Najveća bol koju može osjetiti svaki roditelj jeste smrt djeteta. To je bol koja prolaskom vremena ne gubi na intenzitetu. Umjesto da se kao društvo potrudimo tim ljudima maksimalno pomoći, među nama postoje i oni koji im nastoje nanijeti zlo. Tome upravo svjedočimo ovih dana. Psiholog i, kako ga vole zvati, politički analitičar iz Banje Luke Srđan Puhalo nedavno je napravio ogavnu stvar – zatražio je da se dokaže, iako već postoje brojni materijalni dokazi, da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete tokom opsade. On je tražio i to da se prestane koristiti ova brojka ako je, kako kaže, nije moguće utvrditi, a bezobrazno je ponudio i novčanu nagradu od 10.000 KM pojedincu, nevladinoj organizaciji, državnim institucijama, međunarodnim organizacijama, udruženjima građana, medijima koji mu donesu “relevantne podatke”.

Da i među nama supostoje razna “Puhala”, dokazali su filmska umjetnica Jasmila Žbanić te nekadašnji direktor Istraživačko-dokumentacionog centra Mirsad Tokača, koji su se složili s banjalučkim “intelektualcem” da podatke o broju ubijene djece u Sarajevu u periodu od 1992. do 1995. godine “ne prati odgovarajuća dokumentaciona osnova”. Isto tako, dobar dio javnosti zamjerio je i osnivaču i direktoru Muzeja ratnog djetinjstva Jasminku Haliloviću, koji je napisao na svom Facebook profilu da broj od 1.601 ubijenog djeteta nema potvrdu, pri čemu se još i pohvalio da je prvi pisao o tome još 2012. godine.

Ekipa Stava odlučila je posjetiti ljude kojih se ova tema najviše tiče, a koji su u čitavoj zbrci koja je nastala nakon strašnih riječi Srđana Puhala ostali u drugom planu – roditelje ubijene djece opkoljenog Sarajeva. S njima smo se našli u prostorijama njihovog Udruženja, smještenim u Ulici Džidžikovac u centru Sarajeva.

Kako su nam kazali roditelji iz Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, kada već postoje podaci svih relevantnih institucija, kako domaćih, tako i međunarodnih, koji jasno ukazuju na to da je bilo potrebno donijeti rodni list ubijenog djeteta, smrtovnicu, dokazati vrijeme i mjesto ubistva te detaljno opisati način na koji je dijete izgubilo život, nije im jasno kako u ovoj cijeloj priči može nekome biti bilo šta nejasno. Ističu da su čak i Ujedinjene nacije još 1994. godine izašle s informacijom da je u glavnom gradu naše države ubijeno 1.500 djece, a svi znamo da se i 1995. godine ginulo.

“Kada se radi o broju ubijene djece, moram istaći nekoliko stvari. Zavod za zdravstvenu zaštitu Bosne i Hercegovine u toku opsade vodio je statistiku o broju ubijenih građana, a samim tim i djece. Više puta sam razgovarao s tadašnjim direktorom navedenog zavoda Arifom Smajkićem, koji je uvijek tvrdio da su svakodnevno dobijali te podatke i da su marljivo vodili evidenciju. Oni su 1996. godine, odmah iza rata, izašli u javnost s informacijom da je u ratu u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete. Meni je Arif Smajkić, direktor Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH, koji je ukinut nakon rata i čija je zaduženja preuzelo, ako se ne varam, Ministarstvo civilnih poslova, rekao da je sva dokumentacija i arhiva ostala. Međutim, rekao mi je i to da su neposredno po okončanju rata kontejneri kod Higijenskog zavoda, gdje se nalazilo sjedište Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH, bili puni papira i dokumentacije. Dakle, ili je neko statistiku uništio, bacio u smeće, ili je neko još uvijek negdje čuva i neće da je iznese. Ujedinjene nacije su 1994. godine objavile da je u Sarajevu ubijeno 1.500 djece”, na početku nam govori predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva Fikret Grabovica.

POLEMIZIRATI SA ZLOČINCIMA UMJESTO SA ŽRTVAMA

Tačno 12 godina nakon okončanja Agresije na našu suverenu i nezavisnu zemlju, tj. 2007. godine, dolazi do osnivanja Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva. Kako nam otkriva Fikret Grabovica, njihova bol bila je prejaka da bi se ranije upustili u ovaj poduhvat. Imali su najprije svoju prostoriju u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i u dogovoru s rukovodstvom ove institucije došlo se na ideju da se pristupi izradi monografije Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi. Prinoseći nam ovu knjigu, koja se prostire na nekoliko stotina stranica, govori nam da je naprosto nemoguće ne naježiti se, ako ste iole čovjek, kada je primite u ruke.

