Mula Mustafa Bašeskija napisao je svojevremeno kako “Bošnjacima pamet kasno dolazi”. Čini se da je ovo obilježje nacionalnog karaktera, koje se potvrdilo već nekoliko puta, nažalost, sasvim prisutno i danas, gotovo dva i po stoljeća kasnije. Godinama se skretala pažnja na opasan i uočljiv trend dekonstrukcije bošnjačkog kolektivnog sjećanja koji se provodi pod parolama izgradnje mira, borbe protiv podjela ili navodne zloupotrebe historije. Upozoravalo se da je u toku specijalni rat koji se ne vodi oružjem već perom te da se pokušava utjecati na narativ i diskurs, na ono što danas pamtimo, pišemo i govorimo, na to kako i čemu učimo vlastitu djecu, a sve kako bi se presudno oblikovalo kolektivno sjećanje sutrašnjih generacija. Apeliralo se da je na sceni historijski revizionizam i relativistička zloupotreba historije putem kojih se neosporne činjenice i fakti u vezi s agresijom pokušavaju sakriti, ignorirati, problematizirati ili prilagoditi ideološkim potrebama izgradnje nekakvog “otvorenog društva” i uspostave “trajnog” mira. Uprkos svim ovim upozorenjima, moralo je doći do ogavnog ataka na ubijenu djecu Sarajeva da bi bošnjačka javnost istinski shvatila o čemu je riječ.

Zbog svoje poslovične inertnosti i odbijanja da se preventivno, ili barem na vrijeme reagira, došli smo u situaciju da Srđan Puhalo, u ratu ranjeni veteran tzv. VRS, zločinačke i genocidne falange koja je opsjedala Sarajevo i ubijala sarajevsku djecu, za 5. maj, koji se obilježava kao dan ubijene djece Sarajeva, cinično i drsko nudi novac te poziva da mu bilo ko, što znači i roditelji ubijene djece, dokaže da je njegova vojska zaista ubila 1.601 dijete Sarajeva! I da za to još dobije podršku nekoliko ovdašnjih javnih ličnosti!

No niti Puhalo, niti njegovi sarajevski jataci nisu neki novi ili iznenađujući fenomen, jer se upravo sa stranica Stava upozoravalo i na jednu i na drugu pojavu.

AMNESTIRANJE AGRESORA

Bilo kakvu javnu relevanciju Puhalo duguje ne samo zabludama zapadnih centara moći da je za “pomirenje među narodima” dovoljno sponzorirati ljude spremne da javno izjednačavaju “zaraćene strane”, već i patološkoj potrebi medija smještenih u Sarajevu da po svaku cijenu pronađu javno angažiranog manjeentitetskog Srbina koji će prihvatiti Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake barem mrvu više od Milorada Dodika. S druge strane, u onome što je srpska javnost u Bosni i Hercegovini Puhalo je neprimjetan, potpuno marginalan i bez ikakvog utjecaja.

Svjestan takvog stanja stvari, Puhalo odlično zna da je, iako će sarajevski mediji prenositi kakvu god stupidariju napiše, posebno važno da prije nego što zauzme kontroverznu polemičku poziciju te se oglasi provokativnim naslovom prvo stekne određenu količinu “moralnog kapitala” kojim će legitimizirati svoj nastup u bošnjačkoj javnosti. Takvu “kriptovalutu” Puhalo akumulira bez naročitog truda piskarajući o “srpskim” temama, poput broja poginulih JNA terorista u Dobrovoljačkoj ulici, odlično svjestan da neće izazvati bilo kakvu sablazan jer je jednostavno potpuno nerelevantan u srpskoj javnosti. Nakon takvog “rudarenja”, Puhalo iskopani “moralni kapital” koristi kao štit i mač pa zatim prvo ubada i izjednačava rahmetli Aliju Izetbegovića s ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, tvrdi da je nacionalizam kada se Bošnjaci bune jer ih Ivo Andrić naziva Turcima, pravi mentalne profile “bošnjačkih nacionalista” ili, eto, dovodi u pitanje broj ubijene djece Sarajeva. Na sve kritike, naročito one da je krajnje monstruozno da Puhalo, kao veteran vojske koja je ubijala djecu Sarajeva, traži od roditelja te ubijene djece da mu dokažu da su im djeca ubijena, Puhalo se brani i štiti ranije stečenim “moralnim kapitalom” kao potvrdom da nije standardni srpski nacionalist i mučki provokator, već samo dobronamjerni komentator.

