Neila Zubur igra se blistavom zlatnom narukvicom i sa svakim pitanjem stidljivo namješta veo na čelu. Prsten koji nosi dio je miraza koji je upravo dobila u dobi od 14 godina nakon što ju je porodica udala u neformalno naselje za sirijske izbjeglice u libanskom gradu Arsal, na granici sa Sirijom. Slom libanske ekonomije razara najranjivije stanovništvo, poput onih koji su pobjegli od rata koji traje desetljeće. Vođeni potrebom, sve više sirijskih porodica dogovara brak za svoje najmlađe kćeri kako bi smanjili broj usta za hranjenje, javlja dopisnica El Paisa iz Libana.

Jednog dana početkom godine i iznenada, mladi Sirijac Miri (20) pojavio se i zatražio njenu ruku. Zuburov otac savjetovao se s njom, a ona je klimnula, a da nikada nije vidjela lice zaručnika ili razmijenila niti jednu riječ s njim. "Nassib", mlada žena odgovara na pitanje pribjegavajući izrazu koji se na arapskom jeziku odnosi na ono što je suđeno u životu.

Život joj je već uzeo danak: imala je pet godina kad je izbio sirijski rat 2011. Imala je sedam godina kada je porodica pobjegla iz svog rodnog grada na zapadu Sirije, kako bi potražila utočište u susjedni Liban. I imala je 11. kad su ponovne borbe između takozvane Islamske države (ISIS) i libanskih vojnika prisilile njenu porodicu ponovo u bijeg, ovaj put da se naseli u kampu Wafaa al Outhman u Arsalu.

"Razmijenili smo nekoliko fotografija i poruka na WhatsAppu mjesec dana, a zatim smo se vjenčali", kaže Zubur prije nego što njena svekrva Wafaa Al Qadi (57) monopolizira razgovor. "Moj sin radi u kamenolomu“, kaže žena. Kamenolomi Arsal glavni su izvor rada u ovom gradu. Tri eura se plaćaju dnevnica.

U posljednjih godinu dana polovina od 4,5 miliona Libanaca pala je ispod granice siromaštva. Što se tiče Sirijaca, devet od 10 jedva ih preživljava u ekstremnom siromaštvu, pokazuju podaci UN-a koji registrira 865.000 izbjeglica. Liban tvrdi da ih je milion i po. A ako u zemlji postoji jedan Sirijac na svaka tri Libanca, u Arsalu ih je više od lokalnog stanovništva, s oko 65 000 Sirijaca u odnosu na 35 000 Libanaca.

Vrijednost libanske funte u odnosu na dolar strmoglavo je pala za 80% u posljednjih 15 mjeseci, drastično smanjivši kupovnu moć izbjeglica (i ostalog stanovništva). Uz to, pomoć koju dobivaju od UN-a smanjila se sa 143 na 40 eura mjesečno. Smanjenje troškova za život svoje djece jedan je od mehanizama kojem su izbjegličke porodice pribjegle kako bi se suočile s problemmom a brakovi su bili jedan od načina.

UN-ova agencija za izbjeglice (UNHCR) zabilježila je porast broja dječjih brakova od početka pandemije među sirijskim stanovništvom. U područjima poput Bejruta ili planine Libanon, gdje ima oko 207 000 izbjeglica, porast je 6% od trećeg tromjesečja 2020,

U siromašnom i zagušenom Arsalu broj dječjih brakova je veći. "Broj maloljetničkih brakova povećao se između 30 i 35% od početka pandemije," procjenjuje Ziad Abou Hoch, predsjednik nevladine organizacije u Bejrutu. Prisutna u ovom gradu desetljeće, Urda je nedavno izvršila uzorak od 2.000 brakova koji zaključuje da ih je 21% sklopljeno među maloljetnicima.

U zemlji postoji 18 službenih vjeroispovijesti koje reguliraju pitanja statusa u vlastitim zakonima i priznaju brak maloljetnika s navršenih 14 godina. Muslimanska pravila propisuju najnižu minimalnu dobnu granicu za djevojke koje se trebaju udati uz odobrenje roditelja. Druge ispovijesti odobravaju brakove od 14 godone pa naviše.  

Libanske organizacije za obranu ženskih prava poput "Dosta" već se više od deset godina bore protiv zakona koji štiti brak maloljetnika, iako prijedlog "ostaje u ladicama parlamenta, a ne na dnevnom redu”, rekla je suosnivačica organizacije Zoya Rouhana. Pobijedili su do sada u nekim u važnim bitkama poput ukidanja članka 522. libanskog krivičnog zakona 2017. godine, kojim je silovatelj žene, čak i ako je bila maloljetna, mogao pobjeći iz zatvora ako se vjenča sa svojom žrtvom.

Zuburina svekrva dalje objašnjava svoj izbor. „Moj sin se želio oženiti i zet nas je uvjeravao da je dobra djevojčica. Nadalje, snahe s 14 godina poslušnije su i lakše se obrazuju nego one sa 18 godina“. Čini se da svadba odgovara svim uključenim stranama: svekrvi, mladiću koji se želio vjenčati i mladenkinim roditeljima koji se više nisu mogli nositi s potrebama petero djece.

"Roditelji se danas vjenčaju sa svojim kćerima u ranijoj dobi, 13 ili 14 godina, u odnosu na 2019. godinu, kada je prosječna dob bila između 16 i 17 godina", kaže glasnogovornik UNHCR-a. Sve su mlađi ali vjenčanja za maloljetnike nisu novost. “Ukrali su mi moju mladost. Kad sam imao 14 godina, vjenčali su me s 31-godišnjakom. Samo sam htjela izaći vani da se igram sa svojim prijateljima, ali oni su mi rekli ne, da sam već žena jer sam trudna ", kaže Sirijka Turfa Nasser, koja je već imala devetoro djece prije nego što je napunila 35 godina.

Već joj je nekolicina mladića dolazila tražeći ruku njene najstarije kćeri Ghade, 18-godišnje. Urfa glatko odbija sve dok mlada žena ne bude mogla "sama odlučiti što želi od života". Društveni običaji održani su u emigraciji. Nasser se kaje što nije imala izbora, ali Zubur smatra da je pozitivno što je osnovala vlastiti dom s 14 godina. Iako je izbjeglica i u šatoru od 16 kvadratnih metara, u koje je pegla, nekoliko madraca na tepihu, štednjak i rupa koja istovremeno služi kao WC i tuš.