“Da li su u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava ranije radili na prikupljanju podataka o ubijenima među najmlađom populacijom, ja to ne znam. Međutim, tada smo donijeli jednu važnu odluku, jednostavno smo morali. Naime, pozvali smo sve roditelje koji su željeli da nam donesu, između ostalog, izvod iz matične knjige rođenih, izvod iz matične knjige umrlih, potvrdu o smrti te da popune obrazac u kojem treba navesti kako se desilo ubistvo djeteta. Ti dolasci roditelja su trajali nekoliko mjeseci, to je bilo na prijelazu s 2009. na 2010. godinu, kada je i objavljena knjiga. Svi znaju da je nakon agresije došlo do ogromnih migracija, da su mnogi roditelji odlazili, mnogo njih je i umrlo. Prema tome, nikada se kroz historiju, posebno kada je riječ o masovnim ubistvima, nije utvrdio tačan broj ubijenih. To je proces koji traje decenijama i opet je upitno hoće li biti utvrđen taj tačan broj. Ipak, sve govori u prilog tezi da je broj ubijene djece u Sarajevu znatno veći od onog 1.601. Da je samo jedno dijete ubijeno, i to je previše”, dodao je on uz napomenu da se u ovoj monografiji nalaze imena 524 ubijena djeteta, podvlačeći da je sedam roditelja naknadno došlo s podacima o ubijenoj djeci, a ističe da su imena još šestero ubijene djece ispisana na Spomeniku ubijenoj djeci Sarajeva s još 530 imena naših najmlađih sugrađana.

Potpredsjednik ovog udruženja Alija Hodžić, kojem je u ratu ubijena jedna jedina kćerka Jasmina i nakon koje više nije imao djece sa suprugom Halimom, ponovio je da je broj ubijene djece u Sarajevu veći od 1.601. Kako je istakao, roditelji su navikli na laži i svakakva podmetanja i žalostan je što mora reći da su i ove izjave Srđana Puhala, kasnije i njegovih sljedbenika u mišljenju, dio jedne političke igre.

“Možemo reći da nas relativizacija ubijanja od Srđana Puhala i nije iznenadila koliko su nas šokirali naši sugrađani koji su se udostojili nešto poput ovoga dovoditi u pitanje. Ja bih te ljude najprije pitao šta je dijete. Pitao bih šta ono znači, šta ono predstavlja. Sudeći prema njihovim posljednjim izjavama, oni nemaju pojma”, rekao je on.

Umjesto što su svu energiju usmjerili prema vrijeđanju roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, rekao je da bi bilo korisnije svim relativizatorima, kao i svim njihovim istomišljenicima i sličnomišljenicima da postave pitanje zašto do sada nije podignuta niti jedna jedini optužnica za ubistva djece u našem glavnom gradu tokom opsade.

“Nema tu potrebe za nekim velikim istraživanjima – sve se zna. Prvo, znaju se komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike srpske, znaju se komandanti brigada i bataljona, artiljerci, znaju se čak i neki od snajperista. Prema tome, nema tu nepoznanica. Ovdje su stvari jasne, ne radi Tužilaštvo BiH niti Tužilaštvo Kantona Sarajevo, koje se također može pozabaviti ovim slučajevima. Drugo, u presudama Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Dragoljubu Miloševiću i Stanislavu Galiću ima toliko dokaza da nadležnim pravosudnim organima više ništa ne treba. Treće, 800 gotovih predmeta je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije predao našim pravosudnim tijelima, ali nijedan nije aktiviran. To je jedna Pandorina kutija koju, očigledno je, ne smiju otvoriti. Vjerovatno bi se pred licem pravde u slučaju njenog otvaranja našli i oni u koje mnogi nemaju nikakvu sumnju. Tužioci, jadno i bijedno, u sekundi podignu optužnicu protiv čovjeka koji je odsjekao tri metra drva kako bi prezimio sa svojom porodicom, a ratni zločinci se slobodno šetaju i rade šta hoće. Godine 2010. ili 2011. tadašnji direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Smail Čekić i ja potpisali smo krivičnu prijavu protiv Tomislava Šipčića, koji je bio komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa nekoliko mjeseci tokom kojih je ubijen najveći broj djece. Gordana Tadić nam je konstantno obećavala da će se stvari pomjeriti s mrtve tačke, ali nikada ništa”, objašnjava Hodžić.

Fikret Grabovica podsjeća da se ne pokušava samo polemizirati o broju ubijene djece u Sarajevu već da se spinuje i kada je riječ o broju ubijenih Srba.