Treba napomenuti da Puhalo nije jedina javna pojava takve vrste te da svi takvi u suštini imaju više uloga pored ove već opisane. Jer, osim rudarenja moralnog kapitala, još jedna važna funkcija Puhalovog piskaranja jeste namjera da se navodna demonstrirana amnestirajuća pseudokatarza pojedinca prihvati kao katarza i amnestija cjelokupne srpske javnosti, te time posljedično legitimiziraju i normaliziraju vrijednosti te javnosti, ali i samog okvira u kojoj ta javnost funkcionira, te da se ona stavi u istu ravan sa slobodnim prostorima Bosne i Hercegovine. Tome služi ne samo Puhalovo djelovanje već i ono Dragana Bursaća, ali i recimo mit o Srđanu Aleksiću. Ako se uspije u takvoj moralnoj uravnilovki i zamjeni teza, onda postaje svejedno da li je neko veteran agresorske i zločinačke VRS, koja je opsjedala gradove, ubijala djecu i vršila genocid ili je branio državu, ali i civilizaciju kao pripadnik Armije RBiH. Štaviše, time bivši agresor postaje nekako moralno superiorniji ne samo nad svakim “bošnjačkim nacionalistom” koji je imao sreće da u ratu izbjegne ili preživi njegov metak i granatu već i nad roditeljima ubijene djece koje onda može da preslišava s moralno superiornije pozicije.

PARAZITI I KORISNI IDIOTI

Kada su u pitanju oni koji “iz Sarajeva” podržavaju Puhala, oni također to rade koristeći se “moralnim kapitalom” koji su stekli kidnapiranjem, a zatim monopoliziranjem bošnjačke tragedije, posebno memorijalizacije zločina nad Bošnjacima. Oni su čak i gori od Puhala jer svoj “moralni kapital” stječu tako što se nameću kao ovlašteni kustosi bošnjačke kolektivne memorije, jedini legitimni arbitri koji su pozvani da tumače čega i kako će se bošnjački narod sjećati.

Tako je, recimo, Puhalove gadosti podržao Edin Ramulić iz Prijedora, koji je svojevremeno pokušao monopolizirati “Dan bijelih traka”, namjeravajući da određuje ko, kako i kada smije nositi bijele trake. Tada su Ramuliću, Refiku Hodžiću i ostalim zasmetali performansi u Sarajevu koje su nazvali “nacionalističkim kultom žrtve”, pa su pokušali “pravo” na nošenje bijelih traka uvjetovati pripadanjem vlastitoj ideologiji i posebno partikularnom načinu na koji se treba sjećati žrtava i zločina. A kakav je to tačno način, Ramulić je pokazao prije četiri godine, prilikom obilježavanja zatvaranja konclogora Trnopolje, kada je učestvovao u organizaciji “alternativne komemoracije” (koju je sponzorirala Fondacija “Friedrich Ebert”) na kojoj su se okupljeni bavili performansima, projekcijama filmova, panelima, ali i pretresali “aktuelni problem migranata”. Da bi sve bilo morbidnije, bivši logoraš Ramulić tada je izjavljivao kako je migrantima danas u Bosni i Hercegovini teško kao nekada logorašima u Trnopolju!

