Pogubljenost modernog čovjeka, njegova labirintska pozicija među ratovima i istovremenim bjegovima iz i od njih, obol iznajmljenim kućama bez povratka ključa te osamljen i rijetko shvaćen homo sapiens u društvu koje halapljivo njeguje samo Ja i vlastiti ego – goruće su teme stihova ove zbirke, teme kojima se lirski subjekt, i da želi, ne može oduprijeti već one strpljivo čuče u njemu čekajući da lavina izraza krene. Subjekt te teme poput žive rane ustoličuje se s ljudskom univerzalnom boli koja kroz vrijeme teče ne bi li barem malo soli s iste te rane odsula te time bol kao olakšala... Rat i žrtva, rodni grad, osamljenost u njemu, kaligrafija tišine rječitija od leksema – ta psihologija kojoj se ljudska lica u prolazu grotesknim osmijehom smiješi – ovako stihovi Almira Zalihića alegorijski nenametljivo pišu svoju malu potrebu za nebom i nekoliko zvijezda u i na njemu.
Trudeći se uhvatiti zračak optimizma i svjetla, čitatelj će napokon odustati shvativši da su ovi versi pečat duša ratnih žrtava, njihov mrtvi a glasni vapaj te prostor uskovitlane ljudske nesreće, kozmopolitska renesansa prošlog i trenutnog s uprtim prstom na buduće možda nade, možda iluzije. No, unatoč tome, subjekt se vješto odupire patetici, kolektivnom i samosažaljenju, istina katkad istrošen i ispražnjen životnom kolotečinom, iskustvom i razočaranjima, gdje se još uvijek i unatoč tome želi trčeći preteći vlastita sjenka, žele puštati zmajevi u sumrak, kad smo uvijek bliži pitanjima vječnoga odlaska.
Zalihićev stih za čitatelja je ne štedeći, subjekt je smireni lirski “narator” koji ono što želi ispisati kopira na papir ne bi li on mogao katarzično revitalizirati prostor između buđenja, bunta i umornoga sna. Tekstualna umreženost tematskog opusa “prelijeće” granice cenzure, poništavajući getoizirani idejno-poantski val, sve se svodi na ogoljeno i “autentično”, subjekt otvoreno zbori o onome što ga tišti, boli, izjeda i mori te sve ono što gorči papir će pretrpjeti. Zato je Zalihićeva poezija nepošteđena tabuizama, sva je u svojoj otvorenosti obgrlila ruke recipijenta kako bi mu, izravna, direktna, bez dodvoravanja, (p)osvjedočila što iznutra i po srcu grebe.
Tu negdje stanu te tuge, u bore oko očiju, u iščezloj osmanskoj arhitekturi praznih snova i sumnji u boje oko nas koje ukrašavaju kavez naših čamotinja. To i jesu jednim dijelom velike teme kojima se pisci uvijek bliže i vraćaju, gdje se iz (de)centrirane strukture teksta zakoračuje u dinamičnost emotivno-kognitivnog senzora (ne)rečenog. Taj jezik etike opominje u ovim stihovima, jednim prstom uperenim u prošlost, a sa svih ostalih devet u futur, koji se s neizvjesnošću u ring hvata i kojoj ćemo jednoga dana umaći ili joj se klecavih koljena pokloniti. Stoga i naslov krunidba svega srušenog, da bi se ispod te ruševine ipak uspio pronaći neki album, palimpsest kojim bi se moglo krenuti ispočetka. Optimizam!
Ostajem nepomičan
u tom pristanku na sumrak
koji nije sasvim ono što će biti smrt
niti ono što bio je život
(Soba u kamenoj kući)
Subjekt se ponajviše obraća samom sebi, proziva vlastite inicijale dijalogizirajući s pluskvamperfektima života te osluškujući razgovore mrtvih, strahote krematorijske peći u Dachau, smrt nedužnih ljudi na srebreničkim proplancima... Ovi su stihovi potresni, temat taj “krik žrtvenog stada”, ubistva bez reda, gdje je zemljica tijela primila i ista kosti izbacila... U tim besjedama, subjekt A. Z., pijan i nag kao od majke rođen, progovara o traumama, o vlastitom grobu bez tijela do groba očevog; to je monsunska tuga, nepostojeći osmijeh i obilježje kroz čitav život. Čitajući u tišini Zalihićeve verse, čitatelj uviđa koliko je duboka tuga datumom zaboravljenog čovjeka, tuga nakon ratnog zla; žrtve pokopane u jednoj i jedna u tisućama, u sobama bez uspomena. Samo njihov alegorijski vapaj, krik i gluho uho modernog čovjeka koji se zaluđuje x-faktorima, zadrugama i ostalim maloumničkim šundovima.
Stvarnost je lišena smisla i, kako to obično biva, mrtav pjesnik preživi svoje stihove pa oni njega. Poezija uistinu pretvara povijesni trenutak u “vječni trenutak” povijesti, reći će subjekt, dok svi njegovi unutarnji dijalozi te i oni s čitateljevim prisustvom usaglašavaju ambiciju da se i dalje kroz pjesmu traje, u njoj boravi tražeći neumitno svoj djelić prostora i vremena u ovom napaćenom svijetu.