“Ovim 'dobronamjernicima' što se upuštaju u komentiranje svega i svačega nešto bih pojasnio. Već godinama se govori da je u Sarajevu ubijeno 7.000 ili 8.000 pripadnika srpske nacionalnosti koje su navodno likvidirali pripadnici Armije RBiH. Čista laž! Nije ih ubijeno, garantujem, više od 50. Znam samo za slučaj Mušana Topalovića Cace, za druge ne znam. Ne znam da je bilo osvete, revanšizma. Oni ne žele staviti u fokus ove evidentne laži, pokušati te laži raskrinkati, ne žele govoriti o svojim nelogičnostima vezanim za Dobrovoljačku, ali se zato slobodno upuštaju u brojanje ubijene djece. Sve u svemu, nema tog čovjeka koji je u mogućnosti reći tačan broj ubijene djece, ali stojimo iza svojih tvrdnji da je on znatno veći od 1.601”, dodao je on, uz bitnu napomenu da u ovom Udruženju čuvaju sjećanje na ubijenu djecu opkoljenog Sarajeva svih nacionalnosti, čija se imena nalaze i u spomenutoj monografiji te na spomeniku preko puta BBI Centra.

UDRUŽENJE KAO PORODICA

Kako nam dalje pričaju, njihove tragedije uspjele su ih ujediniti toliko da se međusobno zovu braćom i sestrama. Kažu da je Udruženje roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva jedna velika porodica u kojoj se svako od njih može ispričati, isplakati, u kojoj može popiti sok, kahvu, pojesti kolač.

“Bez imalo lažne skromnosti, sva udruženja u ovoj državi trebala bi doći kod nas i ugledati se na naše djelovanje. Sve ono što nas boli i tišti možemo podijeliti jedni s drugima. To je ono što krasi naše Udruženje i što nam daje podstrek da nastavimo s djelovanjem, ali i životom. Javna je tajna da su mnoga udruženja s politikom povezana, a mi nismo takvi i tim se ponosimo. Upravo suprotno, bježimo od toga da nas vežu za bilo koga. Ne želimo da nas politički bilo ko svojata. Postojimo dugi niz godina i iza nas je mnogo realiziranih projekata. Među njima je i monografija 'Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi' i Spomenik ubijenoj djeci Sarajeva. Također smo napravili i prostoriju u kojoj smo trenutno. Vjerujte, roditelji su izlazili s posla kako bi prisustvovali obilježavanjima, dolazili su noću kako bi pomagali da se uspješno privedu kraju naše planirane aktivnosti i sigurno nećemo dopustiti da nas bilo ko povezuje s bilo kime. Mi smo samo svoji, mi smo jedna porodica i tako će i ostati”, naglasio je Hodžić.

Vrlo važan projekt za očuvanje kulture sjećanja jeste i otvaranje spomen-sobe u prostorijama Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva.

“Spomen-soba će se nalaziti u prostorijama našeg Udruženja. Sve je spremno. Eksponati su tu, koncept i dizajn su riješeni. S obzirom na to da smo potpisali sporazum s Gradskom upravom Grada Sarajeva u kojem se navodi da će preuzeti upravljanje našom spomen-sobom JU Muzeji Sarajeva, pošto mi nemamo kapacitet, radimo na završnim pripremama kako bismo ovaj zajednički projekt priveli kraju. U proteklom periodu malo nas je omeo i virus korona, kompletna situacija s pandemijom, ali mi ćemo ovo završiti kako je i planirano. Otkako postojimo kao udruženje, bio sam na brojnim konferencijama i skupovima na kojima su prisustvovali i predstavnici Srba i Hrvata te predstavnici međunarodne zajednice. Niko nikada nije problematizirao broj ubijene djece. Nikada. Ovo je prvi put da se dešava i ovo nam je podstrek da moramo raditi još više na očuvanju kulture sjećanja. Ponavljam, nismo nikada imali niti želimo imati podršku politike, nismo čak bili podržani ni od institucija. Uvijek smo mi trebali ići, kucati na vrata, drmati i moliti”, kaže Grabovica.  

Na samom kraju, govore nam da u njihovom Udruženju ima roditelja kojima je u toku rata ubijeno jedno ili više djece, supružnik i dijete, tu su i oni koji, poput Alije Hodžića i njegove supruge Halime, više nemaju bioloških potomaka, a ima i onih koji su ostali bez kompletne porodice. Predsjedniku Fikretu Grabovici u ratu je ubijena kćerka Irma, koja je u trenutku smrti imala samo 11 godina. Također, upoznali smo i Izeta Kuhinju, kojem je ubijen sin Namik u 13. godini, Ramiza Holjana, kojem je poginuo sin Admir, Nuru Ćemana, kojem je ubijeno dvoje djece u istom trenutku – kćerka Alisa i sin Alen, te Salku Kekića, kojem je ubijen sin Eldin te supruga Fatima.

Stav, 2022.