Slično je i s Jasminkom Halilovićem, samodopadnim mladim poduzetnikom i miljenikom pojedinih ambasada koji je svoj privatni projekt “Muzej ratnog djetinjstva” uspio povezati s budžetom Kantona Sarajevo. Halilović junior, čiji “muzej” ne ispunjava svoju svrhu jer se u njemu ne može saznati ništa od onoga što se stvarno dešavalo djeci opkoljenog Sarajeva, kao što smo o tome već i pisali (“Neki to zovu muzejom”, Stav, br. 243), također je podržao Srđana Puhala. Da bi sve bilo tragikomičnije, “direktor” Jasminko nastupio je iz pozicije relevantnog naučnog radnika, nekoga ko je toliko stručan da je čak nekada i negdje “napisao knjigu” o stradanju djece tokom opsade Sarajeva pa sada može autoritativno stati iza Puhalovih provokacija.

Ponajveću podršku Puhalu dala je rediteljica Jasmila Žbanić. I ona je jedna od onih koji profesionalno i izuzetno profitabilno tretiraju i tumače bošnjačka stradanja, naravno iz svoga ugla. Prisjetimo se da je u svom nagrađivanom filmu Quo Vadis, Aida? Jasmila Žbanić porodičnu tragediju Hasana Nuhanovića adaptirala i prilagodila ne samo zapadnoj publici već u dobroj mjeri i ideologiji koja trenutno dominira Zapadom i to tako što je samovoljno mijenjala izvorni scenarij i ignorirala svaki Nuhanovićev vapaj te na kraju kod Nuhanovića probudila žestok PTSP.

Naravno, Žbanić je bila svjesna da bilo kakav film koji bi tretirao genocid na način da probudi savjest kod gledatelja na Zapadu jednostavno ne bi dobro prošao te ne bio dobio bilo kakvu nagradu. Stoga je učinila svjestan izbor i od vrlo specifičnog genocida nad jednim narodom i jednom porodicom napravila feminističku priču i generalnu ljudsku tragedija koja se može dogoditi bilo gdje i iz bilo kakvog razloga. Koliko je to proračunat izbor, svjedoči i Žbanićkina izjava kako “bošnjački političari koriste Srebrenicu da bi izgradili nacionalno jedinstvo ili šta već”, pa je eto ona filmom odlučila napraviti narativ koji “oni nisu očekivali”. Žbanićkin film praktično staje ondje gdje počinje genocid nad Bošnjacima Srebrenice. I, naravno, takva Jasmila Žbanić našla se pozvanom da podrži, i to nekoliko puta, Puhalovo osporavanje broja ubijene djece Sarajeva te da još pride kritiku takve podrške tretira kao nekakvu prijetnju i govor mržnje koji treba sankcionirati.

Ono što je zajedničko ovim ličnostima jeste da je njihov profesionalni “opus”, na osnovu kojeg crpe moralni kapital, kredibilitet, status i autoritet koji bahato troše da bi odbranili Puhala, vezan isključivo za bošnjačko stradanje. Prijedor, Sarajevo, Srebrenica, sve su to simboli bošnjačkog stradanja koje ove osobe ponosob reinterpretiraju u skladu sa svojim ideološko-političkim uvjerenjima i svjetonazorima te od kojih praktično žive. Otuda i smatraju da njihovi stavovi imaju nekakvu posebnu težinu te da su amnestirani od kritike u takvoj mjeri da imaju pravo biti zakonski zaštićeni od reakcija zgrožene bošnjačke javnosti na čijoj krvi, znoju i tragediji zajednice parazitiraju.

