo pa je jasno da su ga na odluku o protjerivanju mogli navesti samo grižnja savjesti ili vjerski žar.

Kraljica Margarita također je bila za izgon, budući da je smatrala da su Moriskosi moguća prijetnja kruni. Rođena van Španije, Margarita de Austria nije razumjela da zemlja koja je tvrdila da je najkatoličkija u Evropi dopušta Moriskosima da diskretno prakticiraju svoju muslimansku vjeru. Ona se zalagala za njihovo protjerivanje, ali teško da je to bila samo njena odluka s obzirom na njen oskudan utjecaj na supruga.

Kako bismo razumjeli razloge protjerivanja, treba znati da je sama kršćanska Španija pomogla u stvaranju problema koje su mislili riješiti protjerivanjem. Nema sumnje da su neki od Moriskosa protjerivanje vidjeli kao oblik oslobođenja te su prihvatili priliku da se vrate u islamsku zemlju gdje su mogli otvoreno biti muslimani. Mnogi od njih nisu imali razloga osjećati naklonost prema Katoličkoj crkvi ili državi, a ta je antipatija djelimično bila posljedica inkvizicije. Skoro cijelo stoljeće ona ih je mučila i kažnjavala jer su prakticirali islam ili održavali “maorsku kulturnu praksu”, a pod tim se podrazumijevalo da jedu kuskusa, kupaju se svaki dan i odbijaju jesti svinjetinu.

Takva represija mnoge je odvratila od kršćanstva i učvrstila ih u islamskoj vjeri. Jasno je da su neki od njih šurovali s neprijateljima u inozemstvu i sanjali o obnovi islamske države, ali mnogi su bili obični ljudi, većina Moriskosa bili su zanatlije, radnici, zabavljači i trgovci, na rubu španskog društva koje ih se plašilo i koje ih je preziralo i u isto vrijeme insistiralo da postanu “dobri i vjerni kršćani”.

Španski vladari nisu shvatali da većina Moriskosa, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja, Španiju smatra svojom domovinom. Većina njih je govorila španski, a ne arapski i slabo su poznavali svijet izvan mjesta u kojima su živjeli. U Valenciji su tako žene s bebama skakale s litica u more ne želeći da uđu na lađe koje su ih čekale.

Nakon što su protjerani, doživjeli su jak kulturni šok po dolasku u Sjevernu Afriku. Jedan od razloga zašto je protjerivanje trajalo koliko je trajalo bilo je to što su se mnogi od njih, poput lika Ricotea u Don Kihotu, nakon protjerivanja vraćali u svoje gradove i sela. Neki su protjerani otišli u Francusku, odakle su tražili od kralja da im se omogući povratak u Španiju. Mnogi su se vratili u Španiju, gdje su bičevani i ponovno protjerani, no neki su uspjeli ostati u svojim domovima nakon što je proces protjerivanja zaustavljen, te su nastavili živjeti u Španiji. Drugi su pronašli nove domove u Alžiru, Tunisu i Maroku, te su se na kraju uspjeli integrirati i formirati izrazito “andaluzijske” zajednice čiji se tragovi još uvijek mogu pronaći u Sjevernoj Africi.

Posljedice protjerivanja bile su još gore od samog čina izgona. Tumačenja se kreću između onih koji su ukazivali da je to imalo mali utjecaj, kako je konstatiralo Kastiljsko vijeće 1619. godine, do onih koji su to smatrali katastrofom. Među zagovornicima protjerivanja bilo je onih koji su tvrdili da iz toga proizlaze beneficije: postignuta je veća homogenost u monarhiji i nestanak onoga što su neki smatrali latentnom opasnošću pred prijetnjom Osmanlija.

Međutim, od trenutka protjerivanja postojao je strah da će određene aktivnosti biti ozbiljno narušene, a protjerivanje je također imalo negativan utjecaj na stanovništvo. Tadašnja demografija već je pokazivala da je zemlja u ozbiljnoj krizi. Epidemija kuge koja je opustošila Pirinejski poluotok između 1598. i 1602. odnijela je oko pola miliona žrtava. Broj protjeranih također je izazvao snažne kontroverze. Vjeruje se da se radi o oko 300.000 ljudi, to je radno stanovništvo obavljalo, osim poljoprivrednih poslova, i važne zanatske aktivnosti koje su stari kršćani smatrali ponižavajućima.

Protjerivanje 4 posto stanovništva, uglavnom radne snage, budući da nisu bili plemići ili vojnici, značilo je smanjenje naplate poreza, a za najugroženija područja (procjenjuje se da je u vrijeme protjerivanja 33 posto stanovnika Kraljevine Valencije bilo maorskog porijekla) imali su efekte depopulacije koji su se osjećali decenijama, pa čak i stoljećima. Prema različitim DNK analizama trenutne populacije Španije, u istočnoj Andaluziji postoji gotovo potpuno odsustvo tipično afričkih hromosoma, ali je jaka prisutnost ovih elemenata (do 20 posto) u Galiciji, Leonu i Extremaduri.