Nadimak za ovo voće bio je "otrovna jabuka" jer se smatralo da su se aristokrati razboljevali i umirali nakon što bi ga pojeli, ali istina je da su bogati Evropljani koristili kositrene tanjure koji su imali visok sadržaj olova. Budući da paradajz ima tako visoku kiselost, kada bi ga se stavilo na ovo posebno posuđe, voće bi ispralo olovo s tanjura, što bi rezultiralo mnogim smrtima od trovanja olovom. Niko u to vrijeme nije povezivao tanjur i otrov; paradajz je označen kao krivac.
Oko 1880. godine, s izumom pizze u Napulju, paradajz je postao vrlo popularan u Evropi. No postoji još nešto u priči koja stoji iza nepopularnosti pogrešno shvaćenog voća u Engleskoj i Americi, kao što Andrew F. Smith detaljno opisuje u svojoj knjizi „Paradajz u Americi: rana historija, kultura i kuhanje“. Paradajz nije okrivljen samo za ono što je zapravo trovanje olovom. Prije nego što je voće dospjelo na stol u Sjevernoj Americi, klasificirano je kao smrtonosni noćurak, otrovna porodica biljaka Solanaceae koje sadrže toksine zvane tropanski alkaloidi.
Jedno od najranijih poznatih evropskih spominjanja hrane dao je talijanski travar Pietro Andrae Matthioli, koji je prvi klasificirao "zlatnu jabuku" kao velebilje i mandragoru - kategoriju hrane poznatu kao afrodizijak. Mandragora ima historiju u koja datira još iz Starog zavjeta; dvaput se spominje kao hebrejska riječ dudaim, što otprilike znači "jabuka ljubavi". Poput sličnog voća i povrća iz pordoice solanaceae - na primjer patlidžana, paradajz je stekao sumnjivu reputaciju kao otrovna stvar i kao izvor iskušenja.
U Srednjem vijeku također se vjerovalo da je paradajz najbolje jesti u toplijim zemljama, poput mjesta porijekla voća u Srednjoj Americi. Paradajz su Asteci jeli još 700. godine nove ere i zvali su ga "tomatl", a u Britaniji se nije uzgajao sve do 1590-ih. Smatralo se da su početkom 16. stoljeća španski konkvistadori koji su se vraćali s ekspedicija u Meksiku i drugim dijelovima Srednje Amerike prvi donijeli sjeme u južnu Evropu. Neki istraživači pripisuju Cortezu zasluge za donošenje sjemena u Evropu 1519. u ukrasne svrhe. Sve do kasnih 1800-ih u hladnijim klimama, paradajz je uzgajan isključivo za ukras u vrtovima, a ne za jelo.
Prvo poznato spominjanje paradajza u britanskim sjevernoameričkim kolonijama objavljeno je u Botanologiji travara Williama Salmona štampanoj 1710. godine, koja paradajz smješta u Karolinu. Paradajz je postao prihvatljivo jestivo voće u mnogim regijama, ali Sjedinjene Američke Države nisu bile toliko ujedinjene 18. i početkom 19. stoljeća. Glas o paradajzu polako se širio uz mnoštvo mitova i pitanja poljoprivrednika. Mnogi su ih znali uzgojiti, ali ne i kuhati hranu.
Do 1822. stotine recepata pojavilo se u lokalnim časopisima i novinama, ali strahovi i glasine o potencijalnom otrovu biljke su se zadržali. Do 1830-ih, kada je ljubavna jabuka uzgajana u New Yorku, pojavila se nova briga. Zeleni crv od rajčice, dugačak tri do četiri inča s rogom koji mu viri iz leđa, počeo je osvajati polja rajčice diljem države. Prema The Illustrated Annual Register of Rural Affairs and Cultivator Almanac (1867.) koji je uredio J.J. Thomasa, vjerovalo se da samo četkanje s takvim crvom može rezultirati smrću. Srećom, entomolog po imenu Benjamin Walsh objavio je da crv zastrašujućeg izgleda ne može ozlijediti ni mrava.
S porastom poljoprivrednih društava, farmeri su počeli istraživati upotrebu paradajza i eksperimentirali s različitim sortama. Do 1897. inovator Joseph Campbell shvatio je da se paradajz može dobro čuvati u konzervi i popularizirao kondenziranu supu od paradajza. Danas se paradajz diljem svijeta konzumira u bezbrojnim sortama: heirloom, romas, cherry rajčice—da spomenemo samo neke. Više od jedne i pol milijarde tona paradajza se komercijalno proizvede svake godine.