Još jedna poveznica jeste da projekti svih nabrojanih, od Puhala pa nadalje, imaju podršku dijela onoga što se naziva međunarodnom zajednicom u Bosni i Hercegovini. Pojedini strani centri moći ne samo da sponzoriraju njihove karijere ili projekte već ih brane od bilo kakvih kritika čime legitimiziraju njihove stavove. U slučaju Puhalove odvratne provokacije naročito su se angažirale pojedine zapadne ambasade, posebno američka, koja već određeno vrijeme povlači jako sporne poteze koji prelaze granice neokolonijalizma. Jedno je imati favorite u domenu politike, medija i kulture ali sasvim drugo provoditi kantonalne političke eksperimente, zadirati u kulturu i identitet jednog naroda te otvoreno protežirati i ohrabrivati svoje klijente čak i kada oni brutalno vrijeđaju lokalnu zajednicu, nebitno da li je riječ o prikazivanju filmova koji relativiziraju genocid u Srebrenici ili minimiziranju broja ubijene djece Sarajeva. Što je previše, previše je, čak i od naših “prijatelja”.

NJIHOVA STRANKA

Nimalo iznenađujuće, podršku, ne toliko Puhalu koliko Puhalovim braniteljima i jatacima, pružila je Naša stranka, politički projekt skromnih dometa koji je na vlasti u Sarajevu samo zato jer je u tu svrhu sklepana neprirodna politička koalicija u hodnicima ovdašnjih ambasada. Baš ova podrška Naše stranke i njenih stranih sponzora pokazuje da je čitav skandal ustvari smišljena provokacija ovdašnje ambasadorčadi, koja se odvija po već poznatom šablonu. Prvo u javnost istupa neko iz plejade ideoloških istomišljenika, klijenata ili političkih saradnika te iznosi zapaljive i uvredljive poruke, nakon čega se čeka na prve reakcije bošnjačke javnosti, od kojih će se pojedine gotovo sigurno moći protumačiti kao prijetnje. Nakon toga se kreće u medijsku odbranu provokatora tražeći da se on zaštiti, a kritičari krivično gone te se iznosi podrška ne više samo njemu već i njegovim stavovima. Javnost, naravno, još burnije i neartikuliranije reagira na takve opetovane uvrede pa se onda aktivira širi krug sorošadije i grantovčadi te političara koji artikuliraju njihovu ideologiju, tražeći ovaj put da se njihov narativ institucionalno zaštiti od kritike, oni sami ustoliče kao nedodirljive moralne vertikale i svete krave ovdašnjeg društva pa da se pride još i represivno djeluje spram kritičara i neistomišljenika.

Kako ova politizacija i politička kapitalizacija smišljene provokacije bošnjačke javnosti izgleda u praksi, pokazali su kadrovi Naše stranke svojim istupima. Tako je Edin Forto, koristeći ovu temu za vlastitu i stranačku političku promociju, izjavio da je “sramota koristiti takve teme za političke promocije”, tvrdeći da je bilo kakva kritika Žbanićke i Halilovića “stavljanje mete na čelo” ovom dvojcu, a što je neprihvatljivo tim više jer se radi o osobama koje su za “kulturu sjećanja” (barem one vrste kakvu baštine u Našoj stranci) uradili više “nego će cijela SDA ikada”. I Predrag Peđa Kojović također je “užasnut napadima na Jasmilu Žbanić i Jasminka Halilovića” jer su oni navodno “najbolji među nama”. Da li pod time misli na svoje stranačke drugare, ideološke istomišljenike ili društvenu zajednicu, Kojović nije pojasnio, ali je siguran da se mora stati u njihovu odbranu “sada kada su izloženi prijetnjama i odvratnim napadima”, jer je odbrana ove “fantastične dvojke” ustvari odbrana “one BiH za koju se vrijedi boriti”.

Ipak, najilustrativnije su izjave Sabine Ćudić, koja je branila Žbanićku i Halilovića služeći se njihovim navodnim “moralnim kapitalom”, predstavljajući ih kao pojedince izuzetno zaslužne za njegovanje i održavanje kulture sjećanja, a koji su danas “pod napadom SDA”, iz čije centrale dolaze instrukcije da im se “prijeti smrću”. Čudićka čak i razotkriva da se u Našoj stranci čitav skandal vidi kao borba za “javni prostor” te uživljena u ulogu marindvorske La Pasionarie poručuje: “Neće proći!”

FINI GRADSKI HAJDUCI

Ustvari, Ćudićkin nastup do kraja je raskrinkao o čemu se zaista radi u ovom slučaju te je stoga izuzetno važno da poslovično zatečena i iznenađena bošnjačka javnost pažljivo posluša njene riječi kako bi konačno shvatila kakav je maligni proces u pitanju i šta nam se tek sprema. Jer Sabina Ćudić je odlično demonstrirala kako se u svrhu odbrane antibošnjačkih ideoloških i političkih agendi te osoba koje ih provode zloupotrebljava “moralni kapital” stečen putem kidnapiranja i monopolizacije bošnjačke tragedije. No, takva "akumulacija kapitala” samo je prvi korak procesa preraspodjele “moralnog kapitala” bošnjačkog naroda kao jedine zajednice koja je tokom raspada Jugoslavije bila žrtva agresije i genocida.

U svijetu u kojem živimo postoji opipljiva “moralna ekonomija” u kojoj funkcionira jasna dihotomija između zločinca i žrtve i gdje, ponešto paradoksalno, žrtva, baš zato što je žrtva, ipak stječe određenu moć jer zadobija “moralni kapital” kojim zatim legitimira svoje političko djelovanje, naročito ono kojim se štiti od ponovnog stradanja. Ovu “moralnu valutu” zajednica koja je bila žrtvom može koristiti da od drugih zahtijeva razne vrste kompenzacija, ustupaka ili kompromisa koji bi bili u njenom interesu te da amortizira bilo kakvu vrstu kritike na svoj račun. Štaviše, značajan “moralni kapital” ponekad je carte blanche za postupke koji se inače ne bi tolerirali nekoj drugoj zajednici ili kolektivu. Upravo je to danas slučaj s holokaustom, Jevrejima te državom Izrael. I o tome je ovdje zaista riječ.

Od kraja Agresije pa do danas ne prestaju pokušaji preraspodjele “moralnog kapitala”, koji je bošnjački narod stekao svojim stradanjem. S jedne, vanjske strane, otvoreno se negira genocid nad Bošnjacima, kriminalizira bošnjačka odbrana od Agresije te demoniziraju organizatori i nosioci te odbrane, izjednačavaju se pojedinačni zločini sa zločinom genocida, pokušava se promijeniti karakter rata te u pitanje dovesti stvarni uzroci i povodi njegovog izbijanja. S druge, unutrašnje strane, reducira se ne samo kolektivni identitet bošnjačkih žrtava nego i kolektivni identitet nebošnjačkih zločinaca, zločini nad Bošnjacima se dekontekstualiziraju, marginaliziraju se stvarni razlozi za zločine, kidnapiraju se obilježavanja i simboli stradanja bošnjačkog naroda te ih se prazni od njihovog sadržaja kako bi se instrumentaliziralo i ideološki obojilo te ih na kraju posve prisvojilo, čime bi se bošnjački “moralni kapital” žrtve prenio na fine gradske kidnapere i njihove drugare, čak i kada su u pitanju veterani tzv. VRS.

U skladu s ekonomskim principom “para na paru”, jednom oteti “moralni kapital” koristi se ne samo za provođenje vlastitih ideoloških agendi već i za dodatno otimanje još više “moralnog kapitala”. Jednostavno rečeno, ovoj pljački bošnjačkog naroda nema kraja i “preraspodjela” neće prestati dok joj se odlučno ne suprotstavi. Prvi korak ka tome morao bi biti sankcioniranje onih koji paratiziraju na bošnjačkoj tragediji tako što će im bošnjačka javnost glasno zanijekati pravo da nam piju krv, dok će im nadležni i odgovorni trajno uskratiti bilo kakvu finansijsku podršku. Dosta je bilo, vrijeme je da dođemo pameti